Nakići i Nakića greb u Koritima

2008-11-07 23:55

 NAKIĆI

     Andrija Kačić Miošić, u Razgovoru ugodnomu naroda slovinskoga piše o knezu Ivici Vojniću (Nakiću) koji je 1551. godine bio gospodar Vojnića, Rompovića, Buovića, Ovina i drugih sela. Po majci se prozvao Nakić. Imao je pet sinova: Grgura rođenoga 1590; Mitra rođenoga 1602; Tomu koji se rodi 1603; Pavla koji bi rođen 1605; i Matiju koji dođe na ovaj svijet 1607. godine.

    Knez Mitar je, također, imao četiri sina: Matiju rođenoga 1628; Stipana koji bi rođen 1629; Martina koji se rodi 1630. i Ivana 1633. g. rođenoga.

     1. Knez Matija Nakić

     Knez Matija Nakić ne htjede podnositi turski zulum te s braćom iz blizu dvije tisuće kuća napusti pradjedovsko ognjište i nastani se u Drnišu i Petrovu polju.

    Nakići su u više od dvadeset okršaja razbili Turke:

        Nakići su srca junačkoga,

        od starine roda viteškoga:

        svoje britke sablje naoštriše,

        na carevu zemlju udariše. 

        Porobiše Duvno i Županjac,

        Livno ravno, Kupris i Broćanac,

        …………………………………

        (str. 524.)

        Osvojiše Kotar i Zagorje,

        Knin bijeli, Drniš i Zadvarje

        i Gabelu u Neretvi mutnoj,

        još Sinj tvrdi u Cetini ravnoj.

        Na Kosovu Turke potiraše

        ……………………………

        (str. 525.) 

    Nakići su Turke porazili i na Bilaju, polju širokom, pod Glamočem, u Vrpoljcu, više Šibenika, u Rupama u Kotaru.

        1.1 Nakića križ

 

Nakića greb (grob)u Koritima

    U Koritim, malom selu kraj Grabovice, postoji grob koji narod zove Nakića križ i pripovijeda:  

     

        Išli svatovi iz Ercegovine, Nakići su od Sinja bili, i vodili curu, a njizi su pratili Turci. Zaustavili su se tu kod Korićki dolaca i računali tu ćemo prenoćiti, naložili vatru i grijali se. Kad su Turci ugledali vatru sa Privije brda, od Roškoga polja, sađu i pokolju ji ko janjce na spavanju. Cili svatovi su ubijeni. Ima tu sad jedan veći greb, di su ukopani mlada i mladoženja i još manji grebova. Drugi vele da je tu pokopan neki svećenik, možda što je bio š njima, ko zna? Samo tu bi se vodila živina kad oboli, a i čeljad bi išla, molili bi Boga, palili sviće, lizli okolo i ozdravili bi.

        Bijo je tu i veliki križ, valjda su ga digli ti Nakići od Sinja svojim pokojnim. Samo to su Turci, uvik, dok su oni odali i duvan, škiju nosali, obarali, lomili, to je njima uvik smetalo. Na tom križu je bijo naslikan Misec i Zvizde i oni oklopi sa strane. Narod i sad iđe, moli i pali sviće za zdravlje, nekom pomogne. 142 

    Višestoljetna tradicija o Nakićevom grebu i Nakića greblju zorno pokazuje da u selu Koritim počiva vrlo omiljena i štovana osoba kojoj puk pripisuje čudotvornu moć. Povijesni izvor kazuje da se radi o knezu Matiji Nakiću koji je 1687. godine ispred otomanske najezde odveo duvanjski narod u sinjski i drniški kraj.

    Ostaje nejasno da li su na tom mjestu poklani svatovi nekoga od Nakića kako predaja kaže ili su pobijeni Nakićevi suborci kako povijesničari kažu. Filozofskija je književna zbilja da su na spavanju poklani svatovi jer je teško povjerovati da su Turci gonili Matiju Nakića od Počitelja do Duvna (preko 100 km) stigli ga u Koritim i poubijali njegove suborce i njega. Nevjerojatno je da su Turci na jednome mjestu mogli poubijati takve junake. Logičnije je, dakle, da su žrtve poklane na spavanju kao što predaja govori.

    Srž književne i povijesne zbilje istovjetna je i govori o strašnom zločinu koji se dogodio na tomu mjestu.

    Škobalj piše da su u tursko vrijeme Nakići porobili Gabelu, Mostar i Počitelj te se s plijenom vraćali natrag. Za njima su išli Turci u potjeru, dostigli ih na ovom mjestu u Koritima, svladali i sasjekli. Tu su ih pokopali, a vojskovođi podigli spomenik, zidani stećak, koji se zove Nakića grob. Oplakala ga je latinska gospoda i delije našega naroda.

    Radnja kronikata o pobijenim svatovima dogodila se, dakle, na lokalitetu gdje je knez Matija Nakić ubijen 1694. godine, i počiva u svojoj pradjedovskoj zemlji.

  1. Potomci Matije Nakića

 

    Knez serdar Matija imao je šest sinova: fra Antuna rođenoga 1660. i “bi veliki naučitelj, jubilat i teolog Gonzage”; Antuna koji se rodi 1652., Pavla rođenoga 1665., Grgura “kolunea, sopraintendanta i kavalira s. Marka” koji bijaše rođen 1680; Nikolu, serdara i kolunea Krajine, rođenoga 1687. i Iliju, alfira 1689. g. rođenoga.

     2.1. Vitez Grgur Nakić

 

    Serdara Matiju osvetio je sin Grgur Nakić: 

        Po imenu Nakiću Grgure,

        od Drniša grada kavalere,

        i njegova bratja i rodjaci,

        krajišnici na glasu junaci, 

        kojim dade dužde za junaštvo

        na krajini veliko gospodstvo,

        ravna polja, zelene livade,

        svitla krila, od zlata medalje. 

        Samur ćurke, divan kabanice,

        koje nose bani na vojnice.

        Njimam pjesma, zdravlje Mjelovanu,

        Čestita jim sreća na mejdanu!

        (str. 526.)

    Grgur Nakić porazio je Turke u Drniškom polju a o tome govore Kačićevi stihovi u 103. pjesmi: 

        Drniš bili više polja ravna:

        u srcu jim to biše odavna.

        Ali mnogi glave pogubiše,

        prija nego Drniš ni vidiše,

        jer ji siče silni kavalire,

        s krajišnicim Nakiću Grgure:

        ne dade jim pristupiti gradu,

        već jim rusu svu oguli bradu.

        (str. 705.)

     2.1.1.  Potomci viteza Grgura Nakića

     Grgur je imao četiri sina: fra Antuna rođenoga 1701; Matiju koji se rodi 1708 i bi kapetan i serdar; Stipana rođenoga 1710, koji je, također, bio kapetan i serdar; Ivana koji se rodi 1715. i bi alfir.

    Knez Nikola je imao pet sinova: Pavla, rođenoga 1750.; Matiju, koji se rodi 1722. i “bi kapetan tenente od pišaca i mađor od pijace kninske”; Grgura, rođenoga 1724, koji je bio alfir od konjika; Miju, koji se rodi 1728. i Stipana koji se rodi 1733. i bi kadet od kavalerije (str. 521.-522.).

     3. Pogibija svatova Stjepana Nakića

     Pišući o selu Vinovo146 Matas spominje i veliku lokvu Vijanjac u kojoj ima vode i za velikih suša. Nalazi se nešto južnije od Crkve Sv. Marka, a zapadno od lokve nalaze se stare nadgrobne ploče, a istočno od nje otkriveni su i grobovi prilikom gradnje puta.

    Postoje brojne narodne predaje vezane za tu vodu i okolni kraj “a posebno se ističe ona o pogibiji Nakićevih svatova.” 147

    Grbeša u svojoj knjizi bilježi narodnu predaju o tom događaju. Po povratku iz Livna, pošto su već doveli mladu Stjepana Nakića nadomak selu Mirlović Zagori a kod žive vode Vijanjac na spavanju pogiba dvjesto sedamdeset Nakićevih svatova.148

    Grobovi, živa predaja i epska pjesma od 596 stihova svjedoče da se pokolj svatova Stipana Nakića dogodio u Vinovu Gornjem na lokalitetu oko vrela Vijanjac.

    Postavlja se pitanje o kojemu se Stipanu Nakiću radi?

    Kačić navodi tri Stipana Nakića: prvi je rođen 1629. godine i bio je sin kneza Mitra; drugi je sin Grgurov rođen 1710. godine i bio je kapetan i serdar; treći je bio sin kneza Nikole a rođen je 1710. godine.

    Dakle, prvi je Stipan Nakić živio prije odlaska Nakića u drniški kraj a treći je bio kadet od Kavalerije. Prema tomu radi se o Stipanu Nakiću (Grgurovom) rođenom 1710. g. To svjedoči i 319. stih koji kaže da je stari svat bio drniški providur Grgur, dakle, Stipanov otac. Dokaz je, također, razvidan i u stihovima koji pjevaju o Stipanu Nakiću serdaru a ne o Stipanu kadetu.

    Vjerojatno se pokolj Nakićevih svatova dogodio nakon Razgovora ugodnoga. U prilog tomu govori i to što Kačić ne spominje tu tragediju. Stihovi (14.-22.) Ženidbe Stjepana Nakića svjedoče da je Stipan dugo momčovao.

        3.1 Ljepotica Anđa Bailova iz Livna

     Stipan je svoga sestrića serdarinu Marka poslao u Livno do Bailovih dvora da isprosi Anđu Bailovu.

    Anđa je sve s ljepotom nadvisila. Prosili su je odabrani momci, Turci age, kauri, trgovci.

    Harambaša Nikola Maleta zaprosio je Anđu, a kad ga je ona odbila, on joj je zaprijetio da neće ni drugoga ljubiti i da će je od svatova oteti.

    Ibro je silno volio Anđu i maštao da će je poturčiti i dovesti u svoj dvor. Turčinu delibaši javio se Mujo, ture mlado i tješio ga da će na megdanu pogubiti Stipana Nakića. Delibaša Stipanu Nakiću pripisuje mitsku snagu i junaštvo i upozorava Muju da je pamet izgubio jer da znade Nakića Stjepana ne bi ima ni u glavi sana. Turčin nadalje Muji besjedi o Stipanu koji je prije šest godina porazio dvanaest tisuća Turaka. Mujo sluša kako Stipan s obadvije ruke siječe Turke a ruka mu je deblja u mišici nego ženska noga pri bedrici.

        3.2.  Svatovi

     Svatova je bilo koliko je u godini dana. Bailovi su svatove častili nedjeljicu dana. Starješina svatova zahvalio je na gostoprimstvu a Anđinim roditeljima zahvalio je što su lijepo snahu odgojili. 

    335.  Roditelji blagoslove daju,

          Radosnice niz lice padaju. 

    Svatovi su iz Livna putovali preko Buškoga Blata, Aržanova, Sinjskoga polja. Kad su ugledali Šibenik i more: 

    353.  Puhnu vjetar s Velebita jako,

          Okrene im barjak naopako.

          To svatovim nije drago bilo,

          Nešto im se loše predočilo. 

    Stigli su do vrela Vijanjac u Vinovu i odlučili ondje prenoćiti. Zlo je nanijelo trgovca Stipu Tadina iznad Kambelovca koji je na dva konja u mješinama gonio vino i nastavio put kroz Petrovo polje, Krstaš i Selinu. Kad je trgovac Stipe pogled bacio na brdo Gradinu pred njim se ispriječio harambaša Nikola Maleta s trideset hajduka i zatražio od njega da mu dade vino i rakiju. Tada je trgovac kazao Maleti da svatovi Stipana Nakića puni zlata, nakita i para vode mladu od bosanskih strana.

    Maleta nije vidio stvora zgodnijega niti mu je srcu išta milije bilo od Anđe Bailove, Pružila mu se prilika da je otme od svatova i tako ostvari prijetnju koju je izrekao Anđi.

     3.3. Pokolj svatova

     Svatovi su zaspali a stražu nisu postavili. Mislili su da su sigurni jer u blizini nije bilo Turaka.  

    479.  Cvrčci cvrče u noćnoj tišini,

          San sanjaju svati po ledini.

          Maleti se prilika pružila,

          Hajdučka se želja ispunila.

    Maleta je prvi trgnuo zlatna jatagana, a hajduci su skočili sa svih strana te su svatim sjekli glave po ledini. 

    487.  Jadne glave odsječene plaču,

          Mrtva tijela po ledini skaču. 

    Djever i nevjesta su pobjegli s mjesta, ali ih je sustigao Maleta i rekao Anđi da je prvoga pogubio Stjepana i da će ona biti njegova. Kad je to čula nevjesta gizdava preklinjala je svoga djevera: 

    502.  “Zaklinjem te mlijekom od matere,

          Odsijeci mi moju rusu glavu,

          Pa je baci u zelenu travu.

          Crna krvca moja prosta ti je,

          Od nevjeste tvoje Anđelije.

          Volim časno ovdje poginuti,

          Neg Maletu krvnika ljubiti.” 

    Djever je nevjestu poslušao pa joj sabljom glavu otkinuo. Maleta je djevera rasjekao na dvije polovine i pobjegao u Moseć planinu.

    Za vrijeme pogibije svojih svatova Stjepan Nakić je bio u pivnici i pravio troškovnik. Kad je očuo pucnjeve trčao je do svojih svatova. Svatovi su svladali hajduke i ubili ih dvadeset sedam. 

    535.  Kod Vijanjca čuje se i vika,

          Stoji jeka teških ranjenika.

          Neki traže pomoć od visina,

          Neki zovu iz kolijevke sina.

          Jedan žali majku nesretnicu,

    540.  Drugi zove ljubu vjerenicu. 

    Stjepan je izbrojio dvije stotine trideset ubijenih svatova. Kada se taj zločin dogodio u Vinovom strašan potres bio.

    Cijela se Zagora u crno zavila. Iz Drniša i Polja Petrova, sve je došlo do sela Vinova. 

    564. Najzdanje se pročuše kočije.

          Iz žalosnih Bajilovih dvora,

          Majka Anđi u pohode mora.

        Žali majka nariče u bolu,

        I proklinje Maleta Nikolu.

        Kune majka tu hrđu gubavu,

    570.  Da mu sablja otkinula glavu.

        Kad je majka Anđu ugledala,

        Od žalosti na zemljicu pala.

        Pita majka zelenu Dubravu,

        Tko joj kćeri otkinuo glavu.

    575.  Narod plače i suze se liju,

          Majka ljubi mrtvu Anđeliju. 

    Stjepan Nakić je predložio da se kod Vijanjca, hladne vodice, iskopaju u zemlji grobnice. Najprije su pokopali mladu a zatim svatove i hajduke. Fratar ih je svetom vodicom natopio.

     4. Potomci vitezova Nakića

     Potomci slavnoga roda vitezova Nakića žive u Drnišu, Šibeniku, Skradinu, Zadru, Omišu, Ljubuškom, Zagrebu….Neki su od njih postigli sjajnu karijeru:

    Nakić, fra Petar (Bulići kraj Benkovca? II. 1694. – Conegliano oko 1769.) izgradio je oko 350 orgulja.

    Nakić, Filip Franjo, biskup (Silba, 3. X. 1837. – Split, 19. XII. 1910.) pokrenuo je glasilo Dan i osnovao tzv. Leonovu tiskaru. Jedan je od najpoznatijih splitskih dobrotvora.

    Nakić, Ljubomir, slikar (Zadar, 13. XII. 1901. – Split, 13. VI. 1961.) Školovao se u Firenci i Splitu.

    Nakić, Berislav, liječnik (Omiš, 8. VII. 1921. – Zagreb, 21. V. 1970.). Godine 1963. osnovao i do kraja života vodio Zavod za animalnu fiziologiju.

    Košarkaški reprezentativac Mihovil Nakić (Drniš, 31.VII.1955.) u svome prezimenu ima i prezime svojih prapredaka, Vojnović.

    Osvojio je zlatnu kolajnu na OI 1980. a 1984. na OI brončanu kolajnu.

    Danira Nakić (Šibenik, 22.VII.1969.) također je bila košarkaška reprezentativka. Srebrne kolajne osvojila je na OI 1988., SP 1987. i 1990., i na EP 1987. i 1991. godine.

MARKO DRAGIĆ
KNJIŽEVNOST KATOLIČKE OBNOVE I
PRVOGA PROSVJETITELJSTVA
(HRVATSKA BAROKNA KNJIŽEVNOST)

—————

Natrag