Legenda o Divi

2008-08-03 22:20

Piše: Petar MILOŠ
Snimio: Nikola VILIĆ

Ne zna se točno kada je živjela i umrla Diva Grabovčeva. Vjerojatno početkom devetnaestog stoljeća. Po legendi bijaše ona prelijepa ramska čobanica u koju se nesretno zaljubio Tahir beg Kopčić. Oblijetao je oko Dive mladi i lijepi beg, ali mu ona nije uzvratila ljubav zbog vjerskih razlika.
Zaslijepljen Divinom ljepotom, beg nije odustajao, pa je Divin otac pokušao sakriti kćerku, davši je u najam da čuva ovce kod nekog Muslimana. No, beg je ipak doznao »adresu« Divinu na Vran planini. Kako se mlada Ramkinja nije željela udati za »nevjeru«, nesretni je beg riješio taj »bosanski čvor« na radikalan način. Ubio je Divu i sebe.
Ova je legenda dugo kružila Ramom, a onda se širila. O Divi se govorilo kao o svetici koja nije popustila pred »napašću«, a davno su počela i hodočašća na Divin grob na Kedžari. Posebice od 1909. godine, kad je Ćiro Truhelka otkopao navodni Divin grob i u njemu pronašao kosti i lubanju mlade djevojke. Otada je Diva Grabovčeva motiv pjesnicima i slikarima, a njezin grob mjesto gdje se hodočastilo.
Posljednjih godina postala je Kedžara jedan od najjačih »derneka« koje priređuju Hrvati u BiH. Prošle se nedjelje ovdje okupilo oko petnaest tisuća ljudi (neki procjenjuju da ih je bilo dvostruko više) iz čitave BiH. Najviše iz Hercegovine, ali također iz Sarajeva, Kaknja, Travnika...

Nakon mise na janjetinu

Do Divina groba na Kedžari, smještenog u stoljetnoj borovoj šumi, može se doći iz tri pravca. Iz Doljana, kojoj župi i pripada Kedžara, iz Rame čiji samostan njeguje tu tradiciju, te iz Tomislav Grada i Posušja, odakle i dolazi najveći broj misara. Svetu misu je predvodio kardinal Vinko Puljić, a među dvadeset i dva svećenika koji su još koncelebrirali bio je i provincijal vrhbosanski fra Petar Anđelović.
Naravno, ovaj vjernički skup nije prošao bez političara. Među ostalima, tu su se na misi, a poslije pod šatorom na janjetini, našli Ante Jelavić, Milan Kovač i general Ljubo Ćesić Rojs.
Kardinal Puljić je veoma nadahnuto govorio o položaju žene i majke u aktualnim bosanskohercegovačkim prilikama, kada još mnogi imaju status prognanika, čak i u župi Doljani. Jedan je HDZ-ovac poslije mise kazao kako se i njemu svidjela kardinalova propovijed, ponajviše stoga što nije spomenuo niti izašto okrivio HDZ.
A vjernici su sa zadovoljstvom komentirali činjenicu da su se tu skupa našli u slozi fratri i popovi, hercegovački i bosanski franjevci. No, zamijetili su da manjkaju biskup Perić i hercegovački provincijal Pervan.
Puk se nakon mise dao na posao. Jer, trebalo je pojesti pet stotina janjaca (neki kažu i tisuću) koliko su ih tu pripremili ugostitelji. Bio je to pravi pokolj janjaca. A onda je priređen svojevrsni koncert. Kedžara je sa svojim dolovima i borovima kao stvorena za hercegovačku gangu i bosanske bećarce.

»Pevaljka« pod šatorom

Više pjevačkih skupina u narodnim nošnjama rasporedilo se po okolnim kikovima oko ceste i pjevalo. Obično su to bili stariji ljudi. Mlađi su se našli pod šatorima, a najposjećeniji je bio onaj s »pevaljkom«. Ne znam radi li se o srpskoj pjevačici, ali je sama pjevala srbijanske novokomponirane pjesme uz malo trbušnjaka. Što se može, dospjeli smo u tržišna i komercijalna vremena.
Derneci su u Hercegovini, a tako je bilo i na Kedžari, prilika za veliku zaradu. No, ne prodaje se samo janjetina i pivo, već također umjetnost. Slikari su prodavali svoje slike, pisci svoje knjige, kipari kipove... Kako nema na ovim prostorima previše kulturnih smotra, derneci su ujedno smotre knjiga, javne izložbe slika i kipova, folklorne priredbe...
Zagrebački slikar i kipar hercegovačkog podrijetla Ante Čilić upriličio je izložbu svojih radova na nekropoli stećaka u jednom docu niže Kedžare. To je onaj slikar što je na onoj aukciji darovao u humanitarne svrhe (za obitelji haaških zatočenika) portret Gojka Šuška koji je plaćen, čini mi se, tri stotine tisuća maraka. Ante je tu kod stećaka izložio kip Gojka Šuška visok 3,80 metara. Tu je još nekoliko platana s raspelima. Ante stražari kod svojih radova.
— Ovo područje između Vrana i Čvrsnice je pupak Hrvata u BiH — kaže Ante. — Ne samo zemljopisni, već je ovo ishodište našeg naroda u kulturnom pogledu. Tu su korijeni. Vidiš ovih stećaka koje bi nam sad netko uzeo. A to su hrvatske knjige i slikarije, stare tolika stoljeća. Otuda i moja ideja da ovdje napravim monumentalni spomenik, zapravo da na jedno mjesto prikupim krhotine hrvatskog duha na ovim prostorima.

Stećci i tetovaža

Usred derneka, kod groba Dive Grabovčeve, primijetim Božu Krištića, akademskog kipara koji već godinama samozatajno prikuplja gore spomenute krhotine. Bože slika istetoviranu ruku jedne bake iz Rame.
— Vidiš ovu tetovažu, vidiš li da su detalji isti kao oni na stećcima — kaže Bože. — Nevjerojatna podudarnost. Vidiš ovu rozetu, ovaj stilizirani križ na ruci? Zar nije isti kao ono što vidimo na stećcima? Moram to uslikati kao dokument, živi dokaz što je čije.
Pokušao sam razgovarati i sa župnikom doljanskim fra Vladom Koštromanom i gvardijanom šćitskim fra Mijom Džolanom. No, razgovor su stalno prekidali njihovi župljani koji su ih pozdravljali ili pak dogovarali vjenčanja, krštenja, posjete...
Jedna mlada žena je natucala hrvatski, ali se srdačno pozdravila s fra Vladom. Utom je stigao i njezin muž Ivo Marijanović. On i njegova Nevenka, rođena u Kaknju, žive u Njemačkoj, ali su stigli tu za svatove, pa ugovaraju vjenčanje Ivine sestre Marije. Inače, Ivino selo Stupari je potpuno srušeno, a fra Vlado se nada da će uskoro doći desetak obitelji u obnovljene kuće.
Razgovor s fra Mijom prekinuo je jedan krupni čovjek koji je pitao fratra može li se suhozidina oko Divina groba srušiti, pa napraviti pravi, betonski zid. Fra Mijo je vjerojatno u sebi kazao: »O, blažena prostodušnosti«, ali je na fini način objasnio čovjeku, koji je ponudio novac za taj zid, da je suhozidina namjerno napravljena i da beton ne dolazi u obzir u toj divljini.

Navala neukusa

Čovjeku se ni oltar nije svidio. A radi se o remek-djelu. Dva kamena u prirodi nađena, jedan je postolje kvadratnog oblika, drugi je golema romboidna ploča. Fra Mijo ima ideja kako bi sačuvao što prirodnijim taj Divin grob. No, teško će izdržati u navali neukusa.
Uostalom, to područje gdje su dominirale planinske nastambe građene od kamena i slame, danas je preplavljeno vikendicama od betona i drugih modernih materijala, kričavih boja, spetljanih oblika...
Ovaj je prostor nekada vrvio od života. Svjedoče o tomu ne samo stećci, već također brojna groblja. Selo Risovac je imalo poslije Drugoga svjetskog rata pedeset stalnih kuća, da ne govorimo o ljetnim nastambama. Danas tek jedanaest. No, vikendice niču oko Blidinjeg jezera kao pečurke poslije kiše. Ovog su derneka bile ispunjene ne samo vikendice već i goleme površine ispred njih.
Ovom prilikom moram spomenuti i jednog čovjeka koji nije bio na misi niti je jeo janjetinu. To je Jozo Kurevija iz Travnika, prognanik koji je u ratu izgubio imetak i četiri stotine ovaca. Sada čuva tuđe ovce za plaću od pet stotina maraka tu nadomak Kedžare. Zaustavio sam auto misleći da Jozo stopira. Bilo mi žao čovjeka koji stoji na cesti, u oblacima prašine koje su dizali auti s makadamskog puta. Kad je kazao kako on nikuda ne ide, već čuva ovce, pitao sam ga zašto se ne skloni s puta i iz prašine.

Guslar Mile

— Nema ovdje nikoga, malo ko prođe cestom osim za dernek — veli Jozo. — Unda, meni drago vidit ljude, pa tu stanem. A šta fali što se čoek malo ispraši. More neko stat i sa mnom popričat baš ko što si ti stao.
Poslije mise mi se zagubili političari i svećenici. Pretpostavljao sam da su pod nekim šatorom. Ali kojim? Onda krenem i motrim gdje ima najviše policajaca. Naravno, izabrao sam dobar orijentir. I pronašao željeno društvo.
Kad tamo, nije glavni čovjek pod šatorom ni aktualni predsjednik BiH Ante Jelavić niti, pak, kardinal Puljić, već glavom i bradom guslač Mile Krajina iz Sinja. Gusli Mile i pjeva pjesmu o obrani Sinja, pjesmu koja veže Ramu i Sinj, Gospu Sinjsku i Ramsku, a slušatelji u tišini prate.
I kardinal je na kraju pljeskao Mili, koji je bio toliko uvjerljiv u opisu »boja i mejdana« da su se neki policajci mašali tijekom guslanja za svoja oružja. Poslije svega pomislim kako je Mile Krajina zapravo najveći Europejac među Hrvatima.
On pomno prati svaki dernek, ima vlastiti kalendar u kojemu piše gdje i kada netko pravi priredbu u kojoj bi i on mogao sudjelovati. Ne radi se samo o ovdašnjim dernecima, već o »dernecima« koje Hrvati priređuju diljem svijeta.

I sveci na sniženju

Zato se Milu Krajinu može susresti u Međugorju, na Ilijinu brdu, Kedžari, Seonici, Radošićima..., ali također i u Zagrebu, Torontu, Münchenu, Melbourneu... Sve zna i svuda stigne, a scenu i psihologiju tako dobro poznaje da će i kardinalovu priču prekinuti i dobiti (zasluženi) pljesak nakon nastupa.
Ostao sam na Kedžari gotovo do kraja. Ograđeni prostor oko groba Dive Grabovčeve bio je prije mise zarastao u travu. Nakon derneka ostao je prašnjav i kamenit. Nigdje travke. Misari su vjernici koljenima pretvorili u prah. Brojni su vjernici na koljenima lizli oko groba.
No, trava će do iduće godine opet izrasti. Fra Miji je najveći problem to što se hodočasnici tiskaju sa svojim autima, tako da bi svatko htio do oltara. Obećao je da će sljedeće godine organizirati misu na istomu mjestu, a dernek premjestiti u obližnji dolac. Golem je, a ima oblik amfiteatra.
Na odlasku sam zastao kod šatora s galanterijom. Privukoše mi pogled zidni satovi sa slikama. Dok sam gledao te satove sa slikama Pavelića, Šuška, Gospe i nekog tipa kojeg ne poznajem, priđe mi vlasnik i ponudi da nešto kupim. Kad sam ga odbio, on mi, svjestan da sam vjerojatno posljednja mušterija, ponudi satove po sniženju.
— Evo ti Pavelića u po cine, a Šuška i Gospu trijest posto niže — reče mi gazda.
Pa da! I na Kedžaru je stigla Europa. I idoli su roba. Čak i sveci. A to znači da se mogu prodavati po sniženoj cijeni.

SD