Propovijed

PROPOVIJED

Ni mjesec dana nakon uhićenja Glavičana, bijahu uhićena i dvojica fratara: gvardijan samostana fra Filip, koji je svojedobno bio župnik u Runjavoj Glavici, te mladi glavički župnik fra Tadija. Stari je fra Filip već imao iza sebe 16 godina zatvorskog staža, od dolaska komunističkih vlasti, pa njegovo uhićenje nije nikoga posebno iznenadilo. Tim prije što je svojim člancima u crkvenim novinama redovito komentirao aktualna zbivanja na području Hercegovačke provincije, a u kojima su se pronalazili i prepoznavali neki ljudi iz vlasti pa je Udba često privodila fra Filip na tzv. informativne razgovore. Vičan takvim saslušanjima i pretresima samostana, sam se odazivao na pozive i primao iznenadne upade udbaša u samostan bez uzbuđenja i mržnje, odgovarajući iskreno na sva pitanja osim u slučajevima gdje bi njegov odgovor mogao naškoditi nekom drugom. Tu bi zašutio i nikakva ga sila ne bi natjerala na odgovor. Umjesto toga pokušao bi mudrim i blagim savjetima podsjetiti te moćnike da se ne razmeću svojom moći, jer će lakše podnijeti dane kada ostanu bez nje.

S druge pak strane, fra Tadija kao da se žurio dostići karizmu svoga starijeg brata i gvardijana, pa se kao mladi

fratar latio različitih poslova, od skupljanja starina za etnografski muzej i izgradnje zvonika za glavičku crkvu, do pisanja pjesama i novinskih članaka, a posebice su bile zapažene fra Tadijine propovijedi. Nije on, poput fra Filipa, govorio u prispodobama i metaforama, već je neuvijeno i vatreno, nerijetko s velikom dozom cinizma, čemu su skloni mladi, učeni i pametni ljudi, puštao misli da slobodno teku kroz riječi i rečenice. Koliko ga god fra Filip volio, toliko je strahovao da će završiti u zatvoru.

-  Vi mladi fratri ste baš ko mladi udbaši, znao je u šali kazati fra Filip. Planete kao talaš. I mislite da s vama svijet počinje. Polako, polako, fra Tadija! Ti si neki dan na pretresu uživao u ponižavanju udbaša svojim otrovnim jezikom.

-  Ja se borim za svoj narod i tu se ne žalim, kazao bi fra  Tadija.  I  imam  podršku  od  svoga  naroda.  Naš Gospodin Isus je  spasio svojom žrtvom cijeli svijet, a ja bih bio spreman, Bože mi oprosti na grijehu, pogoditi se za manje, da budem razapet na križ samo da spasim ovaj nesretni hrvatski narod, u šali je dodao fra Tadija.

-  Eto vidiš, eto vidiš. Imaš podršku od naroda? I svi te sokole kad im blagoslivaš kuće? Znam, znam. O Božiću -sto kosaca. Pa se na ljeto začudiš što nema ni jednog od njih na livadi. E, treba ljude naučiti da budu kosci, da i sami nose svoj križ i da daju svoju žrtvu. Ništa od naroda ako ti budeš toliko velik, a oni ostanu patuljci. Što poslijetebe? Ova vlast nije toliko nejaka da je sruše tvoje žestoke propovijedi, ali neće ni dovijeka.

Ovakvi su razgovori još više sokolili fra Tadiju, podsticali ga da još više radi i još žešće napada vlast koja je ucijenila njegove župljane do poniženja. Još kada je usljedilo hapšenje u njegovoj župi, fra Tadija je odlučio s oltara otvoreno progovoriti.

- Dragi katolički i hrvatski puče, počeo je propovijed fra Tadija na misi za Veliku Gospu kojoj je bilo nazočno više tisuća ljudi.

Danas, za blagdan Velike Gospe, zaštitnice naše župe, kada su ovamo stigli svi župljani, kako oni što su odselili u Zagreb, Sarajevo, Đakovo, Split, Makarsku..., tako i oni što su zaposleni u Njemačkoj, Austriji, pa i dalekoj Australiji, ne vidim neke svoje župljane koji su za ovaj dan uvijek bili ovdje. Ne vidim ni malog Grgu Ćipina koji je ovdje proveo svih svojih osamnaest godina, osim tri dana koliko je proveo na državnom natjecanju iz matematike i gdje je bio jedan od najboljih. Premda nisu iz ove župe, znam da bi s Grgom, da nisu tamo gdje im nije mjesto, bili i njegovi prijatelji koji sada broje dane u zatvoru.

Zašto oni nisu s nama? Zato što su u zatvoru! A zašto su u zatvoru?, E, to nitko ne zna. Čak ni oni što su ih optužili i odveli. Kažu da su ti naši mladići imali namjeru rušiti spomenike narodnih heroja.

Braćo i sestre. tko, osim Boga, znade ičije namjere? Tko znade vaše namjere? Zar sada ne bismo mogli na isti način optužiti one što su uhitili Grgicu i njegove prijatelje? Zar ne bismo mogli kazati da su imali namjere srušiti politički sustav? A kad smo kod namjera, zar svi naši ljudi koji su otišli trbuhom za kruhom nisu imali namjeru ostati ovdje, rađati i odgajati svoju djecu? Po nekima, trebalo bi ih osuditi za takve namjere. Jer, oni su predodređeni odseliti. Kao i naša braća oko Buškog jezera koji su potopljeni, potopljeno im je polje od kojeg su živjeli, pa sada moraju seliti. Oni žele u gradu graditi kuće. Ali im se kaže da nema placeva. Zamislite, ovoliko polje, a nema placeva!?

I otišli su vani. I zaradili novce. I poslali ih ovamo. Po mojoj računici u našu su općinu poslali 15 milijardi maraka. Novac kojim bi država bila zadovoljna. A gdje je taj novac. Eno ga u Beogradu i Sarajevu. U našoj općini živi 15 tisuća njemačkih osiguranika, naši liječnici, dakle, liječe njemačke osiguranike, ali nema toga novca kojeg Njemačka šalje. Tim se novcima netko drugi liječi. Zašto ni  jedna  hrvatska  općina  nema zaobilaznu cestu oko

grada? Zašto se mi još uvijek služimo austrijskom cestom? Netko u šali kaže da bi cestarinu trebali plaćati u Beču. Zato što netko drugi uzima naš novac.

Tražili su neki ljudi iz naše općine da se ovdje podigne radio postaja. Ali nisu mogli dobiti odobrenje. A onda se nešto mislim, što će našem mjestu radio postaja, kada se naš šapat čuje s kraja na kraj svijeta. Naš čovjek šapne u Njemačkoj, a ovamo odzvoni, tako da se zabilježi svaka njegova riječ. Je li to razlog što Hrvati ne mogu dobiti radio? Jesmo li mi narod koji šapće, narod koji ne smije glasno kazati što misli, narod kojemu se svaki šapat čuje, a onda provodi, tako da šapat odjekuje. Upravo sam zbog toga danas odlučio tako glasno govoriti. Da me se može čuti iz zadnjih redova. Oni će ionako sve znati, imati sve snimljeno. Zato i njih pozdravljam, i njima želim dobro, želim im da budu slobodni i da se ne bave poslom koji nije dostojan čovjeka. Vidim i njih, tu su, križaju se i mole kao i svi ostali, ali nisu ovdje došli zbog Boga. Oni sebe smatraju bogovima i to je njihov grijeh, njihova nesreća. Oni uz to imaju vrhovnog boga kojemu služe, a taj bog je ipak čovjek, smrtan i nemoćan.

Ovo je samo dio fra Tadijine propovijedi na temelju koje je podignuta optužnica. Fra Julijan nije želio prepustiti svoga mlađeg brata, te se sam javio kao koautor spomenutih propovijedi. Naravno, bilo je tu još dokaza za optužnicu na temelju čega su fratri dobili po 3 godine zatvora. I dok se fra Julijan mirno, gotovo ravnodušno, držao prilikom čitanja presude, fra Tadija je veselo likovao s podignutim rukama.

Iz knjige "Legende o rodijaku Ćipi" Petra Miloša