Savka Dabčević-Kučar (1923-2009)

IN MEMORIAM GOSPOĐI SAVKI DABČEVIĆ – KUČAR

(1923 – 2009)

Piše: Mladen Schwartz

     Samo dva ili tri dana pred njezinu smrt, bez ikakva sam se povoda nakon duljeg vremena sjetio Savke, tek pomislivši da bi uskoro mogla umrijeti. Njezinu sam smrt dočekao podijeljenih osjećaja. Sve što je ta inteligentna i šarmantna žena otjelovljivala, bilo mi je strano: jugoslavenstvo, titoizam i partizanluk, komunizam i feminizam, umjerenjaštvo, oklijevanje i povlačenje, pa čak i ekonomija, koja me kao znanost nikada nije privlačila (a navlastito njezina kasna ljubav: liberal-demokracija). Ali je Savka na svoj način zasigurno bila i Hrvatica, bila je to u teškom, Hrvatskoj nesklonu vremenu; bila je to doduše umjereno, polovično, daleko od nacionalne dosljednosti, daleko od svakog tako prijeko potrebnog radikalizma, i sve još, unatoč dobroj retorici, umotano u nesnosnu terminološko-kategorijalnu aparaturu marksizma-lenjinizma na samoupravni jugo-način, s ljudskim licem ili bez njega.

     Ali je Hrvatica bila, zato je nakon Karađorđeva i odletjela. Bila je ona to i svojim korijenima, rođena Korčulanka, po ocu Antunu iz bokokotorske obitelji brodovlasnika i pomorskih kapetana, hrvatski su joj bili i majka Marija, kao i muž, ing. Ante Kučar, podrijetlom iz Trogira i Dalmatinske zagore. Sukladno svojemu umjerenjaštvu, barem koliko ja znadem, nikada nije spominjala, a nekmoli isticala, zanijekano i pogaženo hrvatstvo zavičajne joj Boke Kotorske. Bila je zapravo više neke vrsti racionalna domoljubka negoli pristaša pravog nacionalizma: za protivnika to je, naravno, sve uglavnom isto: patriotizam, nacionalizam, šovinizam...

     Bila je, dakako, nacionalna više negoli njezina nasljednica Vesna Pusić, koja je gluha za naciju kao što niti boje ne shvaća tko je rođen za boje slijep. Bila je pak nacionalna manje nego što iznosi minimum bez kojega je zdravi nacionalizam nezamisliv. U zavičajnoj Dalmaciji, slijedeći lokalni instinkt nacionalnoga otpora talijanskom okupatoru, iz istoga tanjura hrvatskoga domoljublja, hoćeš – ne ćeš, kusala je kao prilog i čušpajz komunističke jugoslavenštine, kojoj je ostala odana barem do svojega pada u Karađorđevu.

     Karijera joj dakle započinje potporom domaćim komunistima, kratkotrajnim partizanovanjem, te priključbom absurdnom komunističkom „zbjegu“ u El Shattu. Poslije rata Savka Dabčević nastavlja život  i rad te znanstvenu djelatnost pod okriljem titovlađa, uključiv i studijska putovanja po istoku i zapadu, pri kojima joj pomaže dobro poznavanje više jezika, i tako sve do početaka Proljeća, kada počima zauzimati visoka i najviša mjesta u hrvatskoj i jugo-kompartiji.

     O Proljeću te Savkinoj ulozi u njemu sve je već rečeno, a i ja sam o njemu opširnije prozborio u svojoj knjizi „Hrvatska nakon Tuđmana – Studija o nacionalnom usudu“ (2000). Neki su proljetna gibanja do danas oštro napadali, kao Hrvoje Šošić, a sigurno bih i ja volio da je koncem 60-ih obnovljena Država Hrvatska. Uz Tita, Nixona i Brežnjeva, međutim, to nije bilo moguće, pa i da su Savka i njezini suradnici uistinu bili radikalni. U onome najboljem što je donijelo, Proljeće je bilo blijedi odjek Nezavisne Države Hrvatske (1941 – 1945), i poslužilo je kao prijelaz prema uspjelijem pokušaju obnove, što ga je predstavljala Republika Hrvatska (1991 – 1995). Bez NDH ne bi bilo Proljeća, bez NDH i Proljeća ne bi bilo niti RH. To je čvrsti povijesni kontinuitet.

     Načelna i dosljedna, Savka 1971 ne odstupa s nacionalno-političkih pozicija, ne poduzima bogznakakvu „samokritiku“ i mora otići. (Ta otišli su i žešći „samokritičari“ poput Ivana Šibla!) Na robiju ne mora, kao ni njezini sudruzi iz nomenklature, za razliku od brojnih žešćih bojovnika iz paralelnih proljetnih strujanja (Matica, sveučilištarci) te s nižih stupnjeva ljestvice. Ali je zato osuda na nestanak iz politike (i znanstvene djelatnosti) bila neumoljiva. To je značilo i suzdržbu od djelatne potpore oporbi. Savka se u duga dva desetljeća do konačnog preminuća tvorevine i obnove državnosti sastajala s istomišljenicima, pa i sa sebi ne tako bliskim Tuđmanom (pričala mi je to moja teta, negdašnja tajnica zloglasnoga Koče Popovića i prijateljica Ankice Tuđman, kada je jednom tamo zatekla Savku i Tripala). Tuđman ih je, naravno, nastojao predobiti za svoj koncept, ali iz toga se nije izrodilo ništa. Miko je nakon Karađorđeva pobolijevao, a Savka – na moje upite što radi Savka, Bruno mi je Bušić, koji je iz emigracije bio u stalnom dodiru s Domovinom, znao uzvratiti: Savka kuha!

     Ipak sam ju brzoglasno nazvao iz Njemačke negdje 1989, kada se već nazirao kolaps tvorevine, a mi smo se počeli javljati domovinskim ljudima kako bismo konačno započeli otvoreno suobraćanje. Tražio sam od nje interview za naše glasilo „Pokret“ (prema Hrvatskom Državotvornom Pokretu), što je rezolutno odbila, još mi spočitavši kako to od nje uopće mogu tražiti. Devedesete se ipak odlučila „aktivirati“, ali je do kraja predstavljala trećerazrednu, marginalnu figuru, i ništa od onoga što je pokrenula nije imalo veće težine. Počelo je to s minimalističkim okupljanjem za bolju jugu u „koaliciji narodnog sporazuma“, nastavilo sa Savkinih 6 % na predsjedničkim izborima, a okončalo prijelazom njezina HNSa u ruke Pusićkinih lijevoliberalnih i anacionalnih „građana“, uz bezostatan Savkin pristanak. Jer, Vesna je Pusić, ako i jest Savkina kćerka, još puno više kći Slavka Goldsteina, kao što je i Mesić, više negoli Savkin sin (kako je to, po običaju lažući, uz suze mistificirao na njezinu sprovodu), još neusporedivo više sin juge i Udbe, a navlastito kopile najbezočnijeg oportunizma. Dok je Savka, premda minimalističkih uvjerenja, u okviru protuhrvatske tvorevine ipak nastojala za Hrvatsku izvući stanoviti maksimum, Vesna Pusić u uvjetima navodne hrvatske države za Hrvatsku zastupa nacionalni minimum od minimuma – ova primjedba kao usputni prilog paradoksalnoj dijalektici bespućâ hrvatske politike i politikantstva! Zato nije slučajno da ni Pusić niti Mesić umrloj Savki uopće i ne upisuju u zaslugu djelo za Dom, nego prva „uvođenje pojma odgovornosti u politici“ (to je zastupao i Pusićki zacijelo nesimpatični Hitler!), a drugi „demokraciju, poštenje, hrabrost i iskrenost“.

     Nakon povratka u Domovinu imao sam s njom nekoliko kraćih susreta. Jednom zgodom zapitala me u zagrebačkoj restauraciji „Vinodol“ za mišljenje o političkom trenutku, pa kako,  pomalo premišljajući, nisam smjesta odgovorio, zaključila je po prilici, ali krivo: Dobro, ne želite se izjašnjavati! Na jednom kongresu njezine stranke HNS (pojavio sam se, iz znatiželje, i na osnutku), što sam ga došao pozdraviti uime Paragina HSPa, s kojim sam tada počeo razmjerno kratkotrajnu suradnju, nasmijala se s odobravanjem kada sam u svom govoru Tuđmana titulirao „generalom“. U to vrijeme mi pravaši našli smo se, naime, s umjerenjacima na istoj crti otpora Tuđmanovoj vladavini, premda zbog prilično različitih razloga. Paraga me zamolio da odem na sastanak sa Savkom i Ivicom Račanom, kako bismo razmotrili mogućnosti zajedničkog „protutuđmanovskog“ nastupa. Razgovarali smo u spomenutoj gostionici Vinodol“, bilo mi je jasno da trajne suradnje na čvrstoj platformi, zbog prevelikih razlika, ne će biti, pa sam predložio da se dogovaramo od slučaja do slučaja, naglasivši da će to uvijek biti moguće. Dočim je Račan bio više šutljiv, Savka je moje riječi uglavnom prihvatila kao dobrodošli, premda možda pretjerani optimizam. Sjećam se još da je, u inače nevezanu razgovoru, iznijela saborsku anegdotu o jednom HDZ-ovu zastupniku čije se prezime, kako reče, u njezinu krugu koristilo kao jedinica za glupost.

     Vidio sam ju još samo jednom, na nekoj javnoj tribini, i uz pozdrav joj spomenuo kako ju nikada ne ću javno kritizirati jer je ona već prerasla u osebujnu „legendu“. Nu nije joj se svidjelo da bude legenda. I ovih par usputnih susreta, međutim, spominjem tek kako bih predočio da, unatoč bitnim političkim razlikama, nisam tu ženu izbjegavao niti bih je u javnosti žestoko napadao, kao što to inače činim s nizom njezinih sličnomišljenika. Jer, da nije bilo, kako bi Tuđman rekao, „te i takve“ Savke, ja možda nikada ne bih postao gorljivim hrvatskim nacionalistom. Za mene je posve odlučujuća bila Savka-Tripalova godina 1970/71, koju sam promatrao iz Biograda na Dunavu (kamo je moj otac – koji je Savku, uostalom, posve nereflektirano nazvao „Davka“, za njega je ona predstavljala tek dosadnu režimsku brbljavicu – bio premješten nakon mojega rođenja u Zagrebu), i koliko mi je bio odbojan velikosrpski miniimperijalizam na jugokomunistički način, toliko sam istodobno otkrivao simpatije za hrvatski nacionalizam (koji je svakako gorio ispod umjerenjačkog plašta tadašnjega zagrebačkog vodstva); probudio sam se iz svojega tadašnjeg anarho-individualističkog „antinacionalističkog drijemeža“, i pravu „demokraciju“ otkrio upravo u nacionalizmu. Osvijestio sam se i svojega zagrebačkog zavičaja, materinskoga hrvatskog jezika, osjetih da se moram staviti na stranu žrtve bahatog Biograda n. D., a to su bili Hrvati, shvatih napokon da negdje moram biti, da su mi potrebni korijeni. Bez Savke i  pokreta (dakako, heterogenog) kojemu se stavila na čelo, sve to vjerojatno ne bi bilo moguće, barem ne u tom trenutku i na takav način.

     Savka Dabčević – Kučar, koja je, ovako ili onako, ugrađena u povijest hrvatskoga državotvorstva, nije bila pokopana s državnim počastima, jer to nije dopustila – njezina obitelj! Podsjetilo je to na čudnu naviku po kojoj se privatna obitelj smatra višom vrednotom negoli cijela nacionalno-državna zajednica; slično se ponijela i Višnja Pavelić, koja je priječila povrat očevih kostiju u Domovinu i onda (u početnoj fazi obnovljene Države devedesetih) kada se to moglo izvesti. Pa ako obitelj priječi državne počasti, ne znači drugo doli da do te države – ništa ne drži! Uz tu temu i mala osobna ispovijed: dočim sam se, nakon Tripalove smrti, upisao u knjigu žalosti, ovoga puta nisam to učinio kako bih izbjegao susret s Vesnom Pusić, s kojom ni na koji način ne mogu komunicirati, a na sprovodu se nisam pojavio jer sam uistinu držao kako mi ne može biti mjesto tamo gdje je Stjepan Mesić. I gdje se plakalo zapravo nad godinom 1971, kada Savka politički umire; ostalo se, dakle, nacionalno na tadašnjoj razini! Ako sam krivo odlučio, neka mi oprosti gospođa Savka sa svojih sadašnjih visina!