Ajmo, ljudi, mašajte se za novčanike, uletio je u gostionicu njemački umirovljenik Matko, držeći u ruci teku i olovku. Dogovor je da svaka kuća dadne po trijest maraka za veliki božićni vatromet. A rodijak Lukica kaže da će za tri iljade maraka nabavit toliko vatre da će gorit ne samo selo, nego i općina.
Nazočni se uzvrpoljiše i počeše Matku davati novce uz komentare: Evo pare, ali oću da se nebo para. Oću one rakete di iz jedne pali druga, pa treća... Okreni paljbu prema polju i gradu, da i građani vide kako se u Runjavoj Glavici slavi. Evo ti pedeset maraka za jači naboj, ne štedi municiju barem za Božić. Evo ti sto maraka za moju braću koja nisu došla, neka čuju kako mi slavimo Božić. Plati snimatelja da sve uslika, pa stavi na internet...
Frcali su novci sa svih strana i u tren oka skupi se pred Matkom gomila novčanica. - Evo ga, evo ga... - viknu Matko brojeći novčanice. - Po selu sam nakupio iljadu i sto maraka, pa pridodamo još ovi tisuću i osamsto, što znači da imamo dvi tisuće i devetsto maraka za vatromet. - Evo još moja stoja pa neka bude tri tisuće - pruži gostioničar sto maraka Matku.
- Još častim čitavu birtiju za ovu ideju. Mora i naše selo Božić proslavit na dostojan način. Sve bi bilo dobro i bio bi neviđeni božićni vatromet u Runjavoj Glavici da se nije umiješao seoski bećar Bikan. Polupijan, patetičnim glasom u glumačkoj pozi upozorio je nazočne: - Naravno, ja sam posljednji koji bih mogao dijeliti moralne lekcije, ali moram kazati: Zar nije sramotno da mi dajemo tri tisuće maraka za vatromet, dok neki naši siromašni seljani muku muče da za Božić nabave jednu kobasicu i jednu pečenicu kako bi dočekali goste.
Uzmimo primjer našega susjeda i rodijaka Perlana. On i njegovih petero dice nemaju ni za božićne sviće. Zašto nikoga od njegovi nema ovdi u birtiji? Zato što nemaju. Nemaju, ljudi moji, nemaju ni marke. I sad ćemo mi pravit vatromet od tri tisuće maraka, a Perkanovi nemaju šta pojist. Dakle, ja predlažem da skupljeni novac dadnemo našem susjedu, rodijaku i bratu Perkanu i njegovoj obitelji. Neka i oni imaju dostojanstven Božić.
A mi s tim ništa ne gubimo, nego svoju oholost. Moramo se upitati gdje će nam duša. Uostalom, je li i fratar kazao da su petarde, rakete i vatrometi đavlija stvar. Bikanova je “propovijed” otrijeznila nazočne, a njegova poruka se činila toliko uvjerljivom da su svi zašutjeli, pa potom aklamacijom prihvatili gostionačarov prijedlog da se sav prikupljeni novac dadne Perkanu kako bi i on mogao božićne dane provesti u blagostanju.
I svi su predbacivali sebi kako se u svojoj oholosti ranije nisu sjetili svog sirotog susjeda i rodijaka, njegove nevolje i njegove djece. Sve do božićne noći, kada su ispred Perkanove kuće silne i raznobojne rakete rasparale nebo i seosko mračilo, da se iz grada mogao vidjeti taj neviđeni vatromet praćen veseljem, vrištanjem i dozivanjem njegovih ukućana.
petar miloš
Slobodna Dalmacija
