Hrvatsko kraljevstvo u X. stoljeću

Uspon Hrvatske u vrijeme Tomislava

Naslijedivši Muncimira Tomislav (910. - 928.) je vrlo brzo došao u sukob s Mađarima. Iako nemamo konkretnih podataka o tim sukobima, uspomena na Tomislavove borbe s Mađarima sačuvana je kao narodna predaja u djelu Kraljevstvo Slavena (Regnum Sclavorum) barskog svećenika nepoznata imena. iz nekih drugih vijesti može se zaključiti da je Tomislav dočekivao tada nepobjedivu mađarsku konjicu na mjestima gdje ona nije bila tako učinkovita. U tim je sukobima više puta pobjedio Mađare i potisnuo ih prema sjeveru. Nakon toga proširio je granice na sjeveru i pod svoju vlast uspio staviti veliki dio nekadašnje Donjopanonske kneževine.Početkom 10.st. bugarski vladar Simeon pokušao je svojoj vlasti podrediti cijeli Balkan.Do sukoba s Hrvatskom došlo je zato jer je Tomislav podržavao bizantskog kandidata za prijestolje u Srbiji. Hrvatsko uplitanje u bugarsko-bizantski sukob oko Srbije izazvalo je Simeona da pošalje vojsku protiv Tomislava,ali su Bugari doživjeli težak poraz.U nekim pisanim izvorima piše da je Simeon dobio infarkt kada je vidio kako mu je potučena vojska. Kao uspješan vladar koji je raspolagao znatnom vojnom silom Tomislav se proglasio kraljem. Svome savezniku u sukobu s Bugarima bizantski je car odlučio dodijeliti titulu konzula i povjeriti upravu nad bizantskom Dalmacijom, pa su se u Tomislavovim rukama našle sjedinjene Hrvatska, Dalmacija i veći dio Slavonije. Car Konstantin VIl donosi podatke koji svjedoče o velikoj snazi hrvatskoga kralja na kopnu i na moru.
Političko jedinstvo Hrvatske i Dalmacije pružilo je priliku da se pokuša ostvariti i crkveno jedinstvo pa je postavljeno pitanje stvaranja jedinstvene crkvene provincije i metropolita koji bi joj stajao na čelu.

                                      Krunidba kralja Tomislava


Crkveni sabori u Splitu

Godine 925. papa Ivan X. (914. - 928.) je odobrio sazivanje crkvenog sabora u Splitu na zahtjev dalmatinskih biskupa i hrvatskog biskupa koji je stolovao u Ninu. Papa je bio zainteresiran za obnovu jedinstvene crkvene provincije, ali ga je više opterećivao problem širenja glagoljice i slavenskog bogoslužja u granicama dalmatinskih biskupija, a time i bizantskog utjecaja. Papa se pribojavao da se u slavenskim jezikom pisanim obrednim knjigama krije neko krivovjerje koje sam naziva Metodovom doktrinom. Zato u svome pismu splitskome nadbiskupu i njegovim sufraganima, dalmatinskim biskupima, kori dalmatinsko svećenstvo što dopušta širenje slavenskog bogoslužja na svome području, iako je ono na bizantskome teritoriju bilo dopušteno. U isto vrijeme papa se obratio i Tomislavu. U svome pismu papa je hrvatskog vladara oslovio titulom »rex«, što se uobičajeno prevodi sa »kralj«, dok u istome pismu zahumskog kneza Mihajla oslovljava titulom »dux«.
Biskupi su bili najviše zainteresirani da se riješi pitanje tko će upravljati ujedinjenom hrvatsko-dalmatinskom crkvom.Za čast metropolita natjecali su se ninski biskup Grgur, zadarski biskup Formin i splitski nadbiskup Ivan
Sabor je zaključio da metropolitom postane splitski nadbiskup. Glede slavenskog bogoslužja zaključeno je da se glagoljaši neće zaredivati ni promicati ukoliko ne nauče latinski. Kako u to vrijeme nije bilo dovoljno svećenstva koje je znalo latinski, pa je prijetila opasnost da veći broj crkava ostane bez svećenika, ovu odredbu nije bilo moguće provoditi, te se i dalje nastavilo sa slavenskim bogoslužjem.
Ninski biskup Grgur smatrao je da je on trebao postati metropolitom jer je njegova biskupija bila teritorijalno najveća i imala najviše vjernika. Obnašao je i položaj prvog crkvenog čovjeka hrvatske države i smatrao je da je to položaj koji sljeduje metropolitska čast, pa je uložio papi žalbu na zaključke sabora. Zbog toga je 928. sazvan novi sabor koji je potvrdio donesene odluke. Tom je prilikom odlučeno da se ukine ninska biskupija, a njezino je područje podijeljeno dalmatinskim biskupima.
Odluke splitskih sabora i Tomislavova politika imale su dalekosežne posljedice. Širenjem dalmatinskih biskupija na hrvatski državni teritorij znatno je uznapredovao proces integracije hrvatskih zemalja podijeljenih mirom u Aachenu 812. godine.
Nakon smrti cara Simeona i Tomislava njihovi su nasljednici, bugarski car Petar i hrvatski vladar Trpimir II. (o. 928, - o. 935.), sklopili sporazum o miru.


 

Razdoblje između 9. i 10. stoljeća, kip hrvatskog vladara