Nakon posljednjeg mog članka vezanog uz ekonomsku krizu od nepoznatog autora primila sam ovu sliku. Zaboga gdje ide ova država kad svoje mišljenje ne možeš izreći. Istraga za sada stoji na mjestu ali obećali su mi da će učiniti sve da otkriju počinitelja. Bila sam razmišljala da napokon u javnosti pustim svoju sliku.. Ali nakon ovog nemilog događaja iz razumljivih razloga moj će identitet još neko vrijeme ostati tajna. Dok god traje istraga ne mogu vam govoriti detalje ali želim da se zna što se događa.
Gdje je nestalo slobodno novinarstvo?
Kad malo razmislim ja i nisam novinar bez obzira na moju kolumnu ja sam samo komentator već poznatih činjenica. Ali biti novinar u Hrvatskoj znači nositi glavu u torbi. Zar treba pucati u novinara koji postavi pitanje kuda sve ovo ide? Koji napiše nešto protiv vlasti, na kolumnista koji napiše svoje mišljenje o situaciji u kojoj živimo? Slobodno novinarstvo u Hrvatskoj umire dragi moji.
Zar još nije prošlo?
Zar još u Hrvatskoj traje drugi svijetski rat? Domobrani, Partizani, Ustaše, oni vladaju još uvijek Hrvatskom. Ljudi moji uozbiljimo se treba živiti za danas, a ne za prošlost. Vrijeme je da se neke stvari pokopaju. I tko god da mi je poslao takvu poruku trebao bi se liječiti jer nije normalan....
A gdje sad?
Gledajući malo,sve ovo najbolje je pisati u dječijim listovima. Jer ako djetetu kažeš da Djed Mraz ne postoji pogodit će te čokoladom u glavu i za 10 minuta će te tražiti da se igraš s njim. Dakle sad idemo svi za Miki Mausa pisati.
Jer djeca su zakon.
na moju e-mail adresu došlo je vrlo rječito pismo
