Planinarenje

Preuzeto s https://vinci.blog.hr

Tušnica - BiH

Nakon manje pauze, ove nedjelje smo se opet otisnuli od morskih u planinska prostranstva. Odluka je, točnije moja jer se Zizi razumno još boji zaostalih mina, da se ubuduće što više slobodnog vremena provodi upoznajući ljepote planina Bosne i Hercegovine. Ali i ne samo planina. Doduše, isto tako namjeravamo naravno i nastaviti s planinarenjem po Hrvatskoj, ali to odsad neće više biti gotovo isključivo po stazama Hrvatske planinarske obilaznice. Ukratko, proširujemo opcije. U početku smo se vodili mišlju da je prije upoznavanja drugih država, bitno prvo upoznati svoju. A kako smo nju sad već prošli gotovo uzduž i poprijeko, zahvaljujući Obilaznici, sad krećemo i korak dalje.


Biokovo u daljini

Prva odabrana za posjet je planina Tušnica. Jedna od nama najbližih, jer se nalazi svega nekoliko kilometara iza graničnog prijelaza na Kamenskom. Točnije direktno s druge strane Buškog Blata. Buško Blato je jedno od najvećih akumulacijskih jezera podignuto još tamo negdje 70-tih godina prošlog stoljeća za potrebe opskrbe vodom hidroelektrane "Orlovac" s hrvatske strane granice, točnije u mjestu Ruda (općina Otok). Inače jezero je površine 55,8 km2 i rasprostire se na području općina Livno (1/3) i Tomislavgrad (2/3). Obiluje ribom, a nastanjuju ga ih i brojne ptice selice. Jezero je doduše izgleda poremetilo dotadašnje klimatske uvjete koji su vladali na ovim prostorima tako da su sad zime izrazito kišovitije za razliku od nekadašnjih koje su bile duge i hladne s velikom količinom snježnih oborina, dok su ljeta postala izuzetno duga i topla.


Tušnica

Već kad smo s graničnog prijelaza Kamensko ugledali Tušnicu s oblačnom kapom postalo mi je jasno da gotovo sigurno nećemo ići do samog vrha, jer je prema planinarskom atlasu dr. Poljaka navedeno da do vrha ima 3.30 h hoda iz sela Golinjevo, a iako smo se često uvjerili da nam je za te satnice često potrebno i za trećinu manje vremena hoda, to je ipak prevelika udaljenost za uzmak ukoliko nas uhvati nevrijeme na potpuno nepoznatom terenu. Zizi sam ohrabrio riječima da ćemo hodati dokle budemo raspoloženi.


Buško Blato

Dakle pred nama je bila lagana šetnjica bez ikakvog presinga da moramo stići na najviši vrh, koji je inače na visini od 1697 m. Kako je jezero smješteno na nadmorskoj visini od 716 m, to je gotovo 1000 m visinske razlike. Uspon smo započeli iz već spomenutog sela Golinjevo, na cesti Livno – Tomislavgrad, i to odvojkom na kojim nas je uputio jedini mještanin kojeg smo tog dana sreli. Istinu govoreći, malo smo ga i zbunili svojim pitanjem. Zasigurno mu već dugo nitko nije postavio pitanje kojim putem na Tušnicu. Tu s desne strane ceste ima zgodno proširenje za ostaviti automobil.


Vitrenik u oblacima

Uputili smo se zatim uskom cestom uzbrdo, prolazeći pored groblja do križanja pored velikog betonskog pojilišta za blago. Od markacije ni traga, iako je navedeno da je u pitanju markirana staza. Sad, ili smo bili slijepi, ili je markacija potpuno izblijedila ili smo pak na onom križanju trebali skrenuti desno, umjesto što smo nastavili uzbrdo preko kamenjara i travnatih padina, ali je Zizi sve glasnije negodovala što smo zašli u ovo područje bez markirane staze. Orijentacija doduše ni u kom slučaju nije zahtjevna, jer nam je Vitrenik gotovo cijelim putem bio u vidokrugu, iako skriven oblačnom kapom, a istu je dobio i najviši vrh Kamešnice – Konj (1856 m) iza naših leđa.


Kamešnica

Ni moje razuvjeravanje da ova planina nije minirana nije ni najmanje pomogla, te sam već nakon prvih kapi kiše odlučio da je najbolje vratiti se natrag. Doduše moram priznati da je uvijek dobro pored sebe imati glas razuma, poput moje Zizi, jer mene planine olako opiju. Uostalom neće planina nikamo nestati. Ukoliko je naravno ne pretvore u kamenolom. Tušnica je doduše poznata po iskapanju, ali ne kamena već ugljena kojim Tušnica obiluje, pa je tu otvoren rudnik lignita još 1888. godine.


Filmić s Tušnice

Eto, tako je u biti brzo okončao naš uspon na Vitrenik, ali sam uvjeren da ćemo mu se brzo vratiti. A u međuvremenu ću i Zizi pokazati karte minski sumnjivih područja u BiH, kako bi bar donekle razbio njen strah od tog skrivenog prokletstva, jer ipak nije minirana cijela država. U Hrvatsku smo se za utjehu vratili preko graničnog prijelaza u Aržanu, kako bi isprali tugu na makarskim plažama, jer pogled na zamućenu vodu Buškog Blata nije pružao nikakvu nadu za užitkom i osvježenjem.