Što Crkva misli o Međugorju

           

            Međugorje je župa u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Broji oko 4.000 stanovnika. Povjerena je pastoralnoj brizi otaca franjevaca OFM. U župi od 24. lipnja 1981. zbivaju se neki događaji koje brojni ljudi, među njima i pojedini oci franjevci, vežu uz tzv. ukazanja Blažene Gospe koja se navodno predstavlja kao „Kraljica mira“.

 

            1 - Vicka Ivanković, rođena 3. rujna 1964. u župi Međugorje, ima "ukazanja" od 24. lipnja 1981. Svaki dan. Bilo je i pauza, ali bilo je dana i po deset „viđenja“. Vicka se udala za Marija Mijatovića 2002. godine. Ima dvoje djece. Živi u susjednoj međugorskoj župi Gradini.

Koliko je do sada imala „viđenja“? - Prema običnom zbrajanju dana, oko 9.560 puta, uključujući i današnje. Ta su „ukazanja“ bila prvih godina s ostalim „vidiocima“, a već više godina ima ona sama, pojedinačno, podvečer, bez obzira gdje se nalazila. Kao programirano.

            Dapače, i Vickina mala kći Marija također viče i po Krehinu Gracu i po Vječnome Gradu da vidi Gospu! Kao da se radi o nečem hereditarnom.

            2 - Marija Pavlović, rođena 1. travnja 1965. u župi Međugorje, „vidjelica“ je od drugoga dana „ukazanja“, 25. lipnja 1981. Svaki dan do danas. Udala se 1993. godine za Talijana Paola Lunettija. Imaju troje djece. Živi u Monzi kod Milana u Italiji.

            Koliko je do sada imala „viđenja“? - Oko 9.560 puta, uključujući i današnje, bilo skupa s ostalim „povlaštenicima“, bilo ona sama. „Ukazanja“ nisu vezana uz Međugorje, nego uz osobe: kuda hodaju osobe po svijetu, tuda hoda i „ukazanje“.

            3 - Ivan Dragićević, rođen u Mostaru, 25. svibnja 1965., ima dnevna „ukazanja“ od 24. lipnja 1981. do danas. Oženio se bivšom missicom Massachusetsa, Loreen Murphey, 1994. godine. Ima četvero djece. Živi s obitelji dio vremena u Bostonu, a drugi dio u Međugorju.

Koliko je do sada Ivan imao „viđenja“? - Oko 9.560 puta, s današnjim, bilo skupa s ostalim „vidiocima“, bilo on sam osobno.

4 - Mirjana Dragićević, rođena u Sarajevu, 18. ožujka 1965., ima „viđenja“ od 24. lipnja 1981. Posljednji redoviti susret bio je na Božić, 1982. Od tada joj se „ukazuje“ jednom godišnje, i to na njezin rođendan, 18. ožujka. Plus što od 2. kolovoza 1987. svakoga drugog u mjesecu čuje Gospin glas a nekad je i vidi. To je 20 godina po 12 puta Gospina glasa ili lica. Mirjana se udala za Marka Soldu, 1989. Ima dvoje djece. Živi u Međugorju.

Koliko je do sada Mirjana imala „viđenja“? - Sve skupa: po prilici 810 puta.

 5 - Ivanka Ivanković, rođena u župi Međugorje, 21. lipnja 1966. Pojava joj se ukazivala od 25. lipnja 1981. do 7. svibnja 1985. Sada joj se ukazuje jednom godišnje, 25. lipnja, na obljetnicu „ukazanja“. Udala se za Rajka Eleza. Ima troje djece. Živi u Međugorju.

Koliko je do sada Ivanka imala „viđenja“? - Sve skupa: po prilici 1.454 puta.

            6 - Jakov Čolo, rođen 6. ožujka 1971. u župi Međugorje, od 25. lipnja 1981. imao je gotovo svakodnevna „ukazanja“ do 12. rujna 1998. Od tada ima samo jednom godišnje, na Božić. Oženio se Talijankom Anna-Lisom Barozzi, 1993. Imaju troje djece. Živi u Međugorju.

            Gospa se navodno jednako i istodobno ukazuje makar jedan „vidjelac“ bio u Americi, druga „vidjelica“ u Hercegovini, treća u Italiji, a četvrti u Maynoothu. To je sve skupa oko 37.238 puta do sada. Molim vas, nemojte me hvatati za točnost ovih brojki. Jer ovdje tisuću „ukazanja“ manje ili više, ne igra uopće nikakvu ulogu! Hijerahijska Crkva na razini biskupijskoj, nacionalnoj i svetostoličkoj do sada nije prihvatila autentičnim nijedno „ukazanje“!

Usporedimo Međugorje s dva priznata marijanska svetišta:

U Lurdu se 1858. godine Gospa ukazala kao „Bezgrješno Začeta“ 18 puta Bernardici. Crkva je, četiri godine kasnije, 1862., prihvatila ta ukazanja kao istinita.

U Fatimi Gospa se 1917. godine ukazala kao „Gospođa od krunice“ 6 puta desetgodišnjim pastirčićima Luciji, Franji i Jacinti. Crkva je, 13 godina kasnije, 1930., prihvatila ta ukazanja kao autentična.

Troje međugorskih „vidjelaca“, koji imaju dnevna „ukazanja“, uglavnom žive izvan Međugorja, a ostalo troje, koji žive u Međugorju, imaju obično samo jedno „ukazanje“ na godinu, a jedno od njih i mjesečno.

 

            Nedavno je Vicka medijima najavila da je završila prikaz Gospina životopisa i sve sastavila u tri bilježnice. Sada Gospin „životopis“ čeka na nebesko odobrenje, na „Imprimatur“, da bi ga Vicka mogla objaviti u obliku knjige te da će „ista biti najčitanija na svijetu“.[2]

 

             Sve se međugorske „poruke“ mogu svesti na ovih pet, kako se to obično kaže, ali tih „pet“ jest ovih - „petnaestak“: Mir, obraćenje, molitva, post, bdjenje, pokora, klanjanje, svjedočenje, vjera, poziv na svetost, Euharistija, Božja riječ, mjesečna ispovijed, krunica...

 

 

            Od šestero međugorskih „vidjelaca“ nijedno nije ostvarilo duhovni poziv. Troje je govorilo da polazi, čak dvoje i pošlo za tim čudesnim glasom, ali s vremenom sve nestalo.

            Ivan Dragićević, kandidat Hercegovačke franjevačke provincije, odlazi 1981. u sjemenište u Visoko, gdje nastavlja s „ukazanjima“. Budući da u školi nije položio popravni ispit, smatralo se da će mu učenje ići bolje prijeđe li u gimnaziju u Dubrovnik. Iako je u Dubrovniku, nakon položena popravnoga, prešao u drugi razred, nije pokazao volju za školom kao za „ukazanjima“, pa se u siječnju 1983. vratio kući.

            Vicka Ivanković od početka očituje zanos za redovništvom. Već u rujnu 1981. to povjerava jednomu talijanskom tjedniku: Želim ući u samostan, biti redovnica.

            Iako je bila „upisana časna sestra“, Vicka nikada nije pošla u samostan. Nakon 20 godina nailazi dečko iz susjednoga Krehina Graca, i tako se mladenci vjenčavaju u Međugorju. Na svadbi više od dvije tisuće uzvanika i znatiželjnika. Za vrijeme svadbe, „vidjelica“ odlazi u novu kuću, nekoliko kilometara od svadbene buke, uz nju je i njezin suprug, i ima „viđenje“. Sve po običaju i programu. Potom se vraćaju na svadbenu večeru.

            „Vidjelica“ najprije najavljuje Urbi et Orbi – „Rimu i svijetu“ - da je već „upisana časna sestra“, a nakon 20 godina odlazi u Rim kupiti vjenčanicu. „Vidjelica“ to tumači novinaru: „Gospa je svakom od nas dala slobodnu volju. Svatko se može odazvati pozivu koji želi. Bez obzira što sam se udala, ja ću nastaviti sa širenjem Gospinih poruka, jer kršćanska se vjera može svjedočiti i u braku.“[5]

            S obzirom na zvanje - sloboda; s obzirom na „širenje Gospinih poruka“ - obveza!

            Marija Pavlović. U vezi sa samostanom, Marija je 2001. godine, na upit jednoga talijanskog novinara: Zašto od vas nitko nije postao svećenik ili redovnica?, opisala ovu svoju odluku: Kroz tolike sam godine mislila da ću biti časna sestra. Bila sam počela posjećivati jedan samostan, želja da tamo pođem bila je vrlo jaka. Ali mi je časna poglavarica rekla: „Marija, ako kaniš doći, dobro došla; ali ako biskup odluči da ne smiješ govoriti o Međugorju, moraš slušati». U tom trenutku počela sam razmišljati da je možda moje zvanje u tome da svjedočim ono što sam vidjela i osjetila, i da ću moći tražiti put svetosti također izvan samostana“.[6]

             Božje djelo. Međutim, nije baš tako bilo. Marija je ipak pokušala poći u jednu mješovitu duhovnu zajednicu u kojoj je ostala više mjeseci. Napustila je zajednicu, uz pisano obrazloženje, koje je izazvalo ne malo zaprepaštenje u javnosti. Najprije je bilo napisano da je Gospa preko Marije poručila 8. ožujka 1987. da je ta zajednica Božji plan, Božje djelo. Međutim, kad je napuštala sa svojim dečkom, Paolom Lunettijem, koji joj je pomogao izići i napisati pismo, vlastoručno je sve opovrgla, 11. srpnja 1988.: Pred Bogom, Gospom i Crkvom Isusa Krista odlučno niječe da je ikada bilo ikakvih „poruka“ preko nje za tu zajednicu i za to „Božje djelo“, u kojem je i ona provela više mjeseci.[7]

             U ono vrijeme, tj. 1983., fra Tomislav Vlašić, duhovni voditelj međugorskih „vidjelaca“, javlja švicarskomu teologu Hansu Ursu von Balthasara: Djeca su odlučila poći u samostan ali čekaju trenutak koji samo oni znaju.[8] Eto danas sav svijet zna da su sve to bile obične bajke i basne za djecu. Niti su sva međugorska „povlaštena“ djeca pošla u samostan; a ona koja su pošla, ubrzo su izišla. I samo se ozbiljni ne daju zavoditi neozbiljnim „porukama“ i dječjim pričama! Je li i to neki međugorski „znak“, „tajna“, „poruka“?

             Iako ne smatram dostojnim, ipak ću ova „zvanja“ usporediti s dva najpoznatija moderna marijanofanska mjesta: Lurdom i Fatimom.

             U Lurdu 14-godišnja Bernardeta izjavljuje: Ja moram biti redovnica, ali ne znam u kojem Redu. Sveta mi je Djevica to rekla, čekam. Redovničko oblačenje u srpnju 1866. Boležljiva, ali izdržljiva, do smrti 16. travnja 1879. Papa Pio XI. kanonizira je na Bezgrješno Začeće, 1933. godine.

             Drugo, u Fatimi vidjelica Lucija postaje redovnicom, 1921., karmelićankom od 1948., preminula 13. veljače 2005., ali Franjo i Hijacinta umriješe kao djeca, a beatificirani su 2000.

             U svemu ovome ima nešto čudovito: troje „vidjelaca“, koji su se pokušali bar „upisati“ u duhovno zvanje, a iz njega se potom ispisali i sretno se vjenčali, imaju još uvijek redovita dnevna „ukazanja“. A drugi „vidioci“, koji nisu ni ulazili u samostane, imaju uglavnom jedno godišnje „ukazanje». Je li to nagrada što nisu ostali u duhovnom zvanju?

             Božja milost. Imajući u vidu činjenicu da su brojni hercegovački dječaci pošli u sjemeništa i postali svećenici i brojne djevojčice postale redovnice - samo iz međugorske župe preko 30 živih svećenika i redovnica - a da nisu imali, barem ja ne znam, ukazanja, poruka, susreta s nadnaravnom pojavom - doima se čudnim da nijedno od „vidjelaca“, od kojih su u ovih 27 godina imali neki najmanje 810, a drugi najviše 9.560 „ukazanja“, nije prigrlilo duhovni poziv. A ta ista pojava prijeteći zahtijeva od biskupa Žanića da međugorske „poruke“ prizna istinitima, i bez ispitivanja. Svako pravo duhovno zvanje svojevrsna je Božja milost i ozbiljna stvar. Postupak sa zvanjem spomenutih „vidjelaca“ ukazuje se neozbiljnim. Jesu li u pitanju igre bez granica s obzirom na brojke, „viđenja“, „poruke“, „objave“, „tajne“ i „znakove“?

 

 

1. - Molitva kao kontekst. Molitva je važan faktor u međugorskim „ukazanjima“. U kontekstu molitve Očenaša uglavnom počinju „ukazanja vidiocima“. Čak utihne molitva da se prati „ukazanje“ od nekoliko minuta.

2. - Poruka bez molitve. 16. rujna 1981.: „Također im je rekla da ne trebaju moliti za se jer da ih je ona najbolje nagradila. Nek mole za druge“.[9]

Biblijska Gospa neće nikada reći da ljudi ne trebaju moliti za sebe i da im „nagrada“ „ukazanja“ zamjenjuje osobnu molitvu. To je kriva nauka. I Isus je najprije molio za sebe, zatim za apostole i konačno za sav svijet „da svi budu jedno“ (Iv17).

3. - Poruka da se moli za biskupa Žanića. Od skupine međugorskih molitelja „Gospa je tražila da 2 puta tjedno poste o kruhu i vodi. A već treći mjesec otkad po Gospinoj želji, postimo o kruhu i vodi 3 puta tjedno. Većinu svojih molitava prikazuje grupa za nj (za biskupa Žanića). Često namjenjujemo zajednička klanjanja, krunice, odlaske na mjesto ukazanja, gdje za nj dugo u noć molimo. Bog će pogledati na molitve i postove“.[10] Tako fra Tomislav Vlašić, 8. siječnja 1984.

            - Ukaza osniva molitvenu grupu oko fra Tomislava Vlašića, koji se u pismu 1984. godine predstavlja Papi kao onaj koji „po božanskoj providnosti vodi međugorske vidioce“.[11]I ta grupa moli i posti da biskup popusti priviđenjima. Grade samostan u Međugorju, od stotinjak kreveta. Tu im ne pada na um da traže od biskupa dopuštenje. Dobila su ga od mjesnoga župnika! A njihova „misfitikatora“ o. Vlašića crkvene vlasti nedavno svrgnu s vodstva te molitvene skupine, nakon što je u Međugorju za duhovnih vježbi pomiješao spiritualno sa spiritističkim!

4. - Mogao, a nije htio? U intervjuu 1993., u jeku rata, „vidjelac“ Jakov kaže: „Gospa me i danas, kao i svaki dan posljednjih dvanaest godina, tražila da se molim za mir u bivšoj Jugoslaviji. Djevica me uvjerila da mogu zaustaviti rat svojim molitvama…“.[12]

- Kad to ne bi bilo naivno, normalan bi se vjernik pitao: Ako je „vidjelac“ molitvama mogao zaustaviti rat u ex-Jugoslaviji, kako se onda nije molio i taj nesretni rat otklonio? A u ratu se raselilo oko 2 milijuna ljudi, poginulo oko 100.000 osoba, srušeno tisuće religioznih objekata i na desetke tisuća kuća i onda nam se nametne nepravedni Dayton!

5. - Je li molitva - dokaz? Ima crkvenih ljudi koji kažu: Ako se narod moli Bogu, pusti ga neka ide u Međugorje, neka hodočasti, neka se moli. Bolje je da se moli, nego da se ne moli; bolje je da „međugorsku Gospu“ štuje, nego da nikakvu ne štuje!

            - Crkva već 2000 godina svakomu vjerniku nalaže i preporučuje molitvu, post, pokoru, ispovijed, obraćenje. Nikomu ne brani da se moli Bogu gdje god hoće. Ali ne odobrava da se u crkvi s oltara reklamiraju „hodočašća na mjesto ukazanja“, koja nisu priznata nadnaravnima, kako bi se razlikovala istina od laži, prava od krive nauke.

            Kao da treba prevaliti tisuće kilometara iz Koreje ili Irske u Međugorje da čovjek izmoli krunicu, da se ispovjedi, ako Isus preporučuje uđi u svoju sobu (Mt 6, 6) i moli se!

            Zar oni koji kažu da su došli u Međugorje više od trideset puta time dokazuju da su se „obratili“? To bi im mogao biti pravi znak da se nisu obratili.[13] Pogotovo obraćen čovjek o tome ne kazuje, nego u životu pokazuje!

A ako se vjernici u međugorskoj crkvi sv. Jakova iskreno ispovijedaju i mole, bez obzira na sva basnoslovno umnožena „ukazanja“, sigurno primaju iste Božje milosti kao i vjernici koji se mole i valjano primaju sakramente u drugim katoličkim crkvama po svijetu. To je mjesna Crkva uvijek držala.[14]

 

 

            Potkraj lipnja 1981. senzacija o „Gospinim ukazanjima“ djeci u Međugorju stala se širiti na raskriljenim medijima. Polovicom kolovoza iste godine, nakon razgovora s tzv. vidiocima u Međugorju, 21. srpnja, u prvoj Izjavi mostarsko-duvanjski biskup msgr. Pavao Žanić ističe da ipak ostaje najteže pitanje je li to „subjektivni doživljaj djece ili nešto nadnaravno?“.[15] Iako je više puta informirao Papu i Svetu Stolicu o raznim međugorskim glasinama, biskup je smatrao uputnim ustanoviti dijecezansku komisiju za ispitivanje tih pojava.

 

Prva crkvena komisija (1982.-1984.)

 

Prvu je komisiju biskup Žanić osnovao 11. siječnja 1982., djeluje do 1984.[16] Bila su imenovana četvorica svećenika, trojica biskupijskih i jedan franjevački.[17]

Biskupove nove spoznaje. Komisija se nije bila još ni sastala, a već se 14. siječnja 1982. događa nešto što naznačuje biskupovu trajnu odrednicu. Toga dana dolazi troje „vidjelaca“ u Mostar s „Gospinom“ porukom da se biskup u „hercegovačkom slučaju“ prenaglio (precipitato), jer je tražio uklanjanje dvojice franjevačkih kapelana koji su stvarali nered u Mostaru. Biskup, koji je u svome životu Gospu častio brojnim pobožnostima i hodočašćima, kad je čuo da ga pojava iz Međugorja okrivljuje za neredovnički nered oko župa, da ne prepoznaje odanoga sina Crkvi i Gospi, Majci Crkve, kojoj je godinu dana prije toga, u rujnu 1980., posvećena mostarska katedrala, a pojava štiti nepokorne redovnike, koji se bore protiv funkcioniranja te katedrale, stavio je u sumnju „poruke“ i „ukazanja“ u Međugorju. Unatoč svemu, krenulo se na komisijski posao.

Veliki znak. Bila su tri razgovara Komisije s vidiocima. Treći je susret donio neki plod, 1982. Komisija je, na biskupov zahtjev, tražila od „vidjelaca“ da u dva primjerka napišu o kakvu se „velikom znaku“ radi i kada će se dogoditi. Neka odgovor stave u dvije koverte i zapečate. Jedna će se čuvati kod njih, a druga na Ordinarijatu. Kad se „veliki znak“ dogodi, koverte će se otvoriti i istina ustanoviti. Međutim, petero je „vidjelaca“ odbilo anketu, jer im je to Gospa zabranila. A sjemeništarac Ivan napismeno je odgovorio na upite. Čak je rekao da njemu Gospa nije zabranila odgovarati na pitanja. Njegov je odgovor više nego neumjestan. Uz taj „veliki znak“, sve do danas neostvareni, a koji je posebno „rasvjetljavao“ fra Slavko Barbarić, vezano je mnoštvo laži i prijevara.[18]

Odgovor Svetoj Stolici. U studenome 1983. Kongregacija za nauk vjere pita biskupa je li Komisija došla i do kakvih rezultata. Biskup je Žanić napisao studiju o međugorskom i hercegovačkom slučaju i poslao kard. Ratzingeru. U zaključku biskup se pita o „viđenjima“:

 

Druga, proširena, Komisija (1984.-1986.)

            Godine 1984. biskup je Žanić odlučio proširiti prvu komisiju. Obratio se svim teološkim učilištima u Jugoslaviji i tražio dopuštenje od poglavara pojedinih redovnika za njihovo članstvo.

            Bilo je petnaest članova Druge komisije: 12 svećenika i 3 medicinska stručnjaka. Održali su sedam zasjedanja. Prvo je bilo u Mostaru u ožujku 1984., a sedmo u Mostaru, u svibnju 1986. Tada je Komisija završila posao. Članovi su glasovali za formulu: Non constat de supernaturalitate (11 za, 2 protiv, 1 prihvaća „in nucleo“, 1 suzdržan). Komisija je priredila nacrt „Deklaracije“ u kojoj su nanizane „neprihvatljive tvrdnje“ i „bizarne izjave“, koje se pripisuju zagonetnoj pojavi. Komisija se izjasnila da nije potrebno daljnje istraživanje i odgađanje službenoga crkvenog suda. Biskup je o svemu upoznao Biskupsku konferenciju i Svetu Stolicu, a javnost je izvijestio u propovijedi u Međugorju, 1987. godine.[19]

            Značajan je također javni negativni stav, koji je biskup Žanić 1990. godine sažeo u 28 točaka o neistinitosti nadnaravnih ukazanja.[22]

 

 

            Biskupi Jugoslavije intervenirali su dva puta,1984. i 1985., te pozvali svećenike i vjernike da o pojavama u Međugorju čekaju ocjene crkvenih vlasti koje će se izreći nakon temeljitih ispitivanja. Neka se ne organiz­iraju hodočašća kao da je "Crkva o tim događajima već donijela pozitivan sud".[23]

Treća komisija (1987-1990)

            U siječnju 1987. na sugestiju Kongregacije za nauk vjere izišlo je priopćenje kardinala Kuharića i biskupa Žanića koji najavljuju Komisiju i pozivaju vjernike da ne organiziraju hodočašća motivirana vrhunaravnim karakterom koji bi se pridavao međugorskim zbivanjima.[24]11 svećenika (6 redovničkih, 5 biskupijskih), 4 liječnika i psihologa i jedna redovnica kao tajnica. U Komisiju je ušlo

Komisija je održala 23 zasjedanja u Zagrebu u Tajništvu BK. Prvo je zasjedanje bilo u travnju 1987., a dvadeset i treće u rujnu 1990.

Karakteristika Treće komisije jest njezin rad na temelju podataka i rezultata dotadašnje Komisije i ex novo. Sve se odvijalo pod zakletvom i nije se izlazilo s priopćenjima u javnost. Svoje su rezultate gotovo 4-godišnjega rada izložili pred članovima BK u Zagrebu, 1990. Rasprava na BK o „ukazanjima“ vođena je u četiri maha: 25. travnja, 9. listopada i 27. studenoga 1990., a Izjava o Međugorju izglasana je u Zadru, 10. travnja 1991.: 19 biskupa za Izjavu, jedan glas suzdržan.

i z j a v a

            U tu svrhu biskupi će izdati i posebne prikladne liturgijsko-pastoralne smjernice. Isto tako preko svojih će Komisija i dalje pratiti i istraživati cjelokupno događanje u Međugorju.   Zadar, 10. travnja 1991.                                  Biskupi Jugoslavije“.[25]

            Ako je naša BK imala smjelosti da, suprot tolikim znatiželjnim dolaznicima u Međugorje, suprot masovnim pričama i karizmatskim zanosima, na temelju ozbiljna, solidna i stručna istraživanja izjavi da u Međugorju nema dokaza o nadnaravnim ukazanjima, to je znak da je Crkva i u 20. stoljeću „stup i uporište istine“ (1 Tim 3,15).[26]

 

Msgr. Alberto Bovone, 1985. godine, upozorava tajnika Talijanske biskupske konferencije da se ne organiziraju službena hodočašća u Međugorje.

Msgr. Tarcisio Bertone, 1995. godine, piše biskupu Langresa, msgr. Leonu Taverdetu, a 1996. opetuje nadbiskupu Besançona, msgr. Lucienu Dalozu, koji su se interesirali za stav Svete Stolice prema Međugorju. Konačno 1998. piše isti Tajnik msgr. Gilbertu Aubryju, biskupu Reuniona. U svim tim dopisima ističe se da hodočašća - bilo privatna bilo službena, nisu dopuštena ako pretpostavljaju autentičnost ukazanja, jer to bi proturječilo izjavi BKJ. Ali podupiratelji međugorskih zbivanja uhvate se za riječ „hodočašća“, a prečuju condicio sine qua non: ako ne pretpostavljaju autentičnost ukazanja.

Ratzingerov „frei erfunden“. Kad je 1998. jedan Nijemac pokupio razne izjave koje se pripisuju Papi i kardinalu Prefektu i poslao ih u Vatikan u formi memoranduma, kardinal mu je Ratzinger 22. srpnja 1998. napismeno odgovorio: „Ja mogu na to samo reći da izjave o Međugorju pripisane Svetom Ocu i meni jesu puke izmišljotine“ - frei erfunden.[27]

Ad Limina, 2006. U službenom pohodu Svetomu Ocu Benediktu XVI. izrazio sam ne samo svoju sumnju nego i nevjerovanje u međugorska „ukazanja“. Na to je Papa, do papinskog izbora prefekt Kongregacije za nauk vjere, izrekao ovu misao: „Mi smo se na Kongregaciji uvijek pitali kako za jednoga vjernika mogu biti vjerodostojna ukazanja svakoga dana i kroz tolike godine?“[28]

Zaključak. Ne samo da su izjave, pripisane Svetom Ocu i kard. Ratzingeru, „puke izmišljotine“, nego su i tolike međugorske poruke, pripisane Gospi, puke umišljotine. Ako je naša vjera obsequium rationabile - razumna služba Bogu, duhovno istinsko i zdravo bogoštovlje, a jest (Rim 12, 1), onda ne može ona biti plod ničije privatne fantazije i priviđenja.[29]To nam je Crkva mjerodavna reći. Ona je, nakon što je u njezino ime 30 izabranih svećenika i liječnika, koji su u trima komisijama, 10 godina savjesno i stručno u više od 30 zasjedanja ispitivali međugorski slučaj, donijela svoj sud. I to ne jedan nego 20 biskupa odgovorno su izjavili da nema dokaza da se radi o nadnaravnim ukazanjima u Međugorju. Vjernik, koji poštuje oba načela: ratio et fides, drži se toga stava, uvjeren da ga Crkva ne vara.

S obzirom na Međugorje postoji realna opasnost da se i Gospa i Crkva privatiziraju. Da ljudi zamišljaju i Gospu i Crkvu po svome ukusu, sluhu i neposluhu: da ne podlažu svoj vjernički razum službenoj Crkvi, nego da službenu Crkvu nagone da slijedi i priznaje njihove mašte.

            Ima barem 6-7 redovničkih ili kvazi redovničkih zajednica, in fieri ili već nastale, biskupijskoga prava ili ne, koje su se svojevoljno nastanile u Međugorju, ne pokoravaju se Biskupskom ordinarijatu. Takve su zajednice više znak neposluha nego karizma posluha u ovoj Crkvi!

            U Mostarsko-duvanjskoj biskupiji postoji problem koji je posljednjih godina praktično skliznuo u raskol. Barem devet franjevaca, istjeranih iz Franjevačkoga reda, OFM, i suspendiranih a divinis, pobunili su se protiv odluke Svete Stolice ne dopuštajući prijelaz nekih župa iz franjevačke uprave u dijecezansku. Zauzeli su barem pet župa silom, obavljajući u njima sve svećeničke funkcije. Asistiraju nevaljano vjenčanjima, ispovijedaju bez potrebne ovlasti, neki od njih dijele nevaljano krizmu mladima, a 2001. godine pozvali su jednoga starokatoličkoga đakona koji se lažno predstavio biskupom, i on je “krizmao” oko osam stotina mladih u trima župama, itd.

Dvojica od njih otpuštenih iz Reda tražila su biskupsko posvećenje od švicarskoga starokatoličkog biskupa, Hansa Gerny-a, ali im nije uspjelo.

Toliko nevaljanih sakramenata, toliko neposlušnosti, nasilja, svetogrđa, nereda i neregularnosti i niti jedna „poruka“ od desetaka tisuća „ukazanja“ nije bila upućena da se uklone te sablazni. Doista čudna stvar!

Crkva, od mjesne do vrhovne razine, od početka do sada, jasno i uporno govori: Non constat de supernaturalitate: nikakva hodočašća koja pretpostavljaju nadnaravni karakter ukazanja, nikakvo Gospino svetište, nikakve autentične poruke, ni objave, nikakva istinita viđenja!

            Tako danas stvari stoje. A kako će sutra, u Božje ruke i pod Gospine skute!

            Mostar, 1. rujna 2007.

Ratko Perić, biskup