Nešto leti iznad jezera

STRANA KNJIŽEVNOST-JUAN MIHOVILOVICH HERNANDEZ

Nešto leti iznad jezera

Kad sam već bio gotovo stigao, osjetio sam neku vrst blagoga i brzog lepetanja krilima koja su dodirivala moje obraze. Budući da se okolica prostirala pred našim pogledima, mislio sam da se radi o povjetarcu i nisam tome pridodao veću pozornost. Bio sam na jezeru prošloga tjedna, zbog toga sam ga se tako jasno sjećao. Radilo se o umjetnom jezeru, ali to je isto kao da je prirodno. Čovjek misli da je jezero svugdje isto. Vidi samo vodu koja se nalazi među brdima i čini mu se da je uvijek bilo tako. Jasno, ako netko počne hodati po okolici, zapazi neki nedovršeni put, neki nejasan životinjski trag, kao da ih je voda uklesala oštricom sjekire. Što se nalazi dolje, može se jedino pretpostaviti. Možda je tu nekad bilo naselje i po dnu jezera su hodali ljudi. Sada je ono pokri-veno svačim, ili gotovo svačim. S vremena na vrijeme, zalutale grane drveća izrone na površinu poput nijemoga svjedoka smrti u vodi. Otpad i nekoliko raspršenih grebena izranjaju poput ledenih brjegova. A iznad njih, prazne konzerve, razbijene boce i ostatci novina napola prekriveni travom s. dna jezera: Kao i bilo koje drugo jezero, ovo na isti način odražava zrake mjesečine. U njemu se, poput blistavih snopova zraka, ogledaju insekti koji gledaju prema svjetlosti. U normalnoj noći, podrijetlo jezera trebalo bi biti nešto sporedno, drugorazredno. Ali, nema sumnje, krajolik upija, privlači i zarobljava. Može se satima promatrati nedodirljivi ritam voda, a ta tiha buka pogoduje iverima i morskoj mahovini na obali. Na to smo umjetno jezero došli slučajno, iako, ako netko počne kopati po svojoj nutrini, zna da nas je neki  prešutan razlog doveo do njegovih obala. Bila je zora, i gušila nas je mlakost noći praćena toplom zaparom koja je otežavala disanje.

           Buško jezero (foto:Hrvatsko slovo)

Laura mi je rekla da je jedno mjesto, smješteno na padini, odmah privuklo njezinu pozornost. Radilo se o hirovi-tom proplanku okruženom grmljem, sjenovitim drvećem i cvijećem koje se, u noćnoj jasnoći, činilo upadljivo bijelim. Iza proplanka, spuštao se jedan od putova čiji se kraj naslućivao. Polagano smo ga slijedili. Iz daljine su, poput prekinutih razgovora, do nas dopirali zvuci iz mjesta za logorovanje. Slabe su lomače blistale na neizmjerljivoj razdaljini, iako se činilo da su nadomak ruke. Prostori nisu ukazivali na dimenzije. Sve je bilo približno. Ako bi čovjek pružio prste da dotakne vrbu, ne bi nailazio ni na što, a njezina bi sjena i dalje ostajala čitava, kao da nije ni bilo nikakve namjere. Ako bi se pogled usmjerio prema nebu, zvijezde su na njemu bile tako blizu brjegovima da se prostranost svemira činila kao nečim uskim i zatvorenim. Radilo se o predodređenom redu, iako ne znam zbog čega sam imao čudan osjećaj da je nešto nedostajalo. Grebeni, grane drveća, nedovršeni putovi, navodili su me na pomisao o nečemu slomljenome, kao da ogledalo odražava iskrivljenu polovicu lica i kao da se zna da se ostalo nalazi negdje iza. Iznenada, nekom prešutnom odlukom, našli smo se nagi u vodi. Dugo smo bezbrižno plivali. Jedva su se čuli udarci ruku, a dugotrajno pjevanje nepoznate ptice dopiralo je do nas u intervalima. Ponekad bismo se dodirnuli ispod vode; osjećali smo bedra, koljena, kao da se igramo otkrivanja nas samih u mirnoći toga  umjetnog krajolika. Zgrabivši neko korijenje na obali, dugo smo se ljubili i oboje njihali. Neočekivano, ponovno sam začuo onu buku krila iznad naših glava. Bilo je to nešto kratkotrajno, neka vrst blagoga i brzog lepetanja krilima koja su gotovo dodirivala moje lice. Odmah sam pogledao Lauru, ali ona je i dalje imala napola zatvorene oči, a njezina su me usta tražila u prostoru. Moja zaprepaštenost nije ju iznenadila i kad je otvorila oči, nasmiješila mi se. Zaplivao sam nekoliko metara prema unutrašnjosti i to je lepetanje brzo prestalo, smočivši mi kosu. Bilo je očigledno da se radi o nečemu stvarnom, jer sam taj netjelesni let mogao zamijetiti. Ali, Laura me je zvala s obale ne znajući za moju tjeskobu i prikriveni stid. Nije me smio prestrašiti let divlje ptice. Noćno lepetanje krila na obalama umjetnog jezera nije bilo dostatno da se čovjek preplaši. Upitao sam je osjeća li nešto, je li zamijetila zvuk tih krila koja su kao luda kružila iznad mene. Bilo je očigledno da nije. Pitala me je šalim li se. Otkopčavajući košulju, odgovorio sam joj da je tako. Uzela me za ruke i ponovno smo sjeli na kamenje na obali. Dok se naslanjala na moje rame, tamna i zlokobna krila zamalo su mi okrznula uši. Dolazila su i odlazila neopisivo brzo, sve dok nisam osjetio da neke crvene očice nastoje prodrijeti u moje zjenice. U tišini koju smo dijelili, srce mi je kucalo kao da mi ne pripada. Vidio sam tu krilatu stvar kako tvrdoglavo napreduje izravno prema mome čelu i zabada svoje oštre zube. Uhvatio sam Lauru za ruke i potrčali smo kao da smo izronili iz toga nedovršenog puta, kao da bježimo s dna nekoga  oceana bez riba i koralja.  Laura me je, smiješeći se,  upitala zbog čega odlazimo, Mislio sam da se šali i. I pravio se da i ja'to radim. ' Kad smo stigli gore, zagrlili smo se. Laura mi je nešto rekla i ugrizla me za  me za uho. I gledala je preko  svoga ramena prema obali. ; Tamo dolje, moje se nago tijelo rastezalo po kamenju. Iznad njega, ona je I krilata stvar napredovala izravno prema njegovim očima. Zatvorio sam svoje kao da se neki šiljasti, maleni zubi zabijaju u njih. Divlji krik prolomio se prostorom i počeo se gubiti kao da su ga progutale dubine jezera.

Sa španjolskog prevela Željka Lovrenčić/Hrvatsko slovo