Jače od čovjekove krvi
Don Ante IVANČIĆ-Veselkov, Vječne radosti nada, Crkva na kamenu,
Mostar, 2003.
Sudna uputa
U svečanosti tišine, za neuobičajenu objednu radost, dobih
knjigu pjesama don Ante Ivančica - Bikića (rod. 29. travnja 1942. god.
u Grabovici, općina Tomislavgrad) Vječne radosti nada, Crkva na
kamenu, Mostar, 2003., kao sedamdesetpeta knjiga u Knjižnici toga
nakladnika (str. 115., vel.: 20 x 11,3 cm), sada župnika u Zagorju (od
1995.) kraj Posušja.
Zbirka ima osam poglavlja {San o djetinjem raju, Čeznuća,
Božićna radost, Veseli Uskrsa zvon, Mariji na dlan, Nošeni svjetlom,
Pogled u daljinu i Prigodne) a šezdeset šest pjesama.
Čitajući je i ja procičih, jer me dirnu njegova riječ i sudna uputa
(San o djetinjem raju, str. 14.) o njegovoj očevoj kući i njegovu
djetinjstvu. Laganim riječima on dodirnu dubinsko ljudsko, ljepotno
majčino-očevo. Mogao bih i ja slično ponoviti i tako se vratiti u lijepe
i prigorke snove, govoreći o sreći, ustvari, sanjajući o životu,
konačnomu ljepote, sve do vječnoga zova, od zajedničkoga ručka do
Majčina ili Očeva zova.
Govoreći o smisaonomu on s malo riječi kaže ono što se događa
kao: - ... dođem, / osjećam se...// Prepustim se tada da mi duša
gleda, I da mi srce sanja o djetinjem raju, / o beskrajnoj sreći što se
izreć ne da. / O, nek ... u mašti te ljepote traju! - (str. 14.). On svoje
pjesničke slike i usporedbe vadi iz svoga života.
U pjesmi Čovjek je veći (str. 16.) govori o čovjekovoj sudbini i
jačini sudbinskoga životnog, pa ozbiljno kaže: - Sva njegova
(čovjekova - ja) borba, propinjanje stalno, / zle sudbine, kobi igra je
varava. - Malo dalje kaže da mu nad tom spoznajom duša zamire
pa se zato pita: - Zar moja rijeka nigdje ne uvire / što otisnula se ko
suza niz oko. - (str. 16.)
Zagonetno pitanje
Od toga pitanja čovjeku kao da se žile lede. Što je pitanje
zagonetnije, to se više pitam tko na nj može odgovoriti. Ako i mislim
da nešto o ovomu znam, pitam se: - Što znam? -
Na početku pjesme Braci (str. 18.), govoreći o svomu pokojnom
Bratu, on staje nad riječju, koja mu je u grlu zastala, jer je Brat
prešo na obalu drugu. - Taj smrtni žal potiče ga reći da: - Tamo ću i
ja gutajući tugu... - i ondje - ćemo se naći i nastavit priču. - Crtež
koji prati tu pjesmu jasno svjedoči o čemu se radi (str. 19.).
Jasno mi je kada kaže da on već vidi događaj prije nego čuje
riječi (str. 20.). Zato to tako i govori, bez obzira na obzir i vrijeme
kada je podnosio -jad i muku - (str. 20.).
Pisac svoju muku krijepi (str. 21.) molitvom Gospodinu a nada
se susretu s njim i životu na 'drugoj obali'.
U pjesmi posvećenoj pok. don Filipu Čuli (Nad tvojim grobom)
(rod. 1943., umro 1982. god., vinički kapelan nekoliko godina) (str.
22.) don Ante se zaustavlja i kao da se moli da Bog da počinak i mir
njegovoj umornoj sjeni. Razumljivo je da je, nad njegovim grobom ili
bilo gdje pod zvijezdama, to zaželio godinu dana svomu mlađem
suškolarcu, mještaninu i ljudini, iz Bukove Gore. Razumijem zašto je
nakon toga ostao nijem i zatečen sudnim krutim i zašto o tomu ne
treba i kao da se ne može više ništa reći.
Bez obzira na svećeničke obrasce i stege, pisac kao čovjek vapi,
zbog svoga ljudskoga umora, na ovoj tvrdoj i nemilosrdnoj zemlji.
Priznaje da jeca od bola i znoja, zbog zatajenoga 'bratskog prijateljstva,
kada ostane sam. Što mu tada preostaje? Moliti i nadati se: - Tebe ću
zvat, vapiti Tebi... - (Za Tobom čeznem, str. 27.)? To ga tješi i umiruje,
jer čezne za Bogom, Otkupiteljem ljudske muke i bola.
Težno i tegotno
U životnoj zagonetci i borbi don Ante, u drugomu poglavlju
(Čeznućima), kao daje oslobođen sve muke i zemaljskoga težnoga i
tegotnoga, nakon mučnoga mudroslovnoga propitivanja, pa kaže : -...
da bih lakše mogo... - On svoju muku i radost pokušava prenijeti i
na svoj odnos s Bogom - gdje vječne zore / ne prestaje sjaj. - (str.
28.), u to vjerom obećano a ljudski neiskušano obitavalište,
gledanjem licem u lice, gdje će se, vjerujemo, ispuniti čovjekove
pravedno-bogolike čežnje, a prestat će ovozemni uzdisaji (str. 28.).
U nekoliko rečenica pisac govori o svomu suodnosnomu T(t)iju,
o čovjeku i Bogu, o čovjeku ovdje na Zemlji, a o Bogu nakon smrti.
Zanimljivo je da čovjeka poistovjećuje sa svjetlom i smijehom, pa za
nj kaže daje on radost i dar (str. 29.). To je ti svjetlo koje ga obasjava.
Veoma lijepa, utemeljena i smisaona inoslovka.
Potaknut i svaki dan na izvoru Riječi Života, on Govor na gori
pretače i sazimlje u nekoliko riječi: - Imat ćeš jer ćeš davati, I Živjet
ćeš, jer ćeš umirati, I Vladat ćeš, jer ćeš služiti... III nećeš se tužiti...
(Blago tebi, str. 30.). Divim mu se da to može tako reći i uriječiti.
Pjesnik se nad svojom pjesničkom zbirkom toliko puta zamislio,
svjestan svojih dometa i htijenja. Bez obzira što pjeva - bezbrižan ko
ptica - (Ima tu nešto, str. 32.), ipak mu je stalo do istine u ovoj
pustinji života (str. 32.), da nije daleko od pjesničkoga izazova i cilja
ljepote, koja se ulijeva u dostojnu rijeku pjesničke uljudbe, a u nju,
pišući pjesme, i on uvire svojom riječju.
Govoreći o ljubavi (Ljubav, str. 33.) kao potki svega čovječjega
bića, toj čežnji, sanji, velikomu plamenu, beskrajnoj težnji i temelju
Pjesnikova života, o izvoru, našemu smiraju, govori Bogu da ga on
zove i privuče k sebi, da ne bi životno zalutao. Misao je i molitveno
zanimljiva.
Zagledan u riječ
Pjesnik ne ostaje na površini spoznaje i riječi. Zagleda se u prvo
počelo, u Riječ (str. 34.) i na njoj, s malo riječi, gradi svoj smisao,
podrazumijevajući sve što je (zap)ostavio kao nebitno.
U pjesmi Nisam sam (str. 36.) priznaje: - Kad malakše mi vjera,
/Kad obuzme me sjeta, I Kad me život mrvi...- da ga obuzme neka
sveta tišina, u kojoj pjeva od muke, jer tada - kao da sam /
Nastavljam put kroza život / U neku noć mrklu i snježnu. /...Iz ove
noći, I Iz ovog mraka. ... - Te misli imaju svoje mudroslovno
utemeljenje i opravdanje. G. don Ante je svoju ljudsku putovnu muku
slio u tu razmjerno kratku pjesmu. Ona pršti nabojem, jezgrovitošću
i srokom. Po njoj treba zaključiti da pjesnik zrije (pjesma je iz 1990.
god.) kroz bol, izraz, spoznaju i njezin sud. Ova je pjesma jedna od
najboljih u zbirci.
O nadi govori na str. 38. (pjesma iz 1978. g.), a o božićnoj radosti
na str. 41. (iz god. 1975.). U njima je smisao podredio zadanoj misli,
pa je ona bez potrebna naboja i potrebna zanosa. U tomu poglavlju
(Božićna radost), kada govori o Božiću, piše gotovo propovjednički
(str. 43.), što nije dobro i nedopustivo je za pjesmu. U tomu smislu
on vapi: - O da siđeš i pohodiš I našu pustoš, našu tamu, I da
obnoviš savez vječni, I daruješ nam ljubav samu! - (str. 42.) On tada,
za Božić, pazi na blago - srca i svoje blago i Bogu ga predaje (str. 44.).
Pjesma Spolnoćke (str. 45.) kao daje krasnoslov. Obremenjena
je propovjednim a ne doživljajnim. Pjesnik govori uime posljednjega
siromaha (Isuse maleni!, str. 46.), koji je možda zakasnio. To
otvoreno priznaje i o tomu pita Isusa. Toga se ne stidi, bez obzira što
ga on svojim dahom svaki dan podsjeća na svoje zjene, ruke, toplu
krv, lice i sve svoje ljudske zagonetke. On Kristu nije zaboravio
zahvaliti za svoj život, životno i božansko svjetlo.
Pjesma Htio bih (str. 48.), u drugoj kitici, otkriva don Antu kao
Isusu svjesna prinosnika hrvatske patnje. Kaže: - Pretočit bih htio u
nebeske zvuke / svog naroda patnju, istočene suze. / Svih onih
junaka neizmjerne muke, I siromaha, bolnih, zatočenih uze. - (str.
48.) Naboj tih nekoliko stihova govori o čovjeku koji vidi što povijest
nosi, što narod trpi, što patnja skriva, što suze znače, što junaci,
siromasi, bolni, zatočeni i sve njihove uze nose. On se tu, prema
krutoj zbilji, očitovao s malo riječi.
Takva me jaka poruka svaki put obveseli, pa se veselim toj
hrabrosti, dubini i njezinoj dalekosežnosti. Hvala g. Ivančicu za tu
radost spoznaje i titraj riječi, koju on izreče i objavi.
Na str. 51. pita se : - ćutimo li tuđe boli? - i je li naše srce meko,
tvrdo, je li nas zima grijeha veoma oplijenila?
Molitveno i pitanjski pred Raspetim
Moleći se Raspetomu Pjesnik se igra i moli : - ... zlo nas satire /
jako, /ipak o / i njegove tmine /prijete. / - (Podno tvog križa, str. 55.)
Možda i smeten, Pjesnik raspetoga Sve vladara otvoreno moli i prinosi
mu svoje rane. Te njegove misli nisu od jučer. Pjesma je nastala 1979.
godine.
Dok pokušavam razumjeti epsko u njegovim pjesmama 'živim od
dubokoga do dubokoga stiha. On kaže: - Taj put je trnovit i križem
označen. / Kao slabi čovjek dršćem pred tim znakom, / ali darom
vjere i ljubavi zračen / polazim za tobom vođen rukom jakom. -
(Odlučno si pošao, str. 56.) i: - Dok posrćem, padam umoran na putu,
/ i kad mi se čini da izdržat neću... - kao da vidim hrabroga,
plemenitoga, sućutnoga, sposobnoga i smirenoga don Antu. Bez obzira
na sve to, ostajem ugodno obveseljen spretnošću opisa osjećaja.
U pjesmi Uskrsli (str. 59.) Pjesnik poticajno kršćanski slavi
Uskrsnuloga i kaže da je On u njegovu srcu, srcu svakoga čovjeka i
da bdije nad dobrom ljudi (str. 60.). Pjesma Pod okom Božjim (str.
60.) zanimljiva je zbog napregnuta sroka, naboja i misli. Zanimljivi
bogoslovni poticaj zaodjeven je ljudskom spoznajom, usmjeren je
prema koncu konca, prema drugoj obali. Pisac je tom pjesmom
zaronio u duhovno pitanjsko.
Teme Božića i Uskrsa uglavnom sputavaju pjesme i Pjesnikov
osjećaj. Da se temeljito radilo na tim pjesmama, moglo ih se dotjerati
da budu pjesnički zanimljive, kao što su zanimljive kratke pjesme
{Uskrs, str. 63, Veseli zvon, str. 64.). Razumijem Pjesnika, u biti,
zapitanoga umnog radnika, da se brine o svomu temelju i smislu i u
rujnu zoru (str. 65.) i da govori iz vjere. Pjesma Snagom duha (str.
67.) više je pobožni molitveni zaziv negoli uspjela pjesma.
Pjesma Ti si me zvao (str. 79.) srokovno je zanimljiva, poletna,
slikovno zgusnuta i posvetna. Pjesma Mariji (str. 71.) zanimljiva je
zbog svoga ustroja, laganoga izričaja i gipkoga sroka, a i slikovno je i
doživljajno uspjela. U nekim je pjesmama {Gledam te, majko, str.
72.) blizu himnama i bogoslužnim crkvenim pjesmama (str. 72., str.
73.), koja ima nekoliko lijepih slika, kao: - Od radosti silne priroda
treperi... - (str. 73.)
O domovini kaže da se za nju moli: - Zadivljen klečim i molim /
da kažeš svome Sinu: / nek čuva, štiti, brani lijepu / mi domovinu.
II Hrvatska gruda nek sveta I životom, kruhom rađa. / Slobodu i mir
uživa I sve ljepša, sretnija, mlađa. - {Molitva Majci za domovinu, str.
74.) Što joj drugo i može zaželjeti kao sin koji je svoj život uložio u
subraću i potrošio se za njih gotovo bez riječi, a da nema ove zbirke,
rekao bih da je gotovo i zanijemio.
Znanje o bitnomu
U šestomu poglavlju {Nošen svjetlom) piše o sebi, vraća se u
djetinjstvo i govori o svomu svećeničkom opredjeljenju, o razdoblju
kada nije ništa znao o bitnomu (str. 79.). Već je tada osjetio da se
priljubio uz Krista, da ga je on zvao, a on je toga bio svjestan. Za se
kaže i moli ga: - Malen i slab sam: pruži mi ruku / blaži mi muku...
(str. 79.).
Neke su pjesme nastale i 1974. godine. Zanimljiva je molitvena
pjesma Molim Te, Bože (str. 80.). U njoj je Pjesnik dosta isposnički
opterećen i usmjeren. Kada on kaže: - A ovo moje sitno i bijedno /
blatom smatram, I jer to ijest. I - {Skriveno blago, str. 81.), pitam se:
dokle je došao da je takav prema sebi, svomu spoznajnom i svomu
čovječjemu tijelu? (str. 81., 82.).
Pjesma Kuća 'kao jedro' ima lijepu poruku, da ako jednom
negdje kuću sagradimo da nam ona tada ne zaklanja vidik prema...
U ovomu je poglavlju znakovita i kakvotna pjesma Tračak nade
(str. 88.), iz godine 1990. U njoj Pjesnik kaže: - Vjetrovi me biju,
šibaju oluje I... dal' mi jauk itko bolni ovaj čuje? II Postoji li igdje
luka mira, spasa, / umornome tijelu odmora postelja? - (str. 88.).
Pjesma je bremenita bolju i zavičajnim, tražeći nadu u molitvi Bogu.
Kao zreo čovjek tješi se povratkom u očevu kuću, na izvore
nepatvorene radosti i ljepote.
Povratak jačemu od čovjekove krvi
Pitanje iz ove pjesme zaslužuje ljudsko poštovanje, osvrt i
vrednovanje. Tko išta zna o čovjeku, mora priznati da je to pitanje
temeljni izazov i prvi zastoj pred mukom sudbinskoga ljudskog, koje
se ne može sakriti, a niti ga treba kriti, jer su uzdah, molitva i misao
o rodnoj kući druga strana, naličje i don Antina pitanja a i neke
nasludbe odgovora i zadovoljstva radi povratka ishodišnomu iskonu,
lijepoj riječi i jačemu od čovjekove krvi, ustvari, odavnomu
božanskom pologu u čovjeku, između čovjekovih pitanja, Oca, majke,
kuće, obora, obitavališnoga, obornoga, obrubnoga, domaje, smisaonoga
a zagonetnoga i Kristovskoga pitanja Ocu zašto ga je 'ostavio'?
Ta je Pjesnikova spoznaja postala mjera njegove zrelosti, sita i
bremenita smislom. Ona nije usiljena nego je znak njegove duboke
ljudske i umne zapitanosti i tankoćutnosti, pred čime ga ništa ne
može zakloniti.
Pitanje je i njegova svojina, njegovo pravo i prepoznatljivi glas
njegove zrelosti, kao višerazinskoga sposobnoga umnoga radnika, i
evanđeoski odana i plemenita svećenika. Takav je bio u našemu
zavičaju, čovjek postojan i s mjerom ljudskoga. Tračak nade njegov je
dragocjeni dar, prosvjed i ljudski krik za mjerom, dostojanstvom,
ljepotom...
U poglavlju Pogled u daljinu pjesnik zadivljujuće zastaje nad
riječju i umnim činom. Piscu čestitam na tomu, a ujedno se s njime
veselim, to više stoje on zavičajac i bivši vinički župnik (1977.-1986.)
Za neimenljivim
Pisac zbirke kao pjesnik spoznajno gleda u daljinu, za
nedostižnim, neimenljivim, božanskim privlačnim, tragajući za
opčaravajućim, dobrim, lijepim, usrećujućim. Dok 'gledam' da on i
sada iz Zagorja gleda u toliku daljinu, htio bih ga riječju počastiti i
izići mu ususret, a njegova riječ još iz moje Vinice odjekuje. Usput,
hvala mu za sve učinjeno u Vinici, za ljubav ugrađenu u nju i sve
viničko: u novu crkvu, staru crkvu, župnu kuću i dr. Hvala i svima
drugim oduvjeknim viničkim župnicima, za njihovo svako umno
pitanje, njihovu riječ i poticaj na dobro. Na kraju svih pogleda i
obzora, hvala Bogu za to što je on živ, što je tako duboko otvoren
pitanjima, ljudskoj rani, riječi i neimenljivoj ljepoti.
On ovom svojom zbirkom zove sve koje zna, koje je susreo na
svečanosti života, zastoja, nad vječnim trenutkom ove radosti, da se
poznajemo i ljepotom prepoznajemo, ustvari, smislom dubljim od
riječi i spoznaje, onim šutljivim, jačim od svega, a možda i od našega
opstojstvenoga.
On je to nešto, koje ga k sebi zove (str. 94.), prepoznao i
odgovorio mu zbirkom svojih pjesama a nas počastio i ostavio nam
svoj trag. Na nj se i oslanja, s njega gleda, u njemu je njegov temelj za
put do zbirke, bitkovnoga i pouke. Pjesnik stoji na - ... hridi /
nepomičan kao uklet... (More moje, str. 96.), s nje vidi ljudsku muku
i ljudske suze, koje su se slile u ljudsko i njegove zagonetke (str. 96.).
U pjesmi Kiši (str. 98., iz 2001. god.) govori o kiši i staroj jabuci,
tankoćutno plete i iznosi svoju misao. To je pjesma s dubokim
osobnim doživljajnim ugođajem.
Pjesma Svetomu Stjepanu (str. 101., iz 1975. god.) je prigodna,
a Tvorce divni (str. 102., iz 1975.) molitvena. Lijep je i zanimljiv crtež
na (str. 100.), gdje ljudi Kristu, u obliku sata, prinose vrijeme.
Neke pjesme, koje nemaju potrebnu kakvoću, nisu trebale ni
smjele biti uvrštene u zbirku.
Pjesma Dragi naš, oče biskupe (str. 104., iz 1975, g.), a na str.
107. i 108. jesu za doček biskupu, na str. 106. je prigodna za
sakrament potvrde, a Nek srca naša (str. 110.) napisana je, godine
1978., vjerojatno u Vinici?
O proslovu i pogovoru
U svomu proslovu ovoj zbirci Ilija Drmić, ujedno i lektor knjige,
kaže da je Ivančićeva objavljena zbirka njegova prva zbirka pjesama,
'da u sebi nosi pjesnički talent "od kolijevke" (str. 5.). Za nj kaže: - On
je pisao povremeno svoja lirska i poetska promišljanja, a najčešće
prigodice, pa je nastao poveći broj prigodnih pjesama... - (isti), da
don Ante piše pjesme i u desetercu i da pjeva uz gusle. Pišući u
proslovu o don Anti, beskrvno i površno, on ga spominje među
buskoblatskim pjesnicima, nabrajajući ih po imenu. Među njima
spominje i Maru (s. Bernardinu) Lukač. Koliko znam Mara Lukač nije
objavljivala pjesme (možda samo koju?) nego lirsku prozu.
Pogovor s. M. Petre od Presvete Euharistije (Fišter, S nadom do
vječne radosti, str. 111 .-112.) je krhak, sadržajno pust i bez dostojne
težine za ovu knjigu (s dva srbizma).
Crteži u knjizi jesu Ante Ivankovića. Naslovna i zadnja stranica
jesu u boji. Na naslovnici je fotografija planine Kamešnice, a na
zadnjoj je korici lijepa Pjesnikova slika, njegov kratki životopis i
njegova rodna kuća u Grabovici. Knjigu je tiskala tiskara Muller u
Sarajevu, u 1.000 primjeraka.
Don Ante Ivančić objavljivao je kratka razmišljanja i pjesme u
Crkvi na kamenu i u glasilu svetišta Marije Bistrice Milosti puna, 'pod
pseudonimima Veseljkov, Ante, IVA...', a napisao je dulju epsku
pjesmu u čast p. Anti Gabriću i Majci Tereziji.
Na don Antine pjesme utjecale su epske narodne pjesme, pjesme
Andrije Kačića i dr., bogoslužne pjesme, crkveni himni, ali i Augustin
Ujević i, čini se, grčka klasična književnost.
Šteta je da u knjizi ima pravopisnih, razgodačkih i korektorskih
pogrješaka.
Don A. Ivančić se ovom zbirkom pjesama uvrstio među
malobrojne svećenike Mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanske
biskupije koji su samostalno objavili svoju knjigu iz bilo kojega
područja. Čestitam mu na hrabrosti i dostojnu tragu, koji je ostavio
u hrvatskoj crkvenoj uljudbenoj riznici i želim mu uspjeh s novim
zbirkama. On to može. Zato to treba i pokušati. Rado i nestrpljivo
čekam njegovu drugu zbirku.
Budući da su ovo nesustavne rubne bilješke, ova zbirka
zavrjeđuje dublji i cjelovitiji prikaz, što, nažalost, zbog manjka
vremena, nisam uspio napisati.
Vlade Lozić -Prikazi i osvrti
—————