Govor Pavelić ili od Khuena do Josipovića i kako dalje
GOVOR PAVELIĆ
ili: OD KHUENA DO JOSIPOVIĆA I KAKO DALJE
[subota, 26. prosinca 2009]
Mladen Schwartz
Hrvatska braćo i sestre!
U proteklih stotinjak godina, uz kratkotrajne euforije nacionalne sreće, Hrvatsku su pogodile mnoge nevolje, ratovi, jugoslavije... Na vlasti se izredala cijela četa istaknutih muževa, koji su, većinom i na žalost, za hrvatski nacionalno-državni interes bili štetni, pa i pogubni. Hrvatsko XX stoljeće započelo je zadnjim razdobljem u vladavini pouzdanika hrvatskoga kralja Franza Josepha I – poticatelja umjetnosti, razbijača hrvatskoga nacionalnog korpusa uz oslon na srpske petokolonaše, zdušnog provoditelja madžarizacije, člana peštanske liberalne stranke, ugarskoga diktatora nad Hrvatskom, grofa Károlya Khuen-Héderváryja. Što je nakon njegova pada 1903 uslijedilo, u bitnomu nije bilo doli, u ozračju agonije dvojne monarhije, pripravljanje još gorega potonuća Hrvatske pod, ovoga puta, srpskom diktaturom kralja Aleksandra. Veliki Aleksandrov protivnik, ali i oponašatelj, poluhrvat Tito Broz, kao uglavnom svemoćni diktator obnavlja 1945 jugoslavenski projekt i model, na štetu Hrvata kao i onaj Karađorđevićev, pa još i mnogo više.
U razdoblju između dviju jugoslavija, nakon 839 godina bezdržavlja i ograničenog suvereniteta, te nakon tribunata kontroverznoga Stjepana Radića, i Banovine polujugoslavena Vladka Mačka (a kasnije ovoj dvojici bliskoga projugoslavenskog Hrvatskog Proljeća), Hrvatsku Državu prvo obnavlja Poglavnik Ustašâ i Hrvatâ Pavelić (kojemu danas iskazujemo počast), a njegovu nacionalnu restauraciju, u novim, ali srodnim i usporedivim uvjetima, pola stoljeća potom obnavlja Vrhovnik Tuđman. Poglavnik i Vrhovnik, unatoč svojim stanovitim, manjim ili većim slabostima, kao i specifičnim unutarnjim i vanjskim poteškoćama s kojima su se njihove države morale nositi – ostat će u povijesti kao svijetli likovi narodnih vladara koji su Hrvatsku spašavali i oslobađali od jugozajedništava, te ju branili u ratu, i uspjeli ju uščuvati na životu tek dokle je trajao rat. Zato napisah svojedobno u svojoj knjizi „Hrvatska nakon Tuđmana – Studija o nacionalnom usudu“: Dok je rata, bit će i Kroacije!
Nakon Tuđmana, zbog nekih njegovih pogrješaka, kao i posebnih poslijeratnih okolnosti, isprogramiran je bio za nasljednika oportunist, blefer i šarlatan, Antituđman Mesić. I evo, sada je njegovoj nedostojnoj desetgodišnjoj vladavini na sramotu Hrvatske došao kraj. Ali zavedeni i zaluđeni hrvatski puk izabrao bi ga na barem još jedan mandat, samo da je to moguće. Kada je Mesić nemoguć, prema planu koalicije unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, dolazi Sivo, ili Jovo, Josipović. Ako sutra ne pobijedi u prvom krugu, pobijedit će najvjerojatnije za dva tjedna u drugom. Vrlo brzo past će sadašnja vlada, a nesretni će se puk, u nedostatku boljega, a vjerujući krivo kako su mu izbori jedina nada (no bira se uvijek samo između istog i jednakog!), ovoga puta ponovno „odlučiti“ za reciklirane komuniste. I tako ćemo dobiti tandemokraciju Sivo-Zoki, dok i nju ne smaknu neki kasniji izbori, i tako dalje i tako dalje i tako dalje, sve do konačne propasti hrvatskoga naroda i države.
Pravo pitanje danas glasi: koliko je izbora još kadar podnijeti napaćeni hrvatski narod?
Dolje izbori!
Što je alternativa? Alternativa, jedina spasonosna alternativa, jest legitimna uzurpacija vlasti po autentičnim, odgovornim elitama, nacionalističkim i državotvornim. To nije samo njihovo pravo, to je i njihova sveta dužnost.
Tko su i gdje su te elite? Na koga mislim? Mislim li na Hrvatsku stranku prava, koja jest tradicionalna zastupnica hrvatskoga probitka. Ne, ne mislim. Današnje je pravaštvo, kao i ono klasično, uostalom, razbijeno na niz stranaka i strančica, na seriju krhotina koje, unatoč sličnostima, nikako da se ujedine pod jednim imenom i pod jednim vođom. Istina, stožerna Stranka prava upravo se oslobodila (ako doista jest!) karijerističko-oportunističkoga gazde koji ju je godinama kočio i poništavao skretanjem ulijevo. Ali istoga trena nastala je još jedna, ista ili slična, no svakako suvišna i svojim suvišjem štetna Stranka prava nazvana po imenu Oca Domovine, a predvođena ženom Ružom Tomašić, koja osim osobnoga poštenja nije uspjela predočiti nikakve prednosti što bi desnu Hrvatsku trebale privući upravo njoj. Jao zemlji i narodu u kojima je poštenje politička kvaliteta, u kojima narodni vođe nisu ništa doli, u najboljem slučaju, poštenjaci!
Svakako, imamo stanovitih naznaka da se tri najjače pravaške frakcije (Srbov HSP, Miljkov HČSP te Keleminčev A-HSP) žele započeti približavati i poduzimati zajedničke pothvate. No takvih je pokušaja u prošlosti već bilo bezbroj. Nadajmo se dobrom, ali ne očekujmo čuda. Pravaštvo je danas samo jedan od sastojaka hrvatske desnice. Stasaju novi pokreti, rađaju se novi ljudi. Ujedinjavati nam je ljude, ne stranke. I to je doista imperativ trenutka. Bez jake desnice nema Hrvatskoj spasa ni opstanka. Tek s njom može ona započeti Sve Novo, može biti uzdignuta na višu razinu Bitka, tek pod okriljem Desnice može zaživjeti Nova Nacija Hrvata. Ova stara je odslužila, nije više ni za što!
I tako, dakle, u ovim svetim danima Novoga Sunca i Porođenja Gospodinova, slaveći Poglavnika Ustaškog Pokreta i Nezavisne Države Hrvatske, ispraćajući mrskoga nam i odurnog Fikusa Mesića, a iščekujući njegova još odurnijeg klona, čovječju ribicu Johannana ben Josepha, ostajemo ustrajni s vjerom u bolju Hrvatsku i njezine spasonosne elite!
Tako nam Svevišnji Bog pomogao!
Živjela velika i vječna Hrvatska u svojim granicama, odana samo sebi!
Borba se nastavlja – Za Dom Spremni!
