Hrvati preživjeli još jedne izbore
HRVATI PREŽIVJELI JOŠ JEDNE IZBORE!
Mladen Schwartz
POST FESTUM DEMOCRATIÆ: CIRKUS JE IZA NAS
Evo, i to smo nekako preživjeli: Njihov „praznik“ i „festival“, „svečanost demokracije“ iliti kvintesenciju demokratskoga cirkusa. Naravno, ostaje i nadalje moje pitanje: Koliko je još izbora kadar preživjeti hrvatski narod? Nu ovaj tragikomični igrokaz, ova skupocjena, koliko i iscrpljujuća i ogavna megareklama za Coca & Colu, konačno je iza nas. Operacija uspjela, pacijent (predsjednik br. 3º) mrtav, ili tomu nalik. Ne želim kvariti veselje demokratskim fanaticima, adeptima duha vremena te sužnjima judeo-masonske nadvlade – ali mi ipak budi dopušteno iznijeti pokoju postizbornu natuknicu!
JOSIPOVIĆ – POBJEDNIK PRIJE IZBORA
Počelo je još pred godinicu – dvije. Medijski manipulatori u službi neprijateljskoga inozemstva, te objavljeno mnijenje koje se lažno predstavlja javnim, stali su mučiti zavedeni, izluđeni puk zadaćama na temu: kakav bi trebao biti Predsjednik Republike. Nije pritom bilo važno pitanje, da bi se njime tobože pozvalo na „razmišljanje“; važan je bio već spremni odgovor koji se kroz takve „ankete“ lukavo, podmuklo, subliminalno ucjepljivao. Nakon predsjednika „diktatora“ i predsjednika „građanina“, na redu je bio, isprogramiran je bio, predsjednik Čovječja Riba. On je sâm svoju kandidaturu najavio još u siječnju 2009 (na formalni poticaj Račanova sina Ivana iz prosinca 2008), i svatko je, imajući na umu političku konstelaciju, odnos snaga, potrebe hrvatskih gospodara te ponašanje općila, već tada mogao pouzdano znati da je, baš kao pred jednoga desetljeća Mesić, ovoga puta Josipović odabran prije izbora, i da je on, ne dogodi li se čudo, možda u vidu kakva prevrata, slijedeća zagrebačka marioneta na koncima judeo-masonske nadvlade.
KAKVOG PREDSJEDNIKA MISLIMO DA HOĆEMO
A evo kakav se je model, ideal predsjednika očekivao, točnije, zahtijevao. Duševno i ćudoredno zakržljali je puk na te sugestije nesvjesno pristao, a još je i vjerojatnije da ih je već otprije u svoju duševnu strukturu bio interiorizirao. Kakav narod, takva predočba poželjnoga „vođe“, takva i „država“. Predočba, to je dobro rečeno: sve ostaje na virtualnom, prividnom, „kao da“, na brandu i imageu, ratingu i marketingu, „pijaru“ (PR) i spinu... umjesto zbiljske osobnosti i originalnosti, kompetencije i vrijednosti, snage i volje, sposobnosti i karizme. Umjesto mandata Neba, mandat fantomske „međunarodne zajednice“, stranih guvernera i protektora te špijunskoga žutotiska! Glumatanje pritom zamjenjuje osobu, odijelo duh, a izgled bit.
Novi predsjednik Ivo ustvrdio je početkom kampanje: Moje obrazovanje (ta ga riječ više kvalificira za srpskoga predsjednika!) – moje dakle „obrazovanje“ jest background (eto kako izgleda srpsko-engleski idiom čovjeka koji bi htio biti predsjednikom Hrvatâ)! Ma tvoj je backround tvoj jugostaljinistički otac, tvoja kompartija, tvoja fiksacija na Titobroza, služenje u njegovoj gardi; kakvo „obrazovanje“!? A općila su temeljem toga „obrazovanja“ malne zaključila kako je ubogi Josipović uomo universale, à la Leonardo! Zamislite: skladatelj i pravnik u personalnoj uniji! Zaista, zaista, velikog li i jednog i drugog! Ali o Josipoviću poslije!
Kakav se, konačno, predsjednik tražio, kakav zahtijevao? Evo, nesređenoga, niza do besvijesti ponavljanih atributa: Fin, mekan, miran, povučen, staložen, pristojan, uljudan, civiliziran, kulturan, štoviše široke kulture, odmjeren, umjeren, ali i živ, živahan, da unosi živost u politički život, zatim tolerantan, politički korektan, ozbiljan, stručan, naobražen, inteligentan, poliglot ili da bar govori engleski, da ga se ne sramimo kad je u inozemstvu, da dobro nastupa u medijima i ostavlja dobar dojam, da je osim medija osvojio oglašivače i banke, da je televizičan, euroljuban, pasoljuban, ljudoljuban, nekorumpiran, pošten, sigurnoga materijalnog stanja (koje je mogao postići na bilo kakav način!), da ima respektabilnu građansku karijeru, da je demokrat, normalan, šarmantan, otmjenih manira, katolik, duševno zdrav, mlad, žena, anoniman (da mu se narod ne može sjetiti imena), pa čak i patriot. Većina navedenih oznaka njihova nositelja možda kvalificira za nadkonobara ili bankovnog činovnika, ali teško za nacionalnoga vođu, osobito ne u vremenima u kakvima smo se našli. ...
Od – barem eksplicitno – prešućenih, nu zacijelo naširoko žuđenih kvaliteta i svojstava, spomenimo ove: Srbin, Cigan, židov (ovakvi su se, uostalom, kandidirali ili na to pripravljali), crnac, homoseksualac, partizan, banalan i trivijalan, mediokritet ili kućni ljubimac. Odlazeći se predsjednik Mesić, sklon prenemaganju velikim mudrolijama, međutim dosjetio ovih karakteristika: njegov nasljednik morat će biti „moralna vertikala“, boriti se za državni i nacionalni interes, i da građani vjeruju kako on to doista čini. Baš kao da je preslikao svoju osobu, lažljivu i izdajničku. Jedino je, istina, uspio da su građani, velikim djelom, vjerovali da on čini ono što ne čini.
Što pak predsjednik ne smije biti? Autoritaran, vlastohlepan, narcisoidan, tašt, držati u kući gmazove i zamorce, srkati i mljackati. Nije se pak čulo da bi predsjednik imao biti državotvorni nacionalist, karizmatični vođa čelične šake, benigni diktator za narodno dobro. A samo takav mogao bi u ovome času spasiti hrvatski narod na rubu propasti, obnoviti mu profućkanu državu, donijeti mu dostojanstvo, sreću i boljitak. Ma, za takvo čudesno djelo dostajao bi možda samo jedan sveti arkanđeo Mihovil!
A oni „izabraše“ prozračnoga Sivu Josipovića, Yohannana ben Yossefa!
SVATKO SMIJE BITI PREDSJEDNIK!
Bilo je doduše i drugih kandidata, ili kandidata za kandidate. Bila ih je čitava mala vojska (skoro i ne puno manja od današnje HV): ništa čudno kada je, po Stjepanu Mesiću posve obezvrijeđeni, institut Predsjednika Republike pripomogao stvaranju dojma da doslovce svatko može biti predsjednik. Neki su odustali, neki nisu uspjeli prikupiti potpise. Kako rekoh, bilo je tu i Cigana (Malnarov Braco-Rom), Srba (ratni zločinac Veljko Džakula, deklarirani sfrjotovac Slobodan Midžić), židova (Hebrang i Primorac). Neki Komadina, istarski ljevičar, odustao je prije početka, spominjao se klimavi ministar Kalmeta, čak i utekli premijer Sanader, ex-ministar za eurojugovinu Mimica, bahati Čačić, „desni“ esdepeovac Jurčić, sindikalni parazit Lesar, te neki Božidar Vukasović, valjda biznismen, pa još veći biznismen Ivica Todorić i sličan mu Tomislav Dragičević (narod očito, ali krivo, mnije: znao je pomoći sebi, valjda će i nama!), pa demokršćanski anonim Dubravko Kolek, pa neovisni Stjepan Kravaršćan, pa malo poznati dragovoljac dr. Mladen Nakić, patriotski marginalac Ilija Barjašić, onda bivše udbaško njuškalo, oportunist i TV-mogul Mirko Galić, onda ljevičarski TV-inkvizitor Denis Latin, onda Stjepan Gnječ, predvodnik nepoznate „gospodarske stranke“; najavljivao se ponovno i nogometni mag Blažević te kolega mu Slaven Bilić, u utrku krenula i srboljubna estradna fifica Alka Vuica, htjela je to i porno-TV-voditeljica Marija Štrajh, Hadezeova ex-paradna kobila Kolinda G.-K., jedna cura s facebooka imenom Mery Francetić, kao i Malnarova prostitutka Šunjerga, očekivalo se i sudjelovanje Ante Gotovca, poznate face o kojoj nitko ništa ne zna, iz naftalina je kao Manolićev favorit izvučen Perica Jurič, navođeni su i znanstvenici Đikić i Pavuna, a predložen je bio i Žarko Puhovski (kao da on već ne obnaša predsjedničku ulogu iz sjene!). U preliminarnoj igri bijaše i pjevač Stoka, ali i davno zaboravljeni profesionalni gubitnik Dražen Budiša, za kojim su zavapili Zdravko Tomac i Zoran Vukman, pa čak i Denis Kuljiš. Stjecajem naših nesretnih okolnosti, među ove ponajvećma marginalce, fićfiriće i anonime smjestilo se i par obećavajućih imena s kako-tako nepatvorene desnice (Marko Francišković, Dean Golubić, ali i pošteni šibenski desničar manjeg kalibra Bore Karega... a netko se sjetio i junačkoga generala Gotovine), svi, naravno, lišeni ikakvih izgleda pod vladavinom demokratskih pravila igre.
BEZ PRAVIH KANDIDATA I PRAVIH BIRAČA
Mjerila predsjedničkih kvaliteta i popis neuspjelih predsjedničkih pretendenata dostaju već za stvaranje predokusa o kampanji što je uslijedila, te o izboru kojim je okrunjena. Niti je bilo pravih kandidata, niti pravih birača. Dvanaest apostola demokracije pripuštenih u ring većinom se tek nebitno razlikuju od onih otpalih zlosretnih rubničara. Na „tržištu predsjedničkih kandidata“ postrojili su se ljudi bez ideja i ideala, bez oduševljenja i strasti za velike stvari, bez plemenitosti i karizme, bez spremnosti na samozatajnost, na potpunu predanost visokom nacionalno-državnom cilju. Sukladno tomu je i cijela „kampanja“ protekla nedostojno, sitničavo, u zamornom natezanju oko imovine pojedinih kandidata, te o količini novaca utrošenih na samoreklamu, uz glupe, neukusne i neinventivne „spotove“, te uobičajena demokratska prazna obećanja koja oni, zahvaljujući minijaturnim predsjedničkim ovlastima, ne bi mogli ispuniti čak ni kada bi to nekim čudom htjeli. Stoga je predizborje uporno sugeriralo pomisao da bi za ovu i ovakvu Hrvatsku bilo najbolje da uopće i nema predsjednika: dobroga ne će, a i ne može birati, posve lošega ipak nije zavrijedila, a kakav bio da bio, da je i najbolji, ne smije istinski vladati. Ali je, nakon te skupe (barem 70 milijuna kuna što su ih spiskali kukavni pretendenti), suvišne, dosadne, pače iritantne procedure, uz zdušnu asistenciju naručenih plaćenih anketa, objavljivanih po potplaćenim općilima, izabran od svih najgori: kako je i bilo predvidivo, predviđeno i zapovijeđeno. Skupio je čak ponosnih 60 % glasova, a njegovi su mediji, tepajući mu nježno, taj postotak, posve nematematički, proglasili „dvotrećinskom većinom“!
Pritom se rado zaboravlja da se Josipovićevi trijumfalni postotci odnose tek na masu biračkoga tijela izišlog na izbore: polovica upisanih birača apstinirala je, odrekla se svetoga demokratskog prava, jer joj je dodijala demokracija. Polovica birača glasovala je dakle prešutno za – protudemokratsku Novu Hrvatsku Desnicu (ta nisam li u listopadu 2007 na OTV-u, upravo na desnim stajalištima, dobio oko 96 % glasova u anketi nakon emisije?). Sav doseg te istine očitovat će se u punoj dramatičnosti kada, vrlo uskoro, tekuća katastrofa hrvatskoga propadanja u Ništa dosegne dno ispod kojega se više ne može, i kada narod, kojemu je ponestalo svake nade, zavapi za jedinim spasom.
KAKO DA POBIJEDI NAJGORI?
Kako je jednom građaninu, nepoznatom koliko i nesposobnom za dužnost prvoga među Hrvatima, uspjelo odnijeti doista uvjerljivu pobjedu? Svi su se čimbenici našli na zajedničkom poslu: i makinacije bjelosvjetskih gospodara, i manipulacije špijunskih općila, i zdušna asistencija domaćih petokolonaša, ali i prostodušnost iscijeđenoga, duševno i moralno posrnulog puka. Od početka jasno je sugerirano tko smije u drugi krug, pa se tako i zbilo. Odmah se počelo baratati četveročlanom bandom Josipović – Hebrang – Vidošević – Pusić. Pritom je bilo prilično jasno da je Pusićka ovdje bez izgleda, tek radi ženske kvote, a bit će im posve dobra, pače još i korisnija, u sutrašnjoj ulozi Milanovićeve ministrice vanjskih poslova. Vidoševića se, kao i Primorca, ubacilo u igru da osigura Hebrangov neuspjeh, a tome su, više neplanirano, nu objektivno, doprinijeli i marginalci s umjerene desnice Tuđman jr. i Jurčević. Niti za „desnoga heroja“ iz nevolje Milana Bandića, koji je u zadnji čas dosta nespretno mobilizirao glasače „manjega zla“, da se spasi što se može, nije tu više bilo mjesta, unatoč respektabilnom razmjernom uspjehu od 40 %, koji bi, međutim, polučio i neki drugi suparnik Ive Josipovića. Da je, kojim slučajem, Bandić ipak prešao magičnu granicu nadpolovične većine, posve bi nedvojbeno bio pokrenut gazdin „plan B“, i izborni bi se rezultati morali izravno krivotvoriti.
VELIČANSTVENIH DVANAEST
Uz navedenu četvorku, napokon je u utrku krenulo još osmero potencijalnih predsjednika, i svih dvanaestero dadu se svrstati u slijedeće skupine: (1) Neupitni postkomunistički favorit Josipović ugrožen od eks-komunista Bandića, te istomišljenica mu ljevičarka Pusić i lijevi istrijanski secesionist Kajin; (2) Hadezeovac Hebrang, ugrožen (unaprijed i programirano) od partijskih mu kolega Vidoševića i Primorca; (3) Marginalci i outsideri: umjereno desni Tuđman i Jurčević, ničija Škare-Ožbolt, davno potrošeni Mikšić te apsolutni gubitnik sa slavonskim šeširom. U čemu je uopće bio smisao tih i takvih pretendenata? Što bi Hrvatska s njima dobila? Vesna Pusić nudila je anacionalnu, građansku, jugonostalgičnu, liberalno-individualističku državu, a Damir Kajin pak (kojemu je punu potporu pružio i Veljko Džakula, nakon povlačenja s festivala demokracije), perspektivu rasapa hrvatskoga nacionalno-državnog jedinstva te utapanja tako nastalih pokrajina u šarenu Europu regijâ, uz možebitno pripojenje koje od njih susjednim državama. Što su pak, osim općih izlizanih fraza, najavljivali Škare i Slavonac (kojemu se, čitatelj je već zapazio, trenutačno ne mogu prisjetiti imena), nije lako reći. Kauboj Mikšić, koji si je naivno bio umislio kako je moguća repriza uspjeha iz 2005 u posve drugim okolnostima, i ovoga je puta briljirao svojim nastranim shvaćanjem šefa države i narodnoga vođe kao Prvog Biznismena.
Od ozbiljnijih, premda ne i izglednijih kandidata, Tuđman Sin, inače čovjek NATO-a, igrao je, nagovoren od dijela HAZU s Aralicom i Pečarićem, na kartu prezimena i fizionomije – unaprijed gubitnička strategija. A poštenje, stručna naobrazba... to, ruku na srce, same po sebi doista nisu političke kvalitete! Ne čudi dakle kada je, umjesto autentične vizije, tek demagoško-utopijski oglasio da će se, pod njim, o Hrvatskoj, premda ju i on kani ugurati u EU, tobože odlučivati u Zagrebu, a ne u Straßburgu i Brusselu. Također i on, posve neoriginalno, zagovara za Hrvate u BiH status „konstitutivnog naroda (uz još dva takva, navodna) – što će reći neku vrstu indijanskog rezervata. Predizborni mu dioskur Jurčević uporno je, kao svoju glavnu prednost, isticao okolnost da do sada nije bio ni u politici niti u aferama: ispada da je to isto; u demokraciji dobrim dijelom i jest! Ali, nuditi umjesto jasne alternative neiskustvo, to ne djeluje odveć mudrim. Jurčević je očitovao vjeru u to da se narod (ovakav kakvim su ga učinili demokrati!?) dade prosvijetliti, nu njegovo mantranje ravnovjesja Bleiburga i Jasenovca teško je moglo uvjeriti da kandidat hoće nešto čega se već nismo siti naslušali.
Kandidat Primorac, ex-komunist (kao uostalom i većina kandidata) od Hebranga optužen za dezerterstvo (pravodobni bijeg u USA), otvoreno se predstavio kao izraelski čovjek, što i ne čudi imajući na umu židovsku krv njegove banjolučke majke (židov je kao i Hebrang!), te činjenicu svojega dvogodišnjeg boravka, nakon Amerike, u židovskoj državi. Boraveći prije ovih izbora ponovno u židovski okupiranoj Palestini, poslao je biračima poruku kako ga podupire – Izrael! Teško bi se našlo prispodobe ovakvu pozivanju predsjedničkoga kandidata na potporu inozemstva, i to k tomu još neprijateljskog! I vrativši se u Zagreb, pozirao je izazovno s izraelskim političarima i novinarima, dijelio po Caritasu izraelsku (košer?) hranu, pa je, uz njegovu ionako ispraznu, zagriženu i sitničavu kampanju, ostao jasan dojam da je on od Izraela instaliran tek kako bi, slabeći Hebranga, osigurao pobjedu po judeo-masonskim gazdama predviđenom pobjedniku Josipoviću. Od popratnih kurioziteta, šteta bi bilo ne podsjetiti kako je Primorac u kampanji uporno prešućivao rodno si mjesto Banju Luku, misleći valjda – veliki domoljub! – da je taj negdašnji glavni grad Hrvatske zapravo „republika srpska“!
A „poslovni čovjek“ Vidošević – navodni ratni profiter (koji je u zadnji čas nekako uspio popraviti promukli glas, ali ne i obraniti dobar glas) i jedan od brojnih hrvatskih građana koji nikako ne uspijevaju svladati tekst hrvatske himne – trebao je mobilizirati one spomenute, koji drže da predsjednik mora biti uspješni mešetar, vjerujući kako će ih osloboditi gladi; ali mobilizirati također i takve kakvi su nastojali smanjiti broj Hebrangovih glasova.
Svakako zahvaljujući i tim konkurentima s istim biračkim tijelom, Hebrang se nije uspio došepesati do drugoga kruga. Veliki dio glasova izgubio je i kao dobrano potrošena roba, prilično uništenog ugleda u „javnosti“, jer ga je ova sačuvala u pamćenju kao čovjeka koji nerijetko „zaobilazi istinu“. Kampanja mu je bila suhoparna, dosadna, trivijalna. Ništa mu nisu pomogle obiteljske patnje te nimbus istoimenog mu oca, korifeja hrvatskoga nacional-komunizma s ljudskim licem: ta koga te stvari u današnjoj Hrvatskoj još uopće zanimaju! Usto se je i jedan od vladara RH iz sjene, Slavko Goldstein, uključen u kampanju Josipovića kao judeo-masonskog odabranika, pred same izbore pobrinuo da Hebranga (nakon njegovih posve nedorečenih i protuslovnih izjava o Maksu Luburiću, izrečenih očito tek kako bi predobio nešto desnih birača), preko jednoga zloglasnog špijunskog tjednika, optuži za nezahvalnost prema židovima u vrijeme nemilosti Hebrangove obitelji. A da je, od svih kandidata, Hebrang jedini sudjelovao u Domovinskome ratu, moglo je djelovati tek otegotno. Ništa zato, desnica nije izgubila s jednim kandidatom kojemu je glavni cilj bio dokazivati svoj „antifašizam“, i koji je najavio ulazak u EU „dostojanstveno“ (kao da se ulazak i dostojanstvo ne isključuju!).
DESNI HEROJ – NI KRIV NI DUŽAN
Milan Bandić pomalo je neobičan čovjek. Hercegovac, a nije ni ustaša ni udbaš. Provincijalac, a izigrava Agramera. Ugniježđen u ljevičarskoj stranki, a koketira, uz Tita, i s Thompsonom i Merčepom, Tuđmanom i Antom Starčevićem. Nesebično hiperaktivan za svoj grad, a upleten u niz afera koje daju naslutiti koristoljublje. Načetoga zdravlja, a zagriženi maratonac... I, kao vrhunac, postkomunist postaje desničarska uzdanica – kada su sve ostale zakazale. Kao manje zlo, dakako. Njegovi su glasovi najvećim dijelom bili zapravo glasovi NE Ivi Josipoviću. Podsjetilo je to donekle (nesavršena usporedba, već i zbog obratnoga predznaka!) na francuske predsjedničke izbore pred par godina, kada su ljevičarski Francuzi masovno glasovali za inače im odbojnoga Jacquesa Chiraca, tek da ne pobijedi (a mogao je, da nije bilo te solidarnosti!) od Chiraca desniji Jean-Marie Le Pen.
Bandićev populizam nije ono što bi tražila i trebala nepatvorena hrvatska desnica. Nu kada je i skepticima postalo jasno da Josipović pobjeđuje, u očaju se posegnulo za Bandićem; posegnulo bi se bilo, možda s manje oklijevanja, i za Hebrangom, iako ovaj summa summarum ne bi bio od Bandića bitno bolji. U zadnji čas, umjerena se desnica ove zemlje podijelila: jedni nisu htjeli čuti za tog i takvog kandidata, ne mogavši ga nikako doživjeti svojim, a drugi su započeli marljivo agitirati za Gradonačelnika, ne bi li se ipak možda suzbilo Josipovića. Moram priznati da sam se i ja, s dužnom distancom, uključio u zadnji čas potporom Milanu, stavivši mu na raspolaganje par savjeta, od kojih je neke očito i prihvatio. A protiv njega se, opet u zadnji čas, sve ne-desno udružilo, uspaničilo: nove ankete montirane, TV mu do besvijesti prikazivala poskliznuće na ledu, spot mu kriminaliziran, Uskok mobiliziran... Iz naftalina je neočekivano izronio Sanader sa svojim nespretnim pokušajem puča i zaposjeo prostor publiciteta. Kosorica je zaprijetila Bandićevim glasačima izgonom iz HDZ-a (stavivši se time, dakako, na stranu Sive Josipovića, s kojim je ionako na iste konce privezana). Poraženi „desničar“ Jurčević pak pozvao je preko TV da se ne izlazi na izbore, pa svejedno što bi to bio glas za jugo-ljevičara Josipovića.
Kakav god da jest, Bandić nije predstavljao eksponenta one neprijateljske internacionale koja nam je instalirala skladatelja Ivu, nije bio strani agent, nije bio kandidat judeo-masonske urote, i da je nekim čudom izabran, na njega bi se, podukama i pritiscima, te pozivanjem na njegov ipak nedvojbeni hrvatski patriotizam, još i dalo utjecati, dočim smo s Josipovićem beznadno nemoćni – sve dok ga, ovako ili onako, ne nestane. A što će sada biti s, kako ga već prozvaše novokomponirani simpatizeri s desna, „malim Banom“, koji se evo vratio u svoj Zagreb, a rade protiv njega i njegova bivša stranka i oporba, svete mu se kao izdajici grada i partije i suparniku njihova odabranika... ne spada više ovamo.
I POSLIJE MESIĆA – MESIĆ
Izostao je duel rasnih antifašista – Josipovića i Hebranga: ni Bandić se nije toliko zaklinjao u taj nesretni, dvojbeni, dvosmisleni, nebulozni, olinjali, nadasve štetni „antifašizam“, koliko Andrija („Antifa“) Hebrang. Ipak je pobijedio antifašist. Da je samo to! Jer, kako iz toga kuta rado mantraju: i de Gaulle je antifašist. Ali ovaj je crveni! Ovaj je otvoreno prijetio zacrveniti Hrvatsku – nije pritom bitno što je koloristička metafora uporabljena u banalnom, neideološkom kontekstu; on je se poslije, kada se protumačila ideološki, držao još žešće. Ovaj je od oca ne samo partizana, nego pripadnika zloglasne koljačke XI dalmatinske, a tuče ga i glas da je zapovijedao golootočkim logorom. Poslije rata ostao je vjeran partizanskoj drugarici Milki Planinc, stavio joj se bezostatno na raspolaganje u rušenju Proljeća, i to kao član ničega manjeg doli Izvršnog komiteta CKSKH! Nitko zbog toga ne bi trebao suditi sinu mu Ivi – da se ovaj od te nečasne očeve rabote jasno i glasno distancirao, umjesto što je ocu eufemistički pripisivao tek nekakvo neutralno bavljenje politikom. Je li bilo neutralno i kada se Ivo Josipović, nakon Titove smrti, odlučio učlaniti u Kompartiju? Ali tko mu to danas spočitava? Da je bio neoustaša, drugačije bi prošao u ovoj zavnohaškoj antihrvatskoj Posthrvatskoj, koja se još uvijek lažno predstavlja kao Hrvatska Država!
Što da kažemo! Gotovo čovjek osjeti sućut spram novoizabranoga Jove (Joce, Jose) Josifovića – koji se, poput Tita i Mesića, mislio da mora oženiti upravo Srpkinjom – ako ga započne oštro napadati, tako je bezbojan, mlak, i mekan (malak, biol.: mekušac), tako ranjivo djeluje. Nazvan je već i smrznutom lignjom, kuhanom nogom, amebom, albinom, hladetinom, čak je jedna Pusićka uz toga svog istomišljenika i pajdaša spomenula „kult bezličnosti“. Otto Weininger svojedobno je tvrdio kako genij u raznim razdobljima života posve različito izgleda. Uvid u Josine svjetlopise otkriva nam da je on ovako kao danas izgledao čim se rodio. Veli, malo spava. Ali to ne znači da je „budan“, niti znači da ne može uspavati druge.
Dokazao je on to uvjerljivo tijekom svoje kampanje, kada se njegove nastupe masovno koristilo kao djelotvorno sredstvo protiv insomnije. Najavljivao je da će biti „kaktus“, dobili smo tek plastičnog fikusa. Kandidaturu je pak najavio vrlo rano, i moglo se predpostaviti da će ga to koštati izgleda, jer će se kroz dugo vrijeme potrošiti. Tako bi se zacijelo i dogodilo, da nije, od zbiljskih izbornika, bio izabran već prije „izbora“. Netko se htio ponadati i da Bog ovakvoga ne će dopustiti. Ali, Crkva je odvojena od Države, Božje od Carevoga, a Bog, kako je poznato, svašta ljudima dopusti da se ne bi uzoholili i da se probude, pa makar i uspavljujućim predsjednikom. Nu, ne samo uspavljujuća, skladateljeva je kampanja bila i vrlo ponižavajuća, umjesto kandidata morao se crveniti od srama zdravi promatrač, koliko je tu bilo ljigavosti, podilaženja onima što ga izabraše (moćnici onkraj hrvatskih granica!), infantilno-neukusnih ogoljivanja svoje sužanjske osobnosti...
Politika tu i nije došla odveć do izražaja, ta natezalo se tek oko stanova i novaca. Pa ipak je mogao stvoriti jasan dojam i onaj kojemu je Ivo Josipović prije bio potpunom nepoznanicom (a takvih je daleko najviše!). Nepogrješivo se moglo ustvrditi kako imamo posla s blijedim i pokornim aparatčikom jugo-komunističkoga korijenja (uostalom nam je dotični već treći od tri predsjednika članova SK!), ljubiteljem jugoslavenskoga diktatora i auktora protuhrvatskog genocida Tita (kojemu je, inače posve nevojnički tip, ponosno služio u gardi iliti tjelesnom sdrugu), zazivateljem (moskovske) Pravde, haaško-eunijskim tekličem, asistentom veleizdaje. On ne samo da je sudjelovao u krojenju neprijateljske optužnice protiv hrvatskih heroja-osloboditelja, on je čak zaželio biti ne manje doli Haaški sudac! Da im on sudi, kako je i njegov otac sudio onima što se usudiše zaiskati slobodu za naciju Hrvata.
Josipović jamačno nije komunist u smislu marksističke dogmatike ili zagovaranja KP-monopola. Toga više nema. Bivši komunisti postali su, bez obzira na izazovno zazivanje „crvene Hrvatske“, kapitalistički globalisti i lijevi liberali. Ali su zadržali u sebi antinacionalizam povezan s jugonostalgijom: sasvim dostatno da se poradi na konačnom uništenju Hrvata i Hrvatske! Josipović nije fanatik, za to ipak treba uvjerenja, ideja i ideala, muževne odvažnosti i borbenosti, čvrstine, žestine, snage i volje... Ali on je marljivi šegrt koji posve solidno umije poslužiti fanaticima protuhrvatstva izvana i iznutra. Štoviše, naskoro se vrlo lako može pokazati da naš Joso uopće i nije samo tako miran, staložen i tolerantan kakvim ga doživljavamo, nego je i uvrjedljiv, zloban, osvetoljubiv, kako se već dalo čitati na njegovu licu osobito u duelu sa suparnikom Bandićem; da je štoviše agresivan i opasan. Možda nam, prije negoli bi se i očekivalo, otkrije i nepatvoreno lice čudovišta. Predokus smo, uostalom, dobili: stigao je već najaviti kako će „stati za vrat“ nekim međumrežnim novinarima, koji su o njemu iznijeli podatke iz, kako veli, „paraobavještajnih struktura“. Znakovit je bio i njegov blago krvoločni navod kineske izreke: trebaš samo strpljivo čekati na obali rijeke, i već će proplutati „leš“ tvoga neprijatelja. Također je jasno najavio da ne kani hodočastiti na Bleiburg ako tamo bude (a uvijek ih, dakako, ima) crnih košulja. Zato ga ništa nije omelo dohrliti na holokaustični dernek u zagrebačkoj ćifutani, te si za tu prigodu, rame uz rame s predšasnikom si Mesićem, ponosno nabiti na glavu židovsku kapicu (valjda nije pofalio niti rajsneglić, da ures ne sklizne s tjemena). Zar time nije rečeno puno više nego u dvadeset političkih programa? Zar nije jasno da ovaj, kao ni predšasnik mu Mesić, ne može biti nikakav hrvatski predsjednik, samo judeo-masonski?
Judeo-masonski Ignac Paderevski. Ali ovaj pravi, Poljak, također političar i glazbenik u personalnoj uniji, bio je veliki domoljub i nacionalist. Maestro Ivo u tomu ga zasigurno ne slijedi. Uostalom niti njegovu glazbu nema potrebe uzeti odveć ozbiljno: skromni opus od nepunih pedesetak sitnih skladbi kratkoga daha ne zrači osobitom invencijom. To je eklektična, treće- ili četvrtorazredna, standardna, ružna i nervozna, atonalna kakofonija tipična za XX stoljeće, djelomice začudno agresivna za mekanca poput našeg muzičara. Štoviše, prema svjedočenju očevidaca – kolega, prozirni Rista-klavirista ne zna ni kako valja držati ruke nad glasovirom, a na upit TV-inkvizitora Ace Stankovića (Nedjeljom u dva, 22. veljače 2009) izjavio je kako se kao mladić profesionalno kolebao između... nogometa i glazbe! To je po prilici kao kada bi kakva žena priopćila da je bila u dilemi postati bludnicom ili sveticom. Što misliti o takvu glazbeniku – kojemu, uostalom, jedna skladbica nosi naslov Ars Diaboli? Hoće li mu takva, vražja, biti i ars politica? Josipović se, doduše, ne izjašnjava kao bezbožnik iliti ateist, deklarira se umjerenije, smatra se „agnostikom“. Tema je vrijedna jednoga slijedećeg članka, pa ću se na nju naskoro vratiti.
TU SMO GDJE JESMO
Većina onih koji su dali glas Ivi Josipoviću jamačno bi izabrala i na treći mandat svojega heroja Mesića, ali eto, nije išlo. Oni pak drugi, gonjeni svojim duboko usađenim ovčjim instinktom, glasovali su naprosto za imena koja su bila ponuđena na izbor, i glasovali su sretno i ponosno, kako i doliči rođenom robu, koji pokorno izvršava zapovijedi, sokoljen iluzijom da ispunja svoju slobodnu volju. (Kao kada kamen, gonjen slobodnim padom prema tlu, veli: tako sam htio!) Nema dvojbe da će Mesić dati sve od sebe eda bi svoju publiku usrećio nekom drugom vrstom političkog engagementa (treći blok!), jer nam sigurno ne će dati mira niti u slijedećem razdoblju. Donedavna se tek reklamirao kao „doživotni bivši predsjednik“, da bi sada (kao što se dalo očekivati) započeo strašiti bolju Hrvatsku najavama nekakvog ostanka u politici. A ono što prema ovlastima možda ne bude mogao sam, obavljat će njegov dostojni nasljednik. Stoga su uobičajeno naivne bile vjera i nada s „desnoga“ krila da će Mesićev odlazak sve riješiti. Niti će on otići, niti će išta biti riješeno. Kako bi se usrećili elektomani, bolesni ovisnici o izborima, ne će proći dugo, i opet ćemo časno i dostojanstveno smjeti izići na urne. I nije nimalo upitno da ćemo, opet sretno i ponosno, izabrati bata-Zokija, da u slijedećoj fazi sekundira majstor-Joci. Predstoji nam pet ili, nedajbože, punih deset godina tandemokracije, opet ćemo morati stiskati i zube i nos, opet ćemo obilato rigati i bljuvati, zanovjetat ćemo, zapomagati, odavati se ispraznim žalopojkama i jalovu kritizerstvu, osim ako – i sve dok – oni umniji, bolji i jači među nama ne pozovu na pravedni otpor, na razbijanje sankrosanktnih okvira ovoga do srži pokvarenog sustava, i ne podvuku crtu te konačno započnu Sve Novo!
