Rođaci-Mate Krajina

"Pogledaj gore iznad Zavelima, tamo na onoj bistrini ostat će ovaj moj zapis" 

''Kad god dođeš ovdje ili gdje god bio, pogled uspravi, jer u njemu je tvoja sloboda i dostojanstvo''.

Mate Krajina, Rođaci, Treći dan i Zavičajna zajednica Rožana Zagreb, Zagreb, 2010.

Posezanje za povijesnom građom kao književno-metonimičkim sredstvom kako bi se jasnije ili možda bezbolnije izrekla društvena kritika ima dugu ali i uglednu tradiciju u hrvatskoj književnosti, što suvremenom književniku donekle olakšava komunikaciju s tradicionalnim hrvatskim čitateljstvom ali ga zbog zahtjevnosti publike vrlo lako može dovesti u neočekivane stupice pa povijesnost kod nas, bar za početnike, baš i nije najprikladnije poetičko izričajno sredstvo. U jednu takvu misaono-poetsku avanturu upustio se katolički publicist, a sad već književnik Mate Krajina, svojim prvim romanom „Rođaci" čiju je radnju, ukoliko i postoji, jer roman je protkan nizom snažnih refleksija glavnih protagonista, smjestio u središnje godine prve polovine 19. stoljeća. Sadašnje ionako ne baš jednostavno pitanje Hrvatstva - međusobna unutar nacionalna trvenja, izbori za Sabor narodnih zastupnika, odnos prema Europi, tragični položaj hrvatskoga naroda u BiH te nedavne ratne nevolje, Krajina je zaogrnuo plaštem prošlosti, e da bi jasnije progovorio o mehanizmima ovdašnje vlasti, njezinim protagonistima i njihovoj podaničkoj podložnosti netransparentnim središtima svjetske moći, iz čega je uostalom i proistekao sadašnji ne baš zavidan položaj Hrvata u vlastitoj državi.

Tri dimenzije povijesnosti hrvatskoga književnog naslijeđa ugrađene su u „Rođake" - andrićevski fratri, Araličin prostor i revačevska vjerska razdijeljenost te svojevrstan pravaški pogled hrvatskih realista (Josip Eugen Tomić) na budućnost Bosne i Hercegovine. Kako je povijest teološki ustrojena kao kretanje vremena od svoga početka prema ispunjenju te konačnoj pobjedi Božje pravde nad Zlim, kod Krajine se mogu pronaći i slični motivski utjecaji Dostojevskoga ali i suvremenoga kanadskog apokaliptičnog književnika Michaela O'Briana. Nu, Krajina nije epigon lektire: njegovi fratri i njihov odnos prema popovima-glagoljašima odjek je aktualnih unutarcrkvenih nesporazuma i svojevrsna zauzimanja političkih stajališta u pozicioniranju na sadašnjoj bosansko-hercegovačkoj političkoj pozornici. Granično zaleđe između Turske i austrijske Dalmacije - Roško polje, Vinica te područja preko Mostara do Stoca prostor je povijesne Hercegovine, koja se na čelu s Alipašom Stočevićem pokušava izdvojiti ispod središnje osmanske vlasti i sarajevskoga centralizma, životni su prostor Krajininih junaka, kao i susjedni dalmatinski Sinj i Split, iz kojih dolaze gospodarski i politički  poticaji u hercegovački kraj.' Urbani prostor, koji Krajina zbog elastičnijega pristupa povijesnosti širi i na Zareb, središnji je dio hrvatske politike, a Austro-Ugarska, u to doba još uvijek Habsburška Monarhija, poput današnje Europske unije svojim tajnim mehanizmima određuje posvemašnju hrvatsku politiku pa i onu prema BiH.

Ta se politika u „Rođacima" sukobljava s Alipašinim nastojanjima pa zato i propada

njegov naum o izdvajanju Hercegovine ispod osmanske vlasti. Rođaci su zapravo sinonim za međusobni nacionalni razdor, a iz tog obiteljskoga razdora rađaju se krvoločni obračuni, u kojima jedni ubijaju druge, zatvaraju ih u mračne tamnice i smiču kako bi dokazali svoju pravovjernost uvijek novim gospodarima, kao što to primjerice čini Ahmet-beg, poturčeni brat Šimuna Restovića, koji je u unutarosmanskim obračunima najprije spalio imanje bega Kreševljakovića, a zbog pomoći begovu sinu Osmanu, na kućnom pragu ubio i vlastita brata Šimuna te u zatočeništvo odveo njegova sina Antu, inače kasnije smaknuta u mostarskoj tamnici. Restovići su zbog osmansko-ga zuluma, kao izbjeglice pobjegli iz Gacka u Roško polje kod Duvna.  Nu u toj obitelji jedan se brat, već spomenuti Ahmet, poturčio i kao osmanovac živi negdje kod Ljubuškog, dok je drugi, ostavši u Gackom, prešao na pravoslavlje, a njegov sin zajedno s istočnim hrišćanstvom  prihvatio je i političku ideologiju Svetoga Save. Tako su se mnogi etnički Hrvati, zbog povijesnoga usuda i prevjeravanja, našli na suprotnim stranama i posve nacionalno podijeljeni. Međusobni odnosi Restovića slika su nedavne i aktualne bosanskohercegovačke stvarnosti.

Sam roman autor je kompozicijski ustrojio u 13 poglavlja, a u njih vrlo spretno utkao i pojedine povijesne događaje, kao na primjer ubojstvo Smail-age Čengića ili legendu o hajduku Andriji Šimiću. Modernitet izraza iskazan je snažnim refleksijama glavnih protagonista, premda mu pojedini epizodni likovi djeluju previše plošno. Posebno je pak uspio lik popa glagoljaša, don Tadije, ali i njegove svetačke inačice franjevca fra Stipana. Restovićevske obiteljske podjele svojevrsna su stalnica unutar hrvatskoga nacionalnog bića pa i povratak Šimuna, inače glavnoga junaka romana, iz Sinja u Roško polje, samo je zloguki nastavak međusobna nacionalnoga nerazumijevanja, a ono se i danas nažalost očituje ne samo u politici prema Hrvatima u BiH nego i prema vlastitoj državi.

Mate KOVAČEVIĆ/Hrvatsko slovo