Jače od čovjekove krvi

Sudna uputa

U svečanosti tišine, za neuobičajenu objednu radost, dobih

knjigu pjesama don Ante Ivančica - Bikića (rod. 29. travnja 1942. god.

u Grabovici, općina Tomislavgrad) Vječne radosti nada, Crkva na

kamenu, Mostar, 2003., kao sedamdesetpeta knjiga u Knjižnici toga

nakladnika (str. 115., vel.: 20 x 11,3 cm), sada župnika u Zagorju (od

1995.) kraj Posušja.

Zbirka ima osam poglavlja {San o djetinjem raju, Čeznuća,

Božićna radost, Veseli Uskrsa zvon, Mariji na dlan, Nošeni svjetlom,

Pogled u daljinu i Prigodne) a šezdeset šest pjesama.

Čitajući je i ja procičih, jer me dirnu njegova riječ i sudna uputa

(San o djetinjem raju, str. 14.) o njegovoj očevoj kući i njegovu

djetinjstvu. Laganim riječima on dodirnu dubinsko ljudsko, ljepotno

majčino-očevo. Mogao bih i ja slično ponoviti i tako se vratiti u lijepe

i prigorke snove, govoreći o sreći, ustvari, sanjajući o životu,

konačnomu ljepote, sve do vječnoga zova, od zajedničkoga ručka do

Majčina ili Očeva zova.

Govoreći o smisaonomu on s malo riječi kaže ono što se događa

kao: - ... dođem, / osjećam se...// Prepustim se tada da mi duša

gleda, I da mi srce sanja o djetinjem raju, / o beskrajnoj sreći što se

izreć ne da. / O, nek ... u mašti te ljepote traju! - (str. 14.). On svoje

pjesničke slike i usporedbe vadi iz svoga života.

U pjesmi Čovjek je veći (str. 16.) govori o čovjekovoj sudbini i

jačini sudbinskoga životnog, pa ozbiljno kaže: - Sva njegova

(čovjekova - ja) borba, propinjanje stalno, / zle sudbine, kobi igra je

varava. - Malo dalje kaže da mu nad tom spoznajom duša zamire

pa se zato pita: - Zar moja rijeka nigdje ne uvire / što otisnula se ko

suza niz oko. - (str. 16.)

Zagonetno pitanje

Od toga pitanja čovjeku kao da se žile lede. Što je pitanje

zagonetnije, to se više pitam tko na nj može odgovoriti. Ako i mislim

da nešto o ovomu znam, pitam se: - Što znam? -

 

Na početku pjesme Braci (str. 18.), govoreći o svomu pokojnom

Bratu, on staje nad riječju, koja mu je u grlu zastala, jer je Brat

prešo na obalu drugu. - Taj smrtni žal potiče ga reći da: - Tamo ću i

ja gutajući tugu... - i ondje - ćemo se naći i nastavit priču. - Crtež

koji prati tu pjesmu jasno svjedoči o čemu se radi (str. 19.).

Jasno mi je kada kaže da on već vidi događaj prije nego čuje

riječi (str. 20.). Zato to tako i govori, bez obzira na obzir i vrijeme

kada je podnosio -jad i muku - (str. 20.).

Pisac svoju muku krijepi (str. 21.) molitvom Gospodinu a nada

se susretu s njim i životu na 'drugoj obali'.

U pjesmi posvećenoj pok. don Filipu Čuli (Nad tvojim grobom)

(rod. 1943., umro 1982. god., vinički kapelan nekoliko godina) (str.

22.) don Ante se zaustavlja i kao da se moli da Bog da počinak i mir

njegovoj umornoj sjeni. Razumljivo je da je, nad njegovim grobom ili

bilo gdje pod zvijezdama, to zaželio godinu dana svomu mlađem

suškolarcu, mještaninu i ljudini, iz Bukove Gore. Razumijem zašto je

nakon toga ostao nijem i zatečen sudnim krutim i zašto o tomu ne

treba i kao da se ne može više ništa reći.

Bez obzira na svećeničke obrasce i stege, pisac kao čovjek vapi,

zbog svoga ljudskoga umora, na ovoj tvrdoj i nemilosrdnoj zemlji.

Priznaje da jeca od bola i znoja, zbog zatajenoga 'bratskog prijateljstva,

kada ostane sam. Što mu tada preostaje? Moliti i nadati se: - Tebe ću

zvat, vapiti Tebi... - (Za Tobom čeznem, str. 27.)? To ga tješi i umiruje,

jer čezne za Bogom, Otkupiteljem ljudske muke i bola.

Težno i tegotno

U životnoj zagonetci i borbi don Ante, u drugomu poglavlju

(Čeznućima), kao daje oslobođen sve muke i zemaljskoga težnoga i

tegotnoga, nakon mučnoga mudroslovnoga propitivanja, pa kaže : -...

da bih lakše mogo... - On svoju muku i radost pokušava prenijeti i

na svoj odnos s Bogom - gdje vječne zore / ne prestaje sjaj. - (str.

28.), u to vjerom obećano a ljudski neiskušano obitavalište,

gledanjem licem u lice, gdje će se, vjerujemo, ispuniti čovjekove

pravedno-bogolike čežnje, a prestat će ovozemni uzdisaji (str. 28.).

U nekoliko rečenica pisac govori o svomu suodnosnomu T(t)iju,

o čovjeku i Bogu, o čovjeku ovdje na Zemlji, a o Bogu nakon smrti.

Zanimljivo je da čovjeka poistovjećuje sa svjetlom i smijehom, pa za

nj kaže daje on radost i dar (str. 29.). To je ti svjetlo koje ga obasjava.

Veoma lijepa, utemeljena i smisaona inoslovka.

Potaknut i svaki dan na izvoru Riječi Života, on Govor na gori

pretače i sazimlje u nekoliko riječi: - Imat ćeš jer ćeš davati, I Živjet

ćeš, jer ćeš umirati, I Vladat ćeš, jer ćeš služiti... III nećeš se tužiti...

(Blago tebi, str. 30.). Divim mu se da to može tako reći i uriječiti.

Pjesnik se nad svojom pjesničkom zbirkom toliko puta zamislio,

svjestan svojih dometa i htijenja. Bez obzira što pjeva - bezbrižan ko

ptica - (Ima tu nešto, str. 32.), ipak mu je stalo do istine u ovoj

pustinji života (str. 32.), da nije daleko od pjesničkoga izazova i cilja

ljepote, koja se ulijeva u dostojnu rijeku pjesničke uljudbe, a u nju,

pišući pjesme, i on uvire svojom riječju.

Govoreći o ljubavi (Ljubav, str. 33.) kao potki svega čovječjega

bića, toj čežnji, sanji, velikomu plamenu, beskrajnoj težnji i temelju

Pjesnikova života, o izvoru, našemu smiraju, govori Bogu da ga on

zove i privuče k sebi, da ne bi životno zalutao. Misao je i molitveno

zanimljiva.

Zagledan u riječ

Pjesnik ne ostaje na površini spoznaje i riječi. Zagleda se u prvo

počelo, u Riječ (str. 34.) i na njoj, s malo riječi, gradi svoj smisao,

podrazumijevajući sve što je (zap)ostavio kao nebitno.

U pjesmi Nisam sam (str. 36.) priznaje: - Kad malakše mi vjera,

/Kad obuzme me sjeta, I Kad me život mrvi...- da ga obuzme neka

sveta tišina, u kojoj pjeva od muke, jer tada - kao da sam /

Nastavljam put kroza život / U neku noć mrklu i snježnu. /...Iz ove

noći, I Iz ovog mraka. ... - Te misli imaju svoje mudroslovno

utemeljenje i opravdanje. G. don Ante je svoju ljudsku putovnu muku

slio u tu razmjerno kratku pjesmu. Ona pršti nabojem, jezgrovitošću

i srokom. Po njoj treba zaključiti da pjesnik zrije (pjesma je iz 1990.

god.) kroz bol, izraz, spoznaju i njezin sud. Ova je pjesma jedna od

najboljih u zbirci.

O nadi govori na str. 38. (pjesma iz 1978. g.), a o božićnoj radosti

na str. 41. (iz god. 1975.). U njima je smisao podredio zadanoj misli,

pa je ona bez potrebna naboja i potrebna zanosa. U tomu poglavlju

(Božićna radost), kada govori o Božiću, piše gotovo propovjednički

(str. 43.), što nije dobro i nedopustivo je za pjesmu. U tomu smislu

on vapi: - O da siđeš i pohodiš I našu pustoš, našu tamu, I da

obnoviš savez vječni, I daruješ nam ljubav samu! - (str. 42.) On tada,

za Božić, pazi na blago - srca i svoje blago i Bogu ga predaje (str. 44.).

Pjesma Spolnoćke (str. 45.) kao daje krasnoslov. Obremenjena

je propovjednim a ne doživljajnim. Pjesnik govori uime posljednjega

siromaha (Isuse maleni!, str. 46.), koji je možda zakasnio. To

otvoreno priznaje i o tomu pita Isusa. Toga se ne stidi, bez obzira što

ga on svojim dahom svaki dan podsjeća na svoje zjene, ruke, toplu

krv, lice i sve svoje ljudske zagonetke. On Kristu nije zaboravio

zahvaliti za svoj život, životno i božansko svjetlo.

Pjesma Htio bih (str. 48.), u drugoj kitici, otkriva don Antu kao

Isusu svjesna prinosnika hrvatske patnje. Kaže: - Pretočit bih htio u

nebeske zvuke / svog naroda patnju, istočene suze. / Svih onih

junaka neizmjerne muke, I siromaha, bolnih, zatočenih uze. - (str.

48.) Naboj tih nekoliko stihova govori o čovjeku koji vidi što povijest

nosi, što narod trpi, što patnja skriva, što suze znače, što junaci,

siromasi, bolni, zatočeni i sve njihove uze nose. On se tu, prema

krutoj zbilji, očitovao s malo riječi.

Takva me jaka poruka svaki put obveseli, pa se veselim toj

hrabrosti, dubini i njezinoj dalekosežnosti. Hvala g. Ivančicu za tu

radost spoznaje i titraj riječi, koju on izreče i objavi.

Na str. 51. pita se : - ćutimo li tuđe boli? - i je li naše srce meko,

tvrdo, je li nas zima grijeha veoma oplijenila?

Molitveno i pitanjski pred Raspetim

Moleći se Raspetomu Pjesnik se igra i moli : - ... zlo nas satire /

jako, /ipak o / i njegove tmine /prijete. / - (Podno tvog križa, str. 55.)

Možda i smeten, Pjesnik raspetoga Sve vladara otvoreno moli i prinosi

mu svoje rane. Te njegove misli nisu od jučer. Pjesma je nastala 1979.

godine.

Dok pokušavam razumjeti epsko u njegovim pjesmama 'živim od

dubokoga do dubokoga stiha. On kaže: - Taj put je trnovit i križem

označen. / Kao slabi čovjek dršćem pred tim znakom, / ali darom

vjere i ljubavi zračen / polazim za tobom vođen rukom jakom. -

(Odlučno si pošao, str. 56.) i: - Dok posrćem, padam umoran na putu,

/ i kad mi se čini da izdržat neću... - kao da vidim hrabroga,

plemenitoga, sućutnoga, sposobnoga i smirenoga don Antu. Bez obzira

na sve to, ostajem ugodno obveseljen spretnošću opisa osjećaja.

U pjesmi Uskrsli (str. 59.) Pjesnik poticajno kršćanski slavi

Uskrsnuloga i kaže da je On u njegovu srcu, srcu svakoga čovjeka i

da bdije nad dobrom ljudi (str. 60.). Pjesma Pod okom Božjim (str.

60.) zanimljiva je zbog napregnuta sroka, naboja i misli. Zanimljivi

bogoslovni poticaj zaodjeven je ljudskom spoznajom, usmjeren je

prema koncu konca, prema drugoj obali. Pisac je tom pjesmom

zaronio u duhovno pitanjsko.

Teme Božića i Uskrsa uglavnom sputavaju pjesme i Pjesnikov

osjećaj. Da se temeljito radilo na tim pjesmama, moglo ih se dotjerati

da budu pjesnički zanimljive, kao što su zanimljive kratke pjesme

{Uskrs, str. 63, Veseli zvon, str. 64.). Razumijem Pjesnika, u biti,

zapitanoga umnog radnika, da se brine o svomu temelju i smislu i u

rujnu zoru (str. 65.) i da govori iz vjere. Pjesma Snagom duha (str.

67.) više je pobožni molitveni zaziv negoli uspjela pjesma.

Pjesma Ti si me zvao (str. 79.) srokovno je zanimljiva, poletna,

slikovno zgusnuta i posvetna. Pjesma Mariji (str. 71.) zanimljiva je

zbog svoga ustroja, laganoga izričaja i gipkoga sroka, a i slikovno je i

doživljajno uspjela. U nekim je pjesmama {Gledam te, majko, str.

72.) blizu  himnama i bogoslužnim crkvenim pjesmama (str. 72., str.

73.), koja ima nekoliko lijepih slika, kao: - Od radosti silne priroda

treperi... - (str. 73.)

O domovini kaže da se za nju moli: - Zadivljen klečim i molim /

da kažeš svome Sinu: / nek čuva, štiti, brani lijepu / mi domovinu.

II Hrvatska gruda nek sveta I životom, kruhom rađa. / Slobodu i mir

uživa I sve ljepša, sretnija, mlađa. - {Molitva Majci za domovinu, str.

74.) Što joj drugo i može zaželjeti kao sin koji je svoj život uložio u

subraću i potrošio se za njih gotovo bez riječi, a da nema ove zbirke,

rekao bih da je gotovo i zanijemio.

Znanje o bitnomu

U šestomu poglavlju {Nošen svjetlom) piše o sebi, vraća se u

djetinjstvo i govori o svomu svećeničkom opredjeljenju, o razdoblju

kada nije ništa znao o bitnomu (str. 79.). Već je tada osjetio da se

priljubio uz Krista, da ga je on zvao, a on je toga bio svjestan. Za se

kaže i moli ga: - Malen i slab sam: pruži mi ruku / blaži mi muku...

(str. 79.).

Neke su pjesme nastale i 1974. godine. Zanimljiva je molitvena

pjesma Molim Te, Bože (str. 80.). U njoj je Pjesnik dosta isposnički

opterećen i usmjeren. Kada on kaže: - A ovo moje sitno i bijedno /

blatom smatram, I jer to ijest. I - {Skriveno blago, str. 81.), pitam se:

dokle je došao da je takav prema sebi, svomu spoznajnom i svomu

čovječjemu tijelu? (str. 81., 82.).

Pjesma Kuća 'kao jedro' ima lijepu poruku, da ako jednom

negdje kuću sagradimo da nam ona tada ne zaklanja vidik prema...

U ovomu je poglavlju znakovita i kakvotna pjesma Tračak nade

(str. 88.), iz godine 1990. U njoj Pjesnik kaže: - Vjetrovi me biju,

šibaju oluje I... dal' mi jauk itko bolni ovaj čuje? II Postoji li igdje

luka mira, spasa, / umornome tijelu odmora postelja? - (str. 88.).

Pjesma je bremenita bolju i zavičajnim, tražeći nadu u molitvi Bogu.

 

Kao zreo čovjek tješi se povratkom u očevu kuću, na izvore

nepatvorene radosti i ljepote.

Povratak jačemu od čovjekove krvi

Pitanje iz ove pjesme zaslužuje ljudsko poštovanje, osvrt i

vrednovanje. Tko išta zna o čovjeku, mora priznati da je to pitanje

temeljni izazov i prvi zastoj pred mukom sudbinskoga ljudskog, koje

se ne može sakriti, a niti ga treba kriti, jer su uzdah, molitva i misao

o rodnoj kući druga strana, naličje i don Antina pitanja a i neke

nasludbe odgovora i zadovoljstva radi povratka ishodišnomu iskonu,

lijepoj riječi i jačemu od čovjekove krvi, ustvari, odavnomu

božanskom pologu u čovjeku, između čovjekovih pitanja, Oca, majke,

kuće, obora, obitavališnoga, obornoga, obrubnoga, domaje, smisaonoga

a zagonetnoga i Kristovskoga pitanja Ocu zašto ga je 'ostavio'?

Ta je Pjesnikova spoznaja postala mjera njegove zrelosti, sita i

bremenita smislom. Ona nije usiljena nego je znak njegove duboke

ljudske i umne zapitanosti i tankoćutnosti, pred čime ga ništa ne

može zakloniti.

Pitanje je i njegova svojina, njegovo pravo i prepoznatljivi glas

njegove zrelosti, kao višerazinskoga sposobnoga umnoga radnika, i

evanđeoski odana i plemenita svećenika. Takav je bio u našemu

zavičaju, čovjek postojan i s mjerom ljudskoga. Tračak nade njegov je

dragocjeni dar, prosvjed i ljudski krik za mjerom, dostojanstvom,

ljepotom...

U poglavlju Pogled u daljinu pjesnik zadivljujuće zastaje nad

riječju i umnim činom. Piscu čestitam na tomu, a ujedno se s njime

veselim, to više stoje on zavičajac i bivši vinički župnik (1977.-1986.)

Za neimenljivim

Pisac zbirke kao pjesnik spoznajno gleda u daljinu, za

nedostižnim, neimenljivim, božanskim privlačnim, tragajući za

opčaravajućim, dobrim, lijepim, usrećujućim. Dok 'gledam' da on i

sada iz Zagorja gleda u toliku daljinu, htio bih ga riječju počastiti i

izići mu ususret, a njegova riječ još iz moje Vinice odjekuje. Usput,

hvala mu za sve učinjeno u Vinici, za ljubav ugrađenu u nju i sve

viničko: u novu crkvu, staru crkvu, župnu kuću i dr. Hvala i svima

drugim oduvjeknim viničkim župnicima, za njihovo svako umno

pitanje, njihovu riječ i poticaj na dobro. Na kraju svih pogleda i

 

obzora, hvala Bogu za to što je on živ, što je tako duboko otvoren

pitanjima, ljudskoj rani, riječi i neimenljivoj ljepoti.

On ovom svojom zbirkom zove sve koje zna, koje je susreo na

svečanosti života, zastoja, nad vječnim trenutkom ove radosti, da se

poznajemo i ljepotom prepoznajemo, ustvari, smislom dubljim od

riječi i spoznaje, onim šutljivim, jačim od svega, a možda i od našega

opstojstvenoga.

On je to nešto, koje ga k sebi zove (str. 94.), prepoznao i

odgovorio mu zbirkom svojih pjesama a nas počastio i ostavio nam

svoj trag. Na nj se i oslanja, s njega gleda, u njemu je njegov temelj za

put do zbirke, bitkovnoga i pouke. Pjesnik stoji na - ... hridi /

nepomičan kao uklet... (More moje, str. 96.), s nje vidi ljudsku muku

i ljudske suze, koje su se slile u ljudsko i njegove zagonetke (str. 96.).

U pjesmi Kiši (str. 98., iz 2001. god.) govori o kiši i staroj jabuci,

tankoćutno plete i iznosi svoju misao. To je pjesma s dubokim

osobnim doživljajnim ugođajem.

Pjesma Svetomu Stjepanu (str. 101., iz 1975. god.) je prigodna,

a Tvorce divni (str. 102., iz 1975.) molitvena. Lijep je i zanimljiv crtež

na (str. 100.), gdje ljudi Kristu, u obliku sata, prinose vrijeme.

Neke pjesme, koje nemaju potrebnu kakvoću, nisu trebale ni

smjele biti uvrštene u zbirku.

Pjesma Dragi naš, oče biskupe (str. 104., iz 1975, g.), a na str.

107. i 108. jesu za doček biskupu, na str. 106. je prigodna za

sakrament potvrde, a Nek srca naša (str. 110.) napisana je, godine

1978., vjerojatno u Vinici?

O proslovu i pogovoru

U svomu proslovu ovoj zbirci Ilija Drmić, ujedno i lektor knjige,

kaže da je Ivančićeva objavljena zbirka njegova prva zbirka pjesama,

'da u sebi nosi pjesnički talent "od kolijevke" (str. 5.). Za nj kaže: - On

je pisao povremeno svoja lirska i poetska promišljanja, a najčešće

prigodice, pa je nastao poveći broj prigodnih pjesama... - (isti), da

don Ante piše pjesme i u desetercu i da pjeva uz gusle. Pišući u

proslovu o don Anti, beskrvno i površno, on ga spominje među

buskoblatskim pjesnicima, nabrajajući ih po imenu. Među njima

spominje i Maru (s. Bernardinu) Lukač. Koliko znam Mara Lukač nije

objavljivala pjesme (možda samo koju?) nego lirsku prozu.

Pogovor s. M. Petre od Presvete Euharistije (Fišter, S nadom do

vječne radosti, str. 111 .-112.) je krhak, sadržajno pust i bez dostojne

težine za ovu knjigu (s dva srbizma).

 

Crteži u knjizi jesu Ante Ivankovića. Naslovna i zadnja stranica

jesu u boji. Na naslovnici je fotografija planine Kamešnice, a na

zadnjoj je korici lijepa Pjesnikova slika, njegov kratki životopis i

njegova rodna kuća u Grabovici. Knjigu je tiskala tiskara Muller u

Sarajevu, u 1.000 primjeraka.

Don Ante Ivančić objavljivao je kratka razmišljanja i pjesme u

Crkvi na kamenu i u glasilu svetišta Marije Bistrice Milosti puna, 'pod

pseudonimima Veseljkov, Ante, IVA...', a napisao je dulju epsku

pjesmu u čast p. Anti Gabriću i Majci Tereziji.

Na don Antine pjesme utjecale su epske narodne pjesme, pjesme

Andrije Kačića i dr., bogoslužne pjesme, crkveni himni, ali i Augustin

Ujević i, čini se, grčka klasična književnost.

Šteta je da u knjizi ima pravopisnih, razgodačkih i korektorskih

pogrješaka.

Don A. Ivančić se ovom zbirkom pjesama uvrstio među

malobrojne svećenike Mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanske

biskupije koji su samostalno objavili svoju knjigu iz bilo kojega

područja. Čestitam mu na hrabrosti i dostojnu tragu, koji je ostavio

u hrvatskoj crkvenoj uljudbenoj riznici i želim mu uspjeh s novim

zbirkama. On to može. Zato to treba i pokušati. Rado i nestrpljivo

čekam njegovu drugu zbirku.

Budući da su ovo nesustavne rubne bilješke, ova zbirka

zavrjeđuje dublji i cjelovitiji prikaz, što, nažalost, zbog manjka

vremena, nisam uspio napisati.

 

Vlade Lozić -Prikazi i osvrti