Doba Rimljana

Doba Rimljana

   Doba Rimljana

Rimljani su bili vrlo jak i dobro organiziran
narod. Imali su razvijen i izgrađen jezik, poznato je njihovo pravo,

imali su dobro izvježbanu i opremljenu vojsku i uopće bili su na vrlo visokom stupnju kulture. Težili su za tim da svoj utjecaj prošire i na druge narode. Oni su u tom slučaju sve narode pokoravali i činili ih svojim podložnicima. Širili su svoju kulturu i politički utjecaj. Prvenstveno su težili za krajevima koji su imali povoljan geografski položaj i druge uvjete za daljnju ekspanziju. Naši današnji krajevi, gdje su obita-vali Iliri, bili su upravo takvi. Osim ovih pokretačkih motiva, bilo je i drugih: težnja za slavom, bogatstvom i ratnom snagom, a ponekad su napadali da ne bi bili napadnuti.

 

  Da bi Rimljani osvojili naše krajeve, morali su se boriti s Ilirima, koji su bili vrlo vični ratu i vješti oružju, no kojega nisu imali dovoljno. Najboljom sposobnošću i ratnom vještinom isticali su se Delmati ili Dalmati (po njima je dobila ime Dalmacija). Gradili su utvrđenja, imali su dobro organiziranu političku zajednicu, u čijem sastavu je bilo više plemenskih oblasti. Teritorij Dalmata prostirao se između Neretve i Krke, zatim Jadranskog mora i rijeka Vrbasa (vrbas znači brzi-ca, keltsko-ilirska riječ). Sjedište im je bilo u Delminijumu. Delmati su živjeli primitivnije nego ostala ilirska plemena koja su bila na moru ili bolje povezana s morem. No, zato su svojom hrabrošću nadmašivala sva ostala ilirska plemena.

Rimljanima je bilo potrebno dva i pol stoljeća da bi osvojili Iliri-kum u vrlo teškim ratovima s organiziranim Dalmatima i drugim ilir-skim plemenima. Iliri su bili hrabri, ratoborni, ali i nesložni. Konačno su ih Rimljani ipak potukli pod vodstvom Germanika, 6. i 9. poslije Kr. Rimljani su zapravo tih godina ugušili sveopći ilirsko-panonski ustanak koji je u povijesti poznat pod imenom „Batonski rat" (bellum Batonianuni).

Osvojivši Ilirik Rimljani su odmah počeli širiti svoj utjecaj, utiskujući snažno u svim osvojenim krajevima svoj pečat, kako u kulturi ta-ko i u politici. S njihovim dolaskom u ove krajeve proširilo se i kršćanstvo.

Poseban duh i pečat ostavili su Rimljani u Delminijumu. Taj se grad vjerojatno nalazio na brdu Hlibu iznad Borčana. Rimljani su sve svoje gradove povezivali dobrim cestama, one na moru s onima iz unutrašnjosti. Tako je poznata Rimska cesta prolazila i kroz buškoblatski kraj. Tragovi te ceste i danas su uočljivi. U Bukovoj Gori u blizini Gradine (Višala) nalazila se, vjerojatno, stanica zvana Ad Libros. Oko ceste bilo je usredotočeno staro antičko naselje, o čemu svjedoče nekropole. U blizini nalazila se i cemeterijalna bazilika (grobljanska crkvica) koju arheologija nije još otkopala, niti će je više otkopati, jer to područje pokrivaju vode Buškog jezera.


Rimska cesta spajala je Salonu s Delminijumom, a išla je preko Trilja, Renića, Bukove Gore, Nakla i Prisoja preko privale, gdje se na-lazila stanica zvana In monte Bulsinio, i dalje vodila do Delminiuma. Cesta je bila označena miljokazima; kod Renića miljokazom Gordija-na III, Decija i Klaudija II. Prometnica je spajala dolinu Cetine s Bu-škim Blatom i kraškim poljima zapadne Bosne. Nedavno su vršena iskapanja na Gradini, gdje je pronađeno kasnoantičko groblje. Pronađeno je također jednostavno rađeno i ukrašeno posuđe od ilovače, utezi za tkalačke stanove, kotlovi od ilovače, pečena opeka od ilovače za zidove, tucala i jedna hrbina crvenog rimskog suda. Pronađeno je i rimskog novca. Uz prometnicu bilo je i naselje u Naklu, što svjedoče ostaci kuća i nekropole. Uz Rimski put koji je prolazio kroz Prisoje n-lazila se kasnoantička bazilika, koja je otkopana 1868. U njoj je pronađen krsni zdenac i ploča s natpisom Publija Elija Juvenala, dekuriona i duovira municipija Delminensiuma. Također uz taj put, u Prisoju, postoji nekoliko nekropola iz srednjega vijeka.

Đuro Basler u svojoj knjizi Arhitektura kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini u vezi s bazilikom u Prisoju na stranici 112. piše: ,,U selu Prisoju, zapadno od Duvna, zatečeni su na položaju zvanom Crkvina ostaci crkve u vrlo širokom području ruševina nekog antičkog naselja, u narodu zvanog Sirkovac-grad. Narod hoće da je to 'u stara doba' bio 'najveći grad u Bosni, veći od Rima'.

Crkva je bila duga 21,50 m, a široka 15,50 m. Na istočnoj strani, osim apside koja se nije nalazila u osnovi gradevine, postojala je još jedna pravokutna prostorija (4,40x2,20 m), a uz južnu stranu apside bila je prislonjena grobnica na svod, s dvije kline za polaganje mrtvaca. Uz južni zid lađe nalazi se prigradak od 3,90 m širine i 9,25 m dužine, vratima povezan s naosom. U zapadnom dijelu građevine nalazi se predvorje od 9,70 m dužine i 4,80 m širine, iz kojeg jedna vrata vo-de u sjevernu bočnu prostoriju, a druga u naos. Ulaz u baziliku bio je uz sjeverozapadni ugao fasade, a drugi postavljen simetrično - u prigradak na južnom krilu.

Objekt je bio pregrađivan. U starije doba (u V. st.) to je bila manja građevina. Ona je VI. st. rekonstruirana u veću crkvu, tako da su prvobitnom predvorju i lađi dodate nove prostorije. Cijelom sjevernom stranom izgrađena je tako uska izdužena prostorija (12,50 dužine i 4,80 širine), u kojoj se, po tadašnjem običaju u ovim krajevima, mogao nalaziti baptisterij. Prezbiterij je uništen u novije doba,takođe se nije mogao ustanoviti njegov izgled, pa ni namještaj, izuzev nekoliko fragmenata stupića od septuma.

U ruševinama građevine otkriven je natpis koji spominje civitas DELMNIVM. Ovaj natpis, pa i onaj što je desetak godina prije otkriven u Mokronogama, a u kome se također spominje Delminij, potvrđuju ranije pretpostavke da se ovaj stari centar ilirskog plemena Delmata nalazio upravo u području današnjeg Tomislavrada. Prisoje je, kako izgleda, bilo najveće naselje u ovom kraju."

  

 

Nakon što su Rimljani ugušili sveopći ilirsko-panonski ustanak oko 10. godine po. Kr., podijelili su do tada jedinstveni Ilirik na dva dijela: Dalmaciju i Panoniju. Dalmacija je obuhvaćala, osim današnje Dalmacije, još i istočnu Istru do rijeke Raše, jedan djelić istočne Kranjske, južnu Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu do linije Zvornik - Banja-luka na sjeveru. Na istoku je granica sezala preko Drine do Kolubare, pa se odatle spuštala na jug do ušća Drima. Središte joj je bilo u Salo-ni, a jedan od gradova u unutrašnjosti bio je i Delminium, za koji se još uvijek ne zna gdje se stvarno nalazio. Konačno je za vrijeme Teodozija Velikog god. 395., pod vodstvom njegovih sinova Arkadija i Honorija, velika baština podijeljena na Istočno i Zapadno Carstvo. Granica je išla od ušća Save u Dunav, zatim Savom do ušća Drine, odatle Drinom do njezinih sastavaka Tare i Pive, dalje okomitom crtom kroz crnogorsku visoravan i na Boku Kotorsku do ušća Drima u Jadransko more. U sklopu Zapadnog Carstva ostala je Dalmacija i Panonija.