Djeca i mladi u emigraciji

  Psihologijska problematika druge migrantske generacije

                                                                       Uvod

Danas, kad u svijetu živi više od 150 milijuna migranata,

dobro je poznato da fenomen migracije i migrantskog života

donosi sa sobom cijeli niz različitih promjena i stanja, posebno

psiholoških, ekonomskih, općedruštvenih, kulturalnih i

političkih. Istraživanja o migrantskim tjeskobama i problemima

uglavnom su obavljena na temelju kliničkih podataka o

migrantima, na temelju radne ("zdrave") populacije migranata,

te na temelju tjeskoba i problema u djece migranata, tj. u

takozvane druge generacija. U "drugu generaciju migranata"

obično se ubrajaju djeca migranata: a) rođena u zemlji

doseljenja, b) rođena u zemlji podrijetla, a doselila ili s

roditeljima ili za njima u zemlju doseljenja, te u njoj stekla svu

ili najveći dio školske naobrazbe. Iz većine dosad objavljenih

studija o duševnim teškoćama i različitim drugim problemima

migranata, dade se zaključiti da migranti u zapadnim zemljama

općenito imaju brojnije i teze duševne i druge teškoće nego

domaće pučanstvo kraj njih.

Budući da nas posebno zanimaju ovovrsni problemi druge generacija migranata, iznijet ćemo ovdje rezultate šest različitih studija koje su se izravno ili neizravno bavile tim problemima* Čini nam se da svaka od njih doprinosi potrebnom osvjetljavanju te stvarnosti, a nadamo se da će sve zajedno pridonijeti upotpunjavanju mozaika prilika i problema druge generacije migranata. Uz opće značenje, ovo nam se čini vrlo važnim i za naš narod koji je već postao najiseljeniji u Europi i čije već brojne tisuće djece odrastaju izvan domovine.

 

1. Opća ugroženost migrantskog potomstva

Vrlo potresnu sliku o položaju djece radnika migranta dozvao je u europsku svijest o ovoj problematici organizirani simpozij u Njemačkoj 1978. Organizatori su bili Njemačko društvo za socijalnu pedijatriju, Europsko društvo za socijalnu pedijatriju i Svjetska zdravstvena organizacija. R. Herrmann (Bibliografija 1.) je sabrala važne činjenice s tog simpozija, koje ćemo ovdje, doslovno ili parafrazirano, ukratko predstaviti.

"Djeca inozemnih radnika (samo u SR Njemačkoj ima ih preko jedan milijun u dobi ispod 15 godina) žive ugroženo, a slika njihovog fizičkog i psihičkog stanja, kako su je osvijetlili liječnici specijalisti, ne daje dojam mjesta pod suncem." (str. 32.)

Emigrantska djeca su oštećena u usporedbi s domaćom djecom. Žive iza pregrada koje nisu samo jezične prirode, pohađaju školu s njemačkom djecom. ali nemaju školskih drugova. "Dvije trećine njih ne završi osnovnu školu." (32) Inozemna djeca mnogo više pate od zaraznih (infektivnih) bolesti nego njemačka, češće su bolesti dišnih organa i zarazna crijevna oboljenja. Opasnost od smrtnosti tri puta je veća, a stopa smrtnosti je iznad njemačkog prosjeka. Mnogo češće od njemačke djece stradaju u prometnim nezgodama.

Cesto se primjećuju osjećajni poremećaji sa simptomima kao što su grčevita trzanja mišića (tikovi), mucanje, griženje noktiju. Opasno je kad djeci manjka osjećaj sigurnosti. To pomanjkanje se ne osjeća samo kad ih roditelji ostave u domovini (bez obzira što ih bake ili tetke tamo pouzdano paze i hrane), već i kad su s roditeljima u iseljeništvu, a oboje roditelja radi, pa su djeca dosta vremena prepuštena sama sebi.

Jedan pedijatar iz Beča spominjao je direktno i djecu iz Jugoslavije u Austriji. "Radnici migranti, porijeklom uglavnom iz Jugoslavije, dobivaju bolesti koje su inače većinom iskorijenjene: poliomielitis (zbog toga što nije obavljeno uredno cijepljenje), malarija, rahitis. Pojavila se opet ušljivost, crijevne infekcije, gliste. Smrtnost dojenčadi porasla je za 30%.

Sve ovo nisu donijeli sa sobom. Beznadni stanovi (80% obitelji stanuje u stanovima manjim od 50 m) doprinijeli su obolijevanju djece. Zaraze se pospješuju neizbježnim tjelesnim dodirima u tijesnom prostoru. Prevelika labilnost, strah, depresija, agresivnost i srdžba - sve su to vrlo česte pojave." (33)

Roditelji svoj boravak u tuđini misle naplatiti pretjeranom štednjom i "zaradom", pa izgube osjećaj za potrebe djece i svojih ukućana zajedno sa samim sobom. "Odrasli se nakon pet, deset ili više godina vraćaju u domovinu, kući. Ali njihova djeca ne. Zbog toga što nigdje nemaju doma, ta su djeca izgubila svoj nacionalni identitet. Oni su u domovini svojih roditelja samo polu-Talijani, polu-Grci, polu-Španjolci, polu-Jugoslaveni, a polu-Turci, koji su ii najgorem položaju, vidimo kako posvuda propadaju."

 

2. Društvene teškoće inozemne djece

 

Kai von Klitzing (Bibliografija 2.) je istraživao o "Rizicima i oblicima psihičkih smetnja u djece inozemnih radnika". Srž tog njegovog rada je analiza kliničkih dokumenata povijesti bolesti 23 doseljeničke djece, koja su se liječila na dječjem psihijatrijskom odjelu Frajburške Sveučilišne klinike, a u vremenskom razmaku od 1968. do 1981. Devetero djece je bilo iz Italije, sedmero iz Jugoslavije, četvero iz Turske i po jedno iz još tri druge države. Djeca su bila (osim jednog) od 6 do 15 godina, a među njima je bilo 13 rnuških i 10 ženskih. Studija se temelji još i na 7 grupnih intervjua autora s kliničkim osobljem, koje je opisivalo teškoće i probleme s pojedinom djecom iz studije.

Pri procjeni pojedinih slučajeva autor je obraćao pozornost na slijedeće odrednice: razlog stacioniranja, simptomatska, anamneza, društvene prilike, klinički tijek liječenja te posebni momenti vezani za migraciju.

Na temelju gore proučenog svaki je od 23 slučaja bio klasificiran u sljedeće kategorije: državna pripadnost, dob i spol, dolazak u tuđinu (u kojim godinama života), s kim je dijete boravilo u prošlosti, stambene prilike, radne i zaradne prilike roditelja, stanje u školi, broj i dužina boravka u klinici, razlozi za stacioniranje, institucija koja je uputila dijete u kliniku te postavljena dijagnoza.

Autor ubrzo dolazi do zaključka da se "u biti ne može prostorna udaljenost od zemlje podrijetla gledati kao jedini uzrok duševnih oboljenja djece (...). S više se prava može ustvrditi da migracija ima višeslojni utjecaj, primjerice na obiteljsku strukturu i dinamiku i na odnos prema društvenoj okolini, u kojima djeca inozemnih radničkih obitelji rastu".

Poslije pojedinačne analize svakog od 23 slučaja, autor zaključuje da njegovi rezultati mogu biti tek polazište daljnjim empirijskim istraživanjima na ovom planu i zaokružuje rezultate svog istraživanja pod imenom "hipoteza". (1 Evo ukratko tih rezultata:

1.Masovna migracija iz Južne Europe u Z. Njemačku donosi sa sobom u
migrantskom stanovništvu cijeli niz teških psihosocijalnih opterećenja.
Iz prvenstveno gospodarske nevolje prve generacije nastaju psihičke
nevolje druge generacije.

2.Djecu iz inozemnih radničkih obitelji psihički najviše opterećuju društvene,
obiteljske i kulturalne posljedice, a ne zemljopisne dimenzije migracije.

3.Uzročni faktori psihičkih smetnja u inozemne djece višestruki su, a
mogu nastati prije migracije ili se razvijati kao njezina posljedica.

4. "Migracijom obitelji za mnogu djecu često dolazi do ponavljanih
rastavljanja od njihovih najdražih i, uvjetovano kulturalnom nesigurnošću i
zaposlenošću većine majki u Saveznoj Republici, do golemog nedostatka
majčinske brige za vrijeme najranijeg i ranog djetinjstva. Ta činjenica izaziva
češće zdravstveno oštećenje djece inozemnih radnika."

 

 

5. Nedovoljna prisutnost njihovih najdražih te razbijeno društveno
zajedništvo, prouzročeno radnom migracijom obitelji, donose ovoj djeci kako
u predškolskoj tako i u školskoj dobi teška psihička opterećenja.

6.   U većini slučajeva u mladenačkim godinama kulminiraju ovi višestruki
negativni razvojni faktori. Teške pubertetske krize, posebno kriza identiteta,
posljedica su kulturalnih i normativnih nesigurnosti u ovoj dobi.

7. Društvene manjkavosti i sociokulturalni marginalitet dodatni su
otežavajući faktori inozemne djece u Z. Njemačkoj.

8. Psihičke smetnje u djece inozemnih radnika nemaju jedinstvenu
simptomatiku. Nasuprot odgovarajućoj njemačkoj populaciji, u inozemnih
mladih dolazi relativno često do pojave sindroma konverzivnih neuroza.

9. Pri psihoterapeutskom procesu ove oštećene populacije dolazi, prema
autoru, do kulminacije negativnih utjecajnih faktora i to zbog barijera pri
pristupu psihoterapeutskim institucijama, zbog verbalnih i drugih problema
komuniciranja u samim institucijama, zbog socijalnokulturalne distance
između terapeuta i inozemnog pacijenta, te zbog manjka sposobnosti suradnje
roditelja inozemne djece.

Na kraju autor tvrdi da ova "rastuća psihička bijeda među drugom inozemnom generacijom prijeti da postane društveni problem prvog reda, s golemim posljedicama kako za društvo podrijetla tako i za društvo sadašnjeg boravka (primjerice, tu je porast kriminaliteta, mladenački nemiri)."

3. Domaći i inozemni pučkoškolci u Njemačkoj

"Osobni koncept i tjeskobnost u njemačkih i inozemnih pučkoškolaca" istraživali su Schwarzer, Lange i Jerusalem (Bibliografija 3.)- U ovoj studiji sudjelovalo je 425 njemačkih, turskih i španjolskih učenika iz Achena, Ntirnberga i njihove okolice. U vrijeme ispitivanja učenici su bili na kraju svog 4. razreda. Autori su ih podijelili u pet skupina. Njemački učenici su podijeljeni u tri skupine prema njihovom školskom uspjehu, te skupine Turaka i Španjolaca:

Gornja skupina Srednja skupina Donja skupina Turci Španjolci

Ukupno: 425    učenika

Školske ocjene inozemne djece odgovarale su ocjenama donje polovice njemačke djece. Autore je u prvom redu zanimalo, kakav je odnos osobnog

koncepta, straha od socijalnih posljedica i tjeskobe na ispitima u domaćih i inozemnih učenika. Za tu svrhu su upotrebljavali sljedeći instrumentarij:

a)  Upitnik "Osobni koncept nadarenosti" prema Meyeru (Bibliografija
4.) s dvije skale. SKB-skala ispituje osobno poimanje vlastite sposobnosti, a
FSK-skala istražuje strah od socijalnih posljedica.

b)Upitnik "Tjeskoba na ispitima" (PA) iz serije upitnika o tjeskobi učenika
(AFS) prema Wieczerkowskom. (Bibliografija 5.)

Konačni rezultati te studije, ističu autori, nedvojbeno su pokazali "da inozemni pučkoškolci imaju manje vrijedan koncept te veću tjeskobnost pri ispitima i veći strah od socijalnih posljedica nego njemački pučkoškolci. Španjolci su u prosjeku nešto bojažljiviji na ispitima nego Turci. Od Donje skupine njemačkih učenika inozemni se učenici razlikuju s obzirom na koncept osobne vrijednosti i tjeskobnost pri ispitima. Međutim, u njih je socijalni strah vrlo izražen". (117)

Autori odmah upozoravaju da status manjine kao i jezična socio-kulturalna zapostavljenost mogu biti označeni kao determinante tih nepovoljnih procjena osobne vrijednosti. Izraženost pojave "straha od socijalnih posljedica" u inozemnih učenika dovela je autore do daljnjih tumačenja. Kao odlučni problem inozemnih učenika u ovom kontekstu autori postavljaju taj prisutni socijalni strah, koji - prema njima - nije bezuvjetno vezan samo za situaciju školskih ispita. Koristeći se teorijom o socijalnoj tjeskobnosti koju je postavio Buss, oni u središte postavljaju spoznajne doživljaje o vlastitoj osobi. U određenim društvenim situacijama "ljudi počnu skretati svoju pažnju na same sebe i u povećanoj mjeri počnu shvaćati svoje nedostatke. Jedna takva izazovna situacija nastaje, primjerice, onda, kad je čovjek istaknut nasuprot drugima i javno ga opažaju ili kad osjeća da ga promatraju.

Djeca stranih radnika predstavljaju jednu vrlo zapaženu manjinu koja, nasuprot socijalnoj okolini, upada u oči. I time se začinje sebe-pažnja. Učenici se počinju pitati što to drugi o njima mogu misliti i kako ih drugi procjenjuju. U socijalnim sredinama usmjeriti pažnju na sama sebe znači stvoriti pretpostavku iskustva prijetnje osobnoj vrijednosti, a što konačno rezultira socijalnim strahom". (118)

Ukratko, autori sugeriraju da je svijest o tuđinstvu, različitosti i posebnoj društvenoj upadljivosti povod za pojačano usmjeravanje pažnje prema samom sebi, kao socijalnom objektu. Pri tom dolazi do socijalnih uspoređivanja i drugih spoznajnih doživljaja, a oni dovode do osjećaja ugroženosti osobnih vrijednosti, pa je socijalni strah samo rezultat takvih procesa.

Autori zaključuju da se takvo stanje inozemnih učenika ne može izbjeći ili popraviti samo pukom brigom za bolji školski uspjeh. Učenici kojima se stalno ne pokazuje da su stranci, kojima ta činjenica onda nije stalno u svijesti, neće reagirati društvenom tjeskobom.

 

 

 

4. Djeca u domovini * roditelji u inozemstvu

 

Žužul (Bibliografija 7.) je htio utvrditi, dovodi li boravak roditelja na radu u inozemstvu do nekih promjena osobnosti u djece, točnije, postoje li razlike u rezultatima koje u upitnicima za ispitivanje introverzije-ekstraverzije, nerotizma i agresivnosti pokazuju djeca migranta i djeca nemigranata.

Poslužio se IE-upitnikom za ispitivanje introverzije-ekstraverzije (autori: Z. Bujas i M. Krizmanić), N-upitnikom za ispitivanje neurotizma (autori: Z. Bujas i Z. Radošević) i A-upitnikom za ispitivanje agresivnosti (autor: Z. Bujas).

Ispitanici su bili učenici Centra za usmjereno obrazovanje "Pavao Lozo" iz Imotskog, u dobi od 14 do 18 godina, podijeljeni u eksperimentalnu i kontrolnu skupinu, u svakoj po 81 ispitanik, i to po 49 ženskih i 32 muških. Na temelju rezultata autor tvrdi:"Možemo slobodno zaključiti da u djece čiji su roditelji na radu u inozemstvu dolazi do porasta općeg neurotizma u odnosu na njihove vršnjake koji žive stalno s roditeljima." (54) "Kod agresivnosti postoji statistički značajna razlika - uz rizik manji od 5% možemo zaključiti da su djeca migranta agresivnija od djece nemigranata. I ovdje, kao i kod neurotizma, razlike nastaju ponajprije zbog toga što postoji veći broj ekstremno agresivnih pojedinaca među djecom migranata.

U rezultatima na IE-upitniku nema značajnih razlika, međutim i ovdje možemo primijetiti da ekstremne rezultate bilo u introverziji, bilo u ekstraverziji postižu češće djeca migranata." (55)

Očito je, prema tom istraživanju, da boravak roditelja u inozemstvu ostavlja značajne negativne posljedice na njihovoj djeci.

5. Druga generacija mladih Talijana u Švicarskoj

G. Meyer-Sabino objavila je studiju o drugoj generaciji talijanske djece i mladeži u Švicarskoj, kojih je 1987. bilo oko 108 tisuća ispod 20 godina. Sam naslov studije "Generacija svakodnevnih izazova" (Bibliografija 8.) očito je znakovit, a zaključci studije zasnivaju se na istraživanju ovoga fenomena u 760 spomenutih mladih.

Najznačajnije podatke skupljene tim istraživanjem predočit ćemo ovdje ukratko.

Više talijanske djece pohađa tzv. "posebne škole" nego švicarske, ali su talijanska djeca u ovome bolja od drugih migrantskih. "Posebne škole" su organizirane za manje uspješne đake. Četiri posto švicarske, osam posto talijanske i šesnaest posto turske djece pohađaju "posebne škole". Polovica talijanske djece mora ponavljati jedan razred kroz svoje školovanje, dok to čini jedna trećina švicarske djece.

Druga talijanska generacija raste u Švicarskoj s "četiri" jezika: književni talijanski i njemački, te švicarski njemački i talijanski dijalekt. Socijalno i

kulturalno to poznavanje donosi svakako određene prednosti, ali je često povezano s teškoćama, kad dijete praktično ne nauči temeljito ni jedan jezik. ■ Veliki postotak druge talijanske generacije (82%, kako je zaključiti iz te studije), smatra obiteljsko zajedništvo vrlo važnim i izjašnjava se spremnim osobno se žrtvovati za dobro svoje obitelji.

Otprilike jedna trećina ispitanika pati za domovinom i rodnim krajem, a jedna polovica bi htjela - većinom kasnije u budućnosti, a ne sada - vratiti se za stalno u Italiju, bez obzira što nemaju jasnih predodžbi o povratku i što Italiju poznaju samo sa svojih ferja.

Oko 50% mladih Talijana i Talijanki u slobodno se vrijeme druži gotovo isključivo samo sa svojim sunarodnjacima, a ostali se druže i sa Švicarcima te sudjeluju u švicarskim društvenim aktivnostima.

Tko je od talijanskih mladih od početka u Švicarskoj rastao, ima značajno veće uvjete za stjecanje kvalifikacije u zvanju. Polovica onih koji su "kasnije" došli u Švicarsku ne stekne dovoljnu kvalifikaciju za svoje zvanje. Sto djeca starija dođu u Švicarsku to više imaju problema.

Mladi druge talijanske generacije imaju slične društvene strahove kao i njihovi vršnjaci Švicarci (droga, nezaposlenost), a i slične vrednote kao što su stavovi da je rad važan za zdrav razvoj osobnosti, te da je potrebno imati unosan položaj i odnos u društvu.

U oblikovanju političkog života Švicarske, druga talijanska generacija se osjeća većinom nemoćnom, a većina priželjkuje pravo na glasovanje. Autorica tog istraživanja donosi podatke da u tih mladih nailazi na jednu "prirodnu religioznost", mada samo 16% redovno ide u crkvu ili sudjeluje u drugim vjerskim događanjima.

Na kraju, iz te studije se dade zaključiti još i slijedeće:

-  U barem dvije trećine druge talijanske generacije prisutna je jaka želja
za integracijom u novoj sredini, ali i za povezanošću s Italijom. To je u isto
vrijeme skupina mladih koji svoju osobnost bolje i harmoničnije razvijaju
nego drugi.

-  Otprilike jedna četvrtina talijanske druge generacije u Švicarskoj, njih
oko 35.000, s obzirom na školovanje i zvanje slabo su integrirani.

-  Ženski dio te druge generacije još je više ugrožen u spominjanim
područjima od muškog dijela.

-  Samo 10% tih mladih želi primiti švicarsko državljanstvo.

6. Hrvatski roditelji i njihova djeca u Švicarskoj

O problemima mlade druge generacije govori nam na svoj način i indikativno je slijedeće sumiranje tjeskoba i zabrinutosti hrvatskih roditelja-migranata u Švicarskoj za svoju djecu koja s njima žive.

Ovi rezultati su mali dio podataka iz šireg proučavanja o tjeskobama migranata autora ovoga prikaza. (Bibliografija 9-11.) Ovi podaci su skupljeni iz nestandardiziranog intervjua s roditeljima-migrantima, nazvanog "Narativni intervju o tjeskobama". Predviđena područja razgovora s migrantima u ovom intervjuu pokrivala su polja životne stvarnosti gdje bi se mogle pojaviti tjeskobe.

U ovom istraživanju sudjelovala je skupina od 60 hrvatskih migrantskih obitelji u Švicarskoj. U istraživanju su sudjelovali iz svake obitelji samo muž ili samo žena, tako da je u skupini bilo pola očeva-migranata, a pola majka-migrantica. Životna dob im je bila između 35. i 45. godine, stručna sprema srednja ili viša, a svi su sa sobom imali djecu (prosječno 2,2 djece). Dužina boravka u Švicarskoj im je bila između 10 i 20 godina. Poznavanje jezika nove sredine u većine je bilo dobro, a u ostalih vrlo dobro. Svi ispitanici su bili materijalno zbrinuti, a pripadali su srednjoj ili donjoj srednjoj klasi.

Među tjeskobama i zabrinutostima "za nekoga ili za nešto" i u očeva i u majki u ovom istraživanju njihova djeca su zauzimala prvo mjesto, a uz to su bili najspominjanije područje tjeskobnosti naših roditelja-migranata.

Zabrinuti očevi

Očevi-migranti su obično navodili po više razloga za svoju zabrinutost.

Više od polovice očeva postavljalo je problem nejasnog i razbijenog identiteta, već očitovanog ili koji se pojavljuje, ističući da im djeca rastu i osjećaju se strancima u Švicarskoj, a kada dođu na ferje u domovinu, primjerice, zovu ih "Švabama".

Ako se vrate jednom u domovinu, zabrinutost za radno mjesto i adaptaciju je velika. Ostanu li ovdje, "izgubit će se" ili "neće znati ni tko su ni što su"; "sve za njih žrtvujem, a izgleda da njihova zemlja neće biti ona naša pradjedovska... i to ću teško podnijeti".

U većine očeva-migranata pojavljuje se, posebno kad govore o djeci, i pitanje "lojalnosti kulturi", tj. kako naći pravu mjeru u prihvaćanju nove kulture i urastanju u nju, a na drugoj strani, u čuvanju i podržavanju one iz stare domovine. Bez obzira kakvu mjeru uzeli, uvijek ostaje dilema:"Je li upravo tako najbolje?" Pitanja i problemi su najkonkretniji kad djeca počnu odrastati, pa dođe do pitanja prednosti jezika, druženja, sudjelovanja u aktivnostima sunarodnjaka ili Švicaraca, čuvanja narodnih običaja ili njihova odbacivanja u korist "novih u novoj sredini". Devetorica ispitanika pričala su o ovoj problematici s izrazitom zabrinutošću.

Ta okupiranost budućnošću svoje djece i onim "što će biti od njih" očituje se i pojedinačno na različite načine: nekoliko očeva je zabrinuto s kim će im se "u ovoj tuđini dijete vezati u braku", nekoliko njih je zainteresirano da im se djeca dokažu, da postanu netko. Dvojica se tuže na diskriminaciju prema njihovoj djeci pri upisu u višu školu.

 

Nadalje se redaju zabrinutosti što djeca rastu ovdje bez osjećaja za širu obitelj (baka, djed, teta, rođaci...), te da djeca budu zdrava i uspješno završe

školu.

Iz brige za dijete jedan se otac neće rastati, ali inače bi. Tu je i zabrinutost za sina koji se nikako ne da nagovoriti da se vrati roditeljima i sestrama u domovinu, mada su "sve sredili za povratak" i financijski se osigurali. Tu je i strah da djeca ne upadnu u loše društvo, spominju se droga, alkohol i sl.

Pojavljuju se i dileme je li dobro ostavljati djecu u kakvim dječjim vrtićima ili da ih majka odgaja. U tom slučaju otac ne može sam toliko zarađivati da bi mogli sagraditi kuću u rodnom kraju.

Sličan je problem rada muževa i žena u smjenama, pa djeca ne dožive roditeljsko i obiteljsko zajedništvo.

Jedan otac žali što nemaju više djece, drugi bi se vratio u domovinu za stalno samo kad bi mu djeca tamo imala pristojne mogućnosti. Jedan ističe:"Za djecu mi je najgore. Ne žele natrag, a već su vidjeli da se ovdje domaćima daje prednost, pa kad su i slabiji od njih za klasu."

Očevi su također zabrinuti što im djeca ne znaju dobro hrvatski, što ne žele ići "u naše društvo", da prerano ne odsele iz obitelji, da gube interes za vjeru, te da je s njima teško naći zajednički jezik.

Zabrinute majke

S najviše žara i s najviše zabrinutosti govorile su žene-migrantice. Okupiranost svojom djecom i onim "što će od njih biti" očitovala se na različite načine. Žene-migrantice u većini strahuju da im djeca "nigdje neće pristati" u ovim prilikama razapetosti između roditeljske domovine i ove njihove rodne. Prva im je ostala strana bez obzira što su roditelji iz nje, a u drugoj osjećaju na vlastitoj koži da su "nešto drago od ostalih", uz to ponekad ili češće "manje vrijedni", "s manje šanse" od domaćih. To je taj već spominjani razbijeni, ili u najmanju ruku nepotpuni ili oštećeni identitet. Zabrinutost u svezi s pitanjem o "lojalnosti kulturi" slično se i po broju i po sadržaju pojavljuje u majka-migrantica, kao i u očeva-migranata, kako je već opisano. Redaju se zabrinutosti "što ako" se vrate u domovinu za stalno: hoće li se djeca moći prilagoditi, udomaćiti, kakvo će imati školovanje, kakve su im šanse za posao i sl.

Šest žena-migrantica se tuže da im djeca neće međusobno da govore hrvatski i da ne idu rado u "naše društvo". Tu je i strah (u pet žena) da im djeca ne upadnu u loše društvo, a spominju drogu, nemoral i sl. Isto toliko majki brine se za koga će im se u braku vezati djeca, pribojavajući se braka

"sa strancima".

Nekoliko se majki tuži da im djeca ovdje imaju manje mogućnosti za

upis u dobre škole od domaće djece.

 

Redaju se i zabrinutosti što djeca nisu doživjela toplinu šire obitelji, jer ne mogu "voljeti baku i djeda, kad im ljubav ne doživljavaju osobno". Više majki pretjeranom zabrinutošću žele da im djeca "samo budu zdrava i da završe školu".

Nekoliko majki tvrdi da se neće vratiti za stalno u domovinu isključivo "zbog djece", jer se djeca tamo nikad ne bi priviknula.

Dvije majke spominju kako im češće dođe na pamet da se rastave od muža, ali djeca ih drže na okupu.

Dvije majke se tuže što rade u smjenama, pa djecu moraju dati "Švicarcima" da ih odgajaju. "Više mi s djetetom provede vremena odgojiteljica u dječjem vrtiću, nego ja kao rođena majka", tuži se jedna od njih.

Dvije se majke također pribojavaju da im djeca ne izgube interes za vjeru, a jednu najviše boli što "sa svojom rođenom djecom" ne može razgovarati, jer je ne poštuju, jer su se odalečili od roditelja.

S a ž e t a k

Ovdje smo kušali predočiti rezultate jednog simpozija o položaju djece radnika-migranata u Europi, dviju studija o migrantskoj djeci u Njemačkoj, rezultate jedne studije o djeci u Hrvatskoj, a čiji su roditelji na radu u inozemstvu, te još po jedne studije o talijanskoj i hrvatskoj migrantskoj djeci i mladima u Švicarskoj. Glavni naglasci tih studija o problemima migrantske djece su slijedeći:

-  Druga generacija migranata izloženija je društvenim i duševnim
teškoćama značajno više od ne-emigrantske, domaće djece i mladih kraj njih.

-  Što djeca starija dođu u inozemstvo, to se slabije i neuspješnije uklapaju
i urastaju u novu sredinu.

-  S obzirom na uspješno školovanje i stjecanje kvalifikacije za zvanje,
migrantska djeca značajno zaostaju za domaćom.

-  Migrantski pučkoškolci imaju manji osjećaj osobne vrijednosti, veću
tjeskobnost pri ispitima, veći osjećaj ugroženosti osobnih vrijednosti te veći
strah od društvenih posljedica u značajnijoj mjeri od domaćih pučkoškolaca.

-  Većina migrantske djece i mladih ima problem nejasnog i razbijenog
nacionalnog identiteta, jer se u zemlji podrijetla ne osjećaju potpuno kao
domaći, a u novoj sredini nose svijest da su stranci.

-  U većine druge generacije mladih migranata pojavljuje se problem
"lojalnosti kulturi", tj. kako naći pravu mjeru u prihvaćanju nove kulture i
urastanja u nju, a na drugoj strani u čuvanju i podržavanju one roditeljske, iz
domovine podrijetla. Kako god se odluče i postupe, ostaje u većine pitanje:"Je
li lako najbolje?"

-1 u drage generacije mladih migranata osjeća se znatan stupanj nostalgije i patnje za roditeljskom domovinom.

- U migrantske djece mogu biti češći osjećajni poremećaji i zarazne bolesti
nego u domaće djece.

- Opasnost od smrtnosti također je značajno veća u migrantske nego u

domaće djece.

-    Boravak roditelja u inozemstvu ostavlja značajne negativne posljedice
na njihovoj djeci ostavljenoj s rodbinom u domovini.

Na kraju općenito možemo zaključiti da druga generacija mladih migranata ima - kao i njihovi roditelji - brojnije i teže duševne i druge teškoće nego

njihovi domaći vršnjaci.

Dr. Šimun Ćorić

*Bibliografija

1. Herrmann, R., Izolirani i diskriminirani, ali ne samo zbog jezika. Migracije, 5,

1978, 31-34

2.   Klitzing, K. v., Risiken und Formen psychischer Storungen bei
auslandischen Arbeiterkindern. Weinheim/Basel: Beltz Verlag, 1983

3.   Schwarzer, R., Lange, B., Jerasalem, M., Selbstkonzept und Angstlichkeit bei
deutschen und auslandischen Grundschulern. Unterichtswissenschaft, 2,1981,

112-119

4.    Mayer, W. Y., Uberlegungen zur Konstruktion eines Fragenbogens zur
Erfassung von Selbstkonzepten der Begabung. Bochum: Psych. Institut der
Ruhr-Univ-Bochum, 1972

5.    Wiezerkowski, W. et al., Angstfragebogen fiir Schiiler. Braunschweig:
Westermann, 1974

6.    Buss, A. H., Self-Consciousness and Social Anxiety. San Francisco: Free

man, 1980

7. Žužul, M., Neke karakteristike djece čiji su roditelji na radu u inozemstvu.
Rasprave o migracijama, 63, 1980, 37-58

8.    Meyer-Sabino, G., La generazione della sfida quotidiana. Studio sulla
condizione dei giovani italiani in Svizzera. Ziirich: ENAIP-formazione e lavoro,
1987

9. Ćorić, Š. Š., Tjeskobe hrvatskih migranata, Nakladni zavod Matice hrvatske,

Zagreb, 1990.

10. Calabria, L., Hasler, R., Spinatsch, P., Die undefinierbare Genaration. Luzern:

Caritas Schweiz, 1988

11. Hug, P., Junge Italiener wollen Italiener bleiben. Tagesanzeiger, Ziirich, 25.

06. 1987.