Razgovor-o.Zvonko Martić

Zvonko Martić,
karmelićanin, etnolog, osnivač i voditelj Etnografske zbirke Buško blato

 o.Zvonko Martić :"Želio bih utemeljiti institut za etnologiju i etnografski muzej Hrvata u BiH"  /foto Hrvatsko slovo/

Samostan i duhovni centar "Sveti Ilija" na Buškom jezeru otvoren je 2006. te uskoro postaje mjestom duhovnih seminara i susreta ali i okupljanja domaćega pučanstva te nova čvrsta točka identiteta toga raseljenoga kraja; djeluje u skladu s poslanjem karmelićana na vjerskim, duhovnim, ekumenskim i izobrazbeno-kulturološkim zadaćama. U skladu s tim čuva zanimljivu etno zbirku koja ima iznimnu vrijednost zbog zanimljivih izložaka otetih propadanju ali i zbog činjenice da je riječ o prvoj takvoj etno zbirci hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Razgovarali smo s njezinim osnivačem i voditeljem o. Zvonkom Martićem. Zvonko Martić zaređen je za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije 1996. te nekoliko godina služio kao župnik. U Hrvatsku karmelsku provinciju prešao je 2004. Trenutačno je na poslijediplomskom doktorskom studiju etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

                  Narodne nošnje iz Buškog blata

Voditelj ste Etnografske zbirke u Duhovnom centru „Sveti Ilija" na Buškom jezeru čije eksponate, nakon više predstavljanja u Hrvatskoj i svijetu, zainteresirani mogu vidjeti na izložbi u njihovu izložbenom prostoru - u samom samostanu. Gdje je zbirka do sada pokazala raskoš i ljepotu izvedbe te u konačnici i identitet

- Kad razgovor započinjemo izložbama, onda ću prvo zahvaliti Etnografskom muzeju u Zagrebu i njegovu direktoru Damodaru Frlanu koji su javnosti prvi predstavili našu zbirku. Poslije Zagreba izložba je dva puta predstavljana u Francuskoj. U Parizu u sjedištu UNESCO-a, u povodu potpisivanju ugovora o zaštiti nematerijalne kulturne baštine između ove organizacije i Predsjedništva BiH, i u Gannatu na svjetskom festivalu folklora. Zatim, tu je izložba nakita u okviru Međunarodne smotre folklora u Zagrebu. Osobito sam ponosan na reviju nošnji iz naše zbirke koju su nosili poznati Hrvati podrijetlom iz BiH na otvorenju Tjedna Hrvata BiH u Zagrebu koju je organizirala Hrvatska matica iseljenika kada su nošnje prezentirali odjeveni u njih Zrinko Tutić, Ivo Gregurević, Sandra Bagarić, Vlado Šola, Slavko Goluža, Matija Vujica, Zrinka Turalija, Marija Šola, Ivana Lušić, Ivan Bagarić i Jozo Ciirić i mnogi drugi.

O kolikoj je zbirci riječ, što ona čuva?Koji dijelovi BiH su najzastupljeniji, a koji manje i zbog čega?

- Ponajprije bih istaknuo da je ovo jedina zbirka tradicijske odjeće i nakita Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Zapravo, jedina koja ima predznak svehrvatske jer drugi samostani u svojim zbirkama prikupljaju predmete iz užeg zavičaja gdje pripada samostan. Do sada smo prikupili sto i četrdeset kompletnih nošnji iz gotovo svih krajeva gdje žive, ili su živjeli Hrvati. Uz odjevne predmete zbirka posjeduje jedinstvenu kolekciju nakita i to uglavnom, srebrnog s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Među najbrojnijim su primjerci odjeće iz okolice
Dervente i Orašja, ali sada već i ženske odjeće iz okolice Buškog blata. Najslabije su zastupljene nošnje iz zapadne Bosne. Tamo je ostalo veoma malo Hrvata i ratna zbivanja su „pomela" ovaj dio kulture, Ipak, polagano dio po dio pronalazimo ili
. Veoma smo ponosni na nošnjju iz Ivanjske, iz okolice Banje Luke, koja je 2004. u Kini u konkurenciji šezdeset nošnji iz cijeloga svijeta proglašena najljepšom na svijetu.

Zrcali li i zbirka i povijesno-društvene ne/prilike? Kako se život Hrvata u BiH reflektira na tom planu? Može li se nadoknaditi ono što je hrvatski  narod izgubio u ratovima i otuđivanju?

- Odjeća je jedan od bitnih elemenata kulture svakog naroda, pa tako i Hrvata u BiH. Na promjenama u nošnjama mogu se pratiti velike povijesno-društvene mijene. U pojedinim povijesnim trenutcima Hrvatima su dekretom određivani načini odijevanja. Tako je u vrijeme vlasti Osmanlija kršćanima bilo zabranjeno nositi odjevne predmete crvene, zelene i plave boje. Tako da su gornji odjevni predmeti uglavnom crne boje. Izgubili smo puno, ali dosta toga i sačuvali. Navest ću samo primjer gradske odjeće i nakita koje je nakon Drugog svjetskog rata gotovo potpuno nestalo. Zapravo, nestalo je ovog urbanog dijela hrvatskog bića.Tako da se u predstavljanju tradicijske baštine gradska hrvatska tradicijska baština prešućivala i pomalo su je drugi prisvajali. Ipak, pojedine obitelji su po raznim mjestima Hrvatske sačuvale dijelove nošnji svojih baka i djedova tako da neki od njih darivaju ili prodaju sačuvane primjerke u našu zbirku. Uz malo više novca i dobre volje mogla bi se čuda učiniti na području čuvanja i prikazivanja tradicijske odjeće Hrvata u BiH.

Znamo da sa svećenici kao duhovni suputnici  hrvatskog naroda tijekom povijesti čuvali i vjerski i nacionalni  identitet, da su bili kulturni prosvjetitelji, poučavatelji; Vi ste teolog i etnograf. Zanima nas otkuda Vaše zanimanje za. etnografiju? Kako ste i kada počeli istraživati  etnografsku građu?


- Eto, pomalo sam od etnografa studirajući krenuo napredovati prema etnologu. Trenutačno sam na doktorskom studiju etnologije i kulturne antropologije na FF u Zagrebu. No, na početku mnogo stvari odrede navike u obitelji. Sigurno da je na moj odnos prema tradiciji utjecalo to što sam slušao majku i oca koji su često znali zapjevati. Niti u teško ratno vrijeme kada se obitelj rasula po raznim ratištima i sk-pila u izbjegličkoj sobi nismo prestali pjevati. Uvijek se sjetim kako bi majka zapjevala: „Bosno moja, u srcu te nosin/evo mene, po Zagrebu prosim." Mi i danas, kada se nađemo zajedno, pjevamo. A, nošnje sam počeo prikupljati poslije rata u okolici Orašja za potrebe tamošnje mjesne folklorne skupine. Proširio sam kada je 1999. trebalo u Sarajevu prikazati na jednoj reviji za žene diplomata nošnje iz tri različita kraja BiH. Tada me pogodila bolna činjenica da Hrvati nemaju niti jednu instituciju koja bi mogla posuditi nošnje i pokazati ih. Valjda iz inata ili tko zna čega drugoga tada sam nabavio po dva para nošnji iz različitih krajeva BiH.  Dolazeći u Karmel jedino što sam ponio bile su nošnje. Zajednica je prihvatila moj rad i dalje ga poticala i potiče, ali i novčano potpomaže.

Građa s kojom ste u kontaktu čuva svijest o posebnosti, osobitosti naroda  kojem pripada, ali i onu obiteljsku ili osobnu povijest. Postoji li strah da će ono do čega ne dođete danas, zauvijek nestati? Nekim najzanimljivijim pričama i njihovim kazivačima možda ste i posljednji zainteresirani svjedok.

-    Naravno da će neke stvari nestati i ne možemo ih sačuvati. Ponekad roditelji ljubomorno čuvaju primjerke nošnji i žele ih ostaviti djeci u naslijeđe. Međutim, stare stvari traže posebnu njegu, ponekad imaju i specifične mirise tako da mladi nemaju
zanimanja ili u stanovima nemaju mjesta za čuvanje ovih primjeraka. Žao mi je samo što ih bace u smeće. Mi smo spremni preuzeti brigu o nošnjama i uporabnim predmetima. Evo, najsvježiji je primjer velika donacija našoj zbirki koju je darovala gospoda Mladenka Daković iz Velike Gorice. Ona je nošnje iz Čapljine i okolice i dvadesetak preslica darovala u samostansku zbirku kako bi se sačuvale. Primjera o životnim    pričama vezanima uz nošnje pohranjene u zbirci ima mnogo. Od one da je bolesni mladić, koji je živio oko 1940., želio odijelo kakvo nose imućni ljudi u okolici Orašja kako bi ga odjenuo i otišao u crkvu, do svadbenog ruha izrađenog 1904. u Travniku. Inače, naša je želja otkriti što više o ljudima koji su nosili nošnje koje pohranjujemo u zbirku.

Možemo li  slikovito reći  da ste na početku ovog djelovanja informacije o narodnoj baštini tražili Vi,a da danas one Vas traže? Je li zbirka postala, „centrala", središnjica? Što biste u tom smislu željeli?

Moja najveća želja je utemeljiti mali institut za etnologiju i etnografski muzej Hrvata u BiH koji bi se bavili istraživanjem običaja, života, ma uopće tradicijske kulture Hrvata u BiH. Na kraju, zašto bih sanjao male želje, kada je Bog tako velik, a ljudi tako dobri da će se nekako ostvariti i taj san. Što se tiče informacija o narodnoj baštini - to je kao i kod drugih poslova: stalno se nešto novo otkriva jer se i opseg zanimanja proširuje.

Gdje je danas još uvijek prisutna hrvatska nošnja u narodu, u kojem dijelu Bosne i Hercegovine je ona još uvijek dio života, svagdana,a ne samo na smotrama folklora  i proslavama?

-    Mislim da su samo  takva dva kraja i to u Bosni: Rama i Kraljeva Sutjeska. Što se
tiče Hercegovine, ona odjeća koju zovemo nošnjom izašla je iz običaja još prije Drugoga svjetskog rata.

Imate li materijalnu i stručnu potporu bosansko-hercegovačkih ustanova i Ministarstva kulture Republike Hrvatske?

-    Prvo moram iskoristiti i izreći zahvalu  građanima i Vladi Republike Hrvatske na pomoći u prikupljanju odjeće i nakita za našu zbirku. Bez ove pomoći ne bismo spasili najugroženije nošnje iz zapadne Bosne. Ova dva projekta je poduprla Vlada RH u okvira natječaja za pomoć kulturnim projektima Hrvata u BiH. Također, moram se osvrnuti na neke prigovore da se ovamo kupuju opanci i da je to nepotrebno. Bez ove pomoći iz RH mnoge folklorne  skupine ne bi mogle uopće postojati. To su najbrojnija amaterska udruženja u BiH i zato ne znam kako ljudi ne shvaćaju da je kupnjom tih "opanaka" jedan mladi život angažiran u zajednici i sklonjen s ulice. Uz to, ti mladi ljudi čuvaju kulturno naslijeđe. A, sada se vraćati na krivce što smo u prvom ili dragom koljenu izašli iz opanaka bilo bi uzaludno. Možda je u osnovi problem naša prebliska veza s tradicijom koju ćemo cijeniti tek kada je potpuno nestane. Pomoć iz BiH dobivali smo od Ministarstva turizma s kojim smo surađivali na nekoliko projekata. Ministar Neven Herceg je na nekoliko mjesta preporučivao i pomagao da izložimo umjetničke fotografije na kojima su naše nošnje.

Surađujete s najuglednijim imenima hrvatske etnologije i etnomuzikologije, etnokoreografije. Primjerice, Zoricom Vitez, Vidom Bagurom... s Ansamblom narodnih hrvatskih plesova i pjesama "Lado". Bili ste gosti Mimare", Matice hrvatskih iseljenika... Tko Vam je tijekom ovih godina još ponudio svoju stručnu i organizacijsku pomoć?


    Svi su mi bili spremni pomoći, ali Zorica Vitez i Vido Bagur su moji najbliži suradnici. Zatim, ravnateljica "Lada" Ivana Lušić koja se uključila od samoga početka predstavljanja naše zbirke. Također   ne  smijem zaboraviti svesrdnu pomoć koju su mi pružali prijatelji i, nadam se i dalje će nastaviti, iz Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba. Povjerenje koje mi je pružio Etnografski muzej u Zagrebu i njihov ravnatelj Damodar Frlan otvorili su mi mnoge mogućnosti i opet im zahvaljujem.    U    Bosni    i    Hercegovini
surađujem s etnologinjama iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu i, da ne zaboravim najvažnije - čuvare tradicije po cijeloj BiH, bilo da rade u organiziranim ili neorganiziranim skupinama, osobito moje kazivače i kazivačice.

Kako ste prirodom posla na terenu, imate mogućnost vidjeti prilike u kojima žive Hrvati  u BiH. Što biste istaknuli kao glavne probleme s obzirom na položaj u daytonskoj državi?

-    Za sva tri naroda zajednički je problem nepostojanje sustava koji osjeća svaki čovjek, a to se prije svega odnosi na funkcioniranje državnih institucija. Imam sreću raditi i na jednom projektu oko istraživanja i među Srbima i Bošnjacima pa onda mogu uspoređivati stvari. Uređenje ,,daytonske države" je zacementirano pa narod frustrira što se ponajprije odnosi na prostor Federacije. Republika Srpska ide svojim tijekom i u njoj, i o njoj, moglo bi se svašta reći. Međutim, u ovom manjem entitetu
postoji politički, kulturni i gospodarski konsenzus. Toga među Hrvatima nema. I velikim dijelom smo si i sami krivi. Problem je i što nema široke društvene rasprave o položaju Hrvata, a da to ne služi za postavljanje i predstavljanje moći pojedinih ljudi i institucija. Čudna je ovo država. Uz to doista je „pukla" po nacionalnim šavovima i nakon toliko vremena nitko ne nalazi načina kako da to poveže i napravi jedan „prirodan" odnos različitosti . Ili to možda niti ne žele oni koji imaju moć. Moram napomenuti da sam bio srdačno dočekan i od Srba u Gackom, Trebinju, Bijeljini i drugim mjestima, kao i kod Bošnjaka u Travniku, Doboju, Cazinu i gdje god sam radio. Ljudi se boje siromaštva gdje god živjeli u BiH i samo govore da rata više ne bude.

 
Istraživački i izdavački projekt-Monografija
Uz prikupljanje tradicijskog ruha, oživjeli ste i pučke napjeve Buškoga blata. Koliko je od te pučke baštine preživjelo? Koji su Vam planovi?
- Buško blato ima dvije različite tradicije: jedna pripada livanjskom kraju, a druga tomislavgradskoj općini. U Podhumu, općina Livno, djeluje kulturno-umjetničko društvo s kojim sam počeo nedavno raditi i mislim da je to jedno od najboljih izvornih društava u Bosni i Hercegovini. Oni su sačuvali živima napjeve, nošnje i plesove i jednostavno ih je bilo uobličiti za nastup. U dijelu koji pripada duvanjskoj, danas tomislavgradskoj općini manje je stanovništva i samim tim i manja mogućnost očuvanja starih folklornih izričaja. Općenito su manje pozornosti pridavali tradicijskoj baštini brzo se prilagođavajući promjenama. Unatoč malom broju sačuvanih nošnja uspjeli smo u etnografsku zbirku skupiti tri muške i šest ženskih kompleta nošnji što je u ovom kraju bilo iznimno teško. Osnovali smo jednu žensku pjevačku skupinu ,Bužanke" koje su počele s pjevanjem crkvenih pučkih napjeva i sada polagano ulazimo u fazu učenja starih svjetovnih napjeva, prije svega gange. Što se tiče samog organiziranja folklorne skupine i o tome se već govori. Nadam se da ćemo realizirati istraživački i izdavački projekt monografije o etnografiji Buškog blata, pa ćemo tada više znati o svemu po čemu je ovaj kraj prepoznatljiv.

 Mira ĆURIĆ/ Hrvatsko slovo