Govor Tuškanac 61
GOVOR TUŠKANAC 61
[ponedjeljak, 25. svibnja 2009]
Mladen Schwartz
Hrvatska braćo i sestre!
Okupio nas je ovdje Titov šumski guerrillero, osumnjičen za ozbiljne prekršaje ratnoga prava i običaja. Nemam iluzija da će dotičnik na naše pozive izmiliti iz svoje neoduzete mu vile, niti da će mu sadašnja pseudohrvatska kvazidržava, kao i njemu sličnima, a ima ih! – suditi za njihove ratne zločine. Štoviše se usuđujem ustvrditi kako je mnogo veći zločinac, onaj koji i danas počinja najgnjusnije zločine protiv vlastita naroda u njegovoj navodno obnovljenoj nacionalnoj državi, upravo na vlasti, i on obnaša ulogu predsjednika hrvatske republike. U tom svojstvu, drug Stjepan Mesić svoju ne posve sporednu zadaću vidi i u provedbi sustavne, djelotvorne zaštite izroda tipa hršakâ i kompanije. Tomu služe redoviti žido-partizanski derneci u Jasenovcu, tomu služi izrugivanje Bleiburškim žrtvama, tomu služi nesmiljeni Tito-revival kojemu smo svjedocima.
Hrvate je teško ujediniti. Neprijatelj čini sve kako bi nas razbio, kako bi nas držao postrani jedne od drugih, kako bi među nama sijao nepovjerenje. A osobito je teško ujediniti desne, konzervativne, nacionalističke, državotvorne snage. O tomu bih romane mogao pisati i iz vlastita iskustva. Pa i ovaj naš današnji skup postao je metom posve neumjesnih kritika još prije negoli se i održao, i iz redova onih koji su mu trebali, ili mu pribivaju. Tek što je Okupljanje najavljeno, već su na poznati način počeli zanovijetati: Zašto u 11 sati, a ne u 10 ili 12! Zašto u ljetu, a ne u zimi! Zašto pet ili petnaest minuta za govor, a ne više ili manje! Zašto je pozvan ovaj, a ne onaj! I tako dalje i tomu slično! Mogao sam i ja otkazati sudjelovanje, kada sam vidio da je za govornika predviđen čovjek koji u zadnjih četvrt stoljeća nema ništa pametnije negoli voditi svoj privatni rat protiv Mladena Schwartza. Ali nisam uvjetovao svoj dolazak njegovim nedolaskom. I evo, nema ga. A da ga je i bilo, vjerujem da bih to posve lako preživio. Niti bih ja propao, niti Hrvatska. Ona propada od drugoga!
Poznata hrvatska bolest! Neprijatelj nas razbija i zavađuje, ali ipak on dobrim dijelom dolazi već na gotovo. Cjepidlači se, mudruje, sve bi se dovodilo u pitanje, svi bi odlučivali o svemu i svačemu. Demokracija je iskvarila hrvatski narod! A pritom je jasno kako ovaj nametnuti nam parlamentarizam ne vodi ničemu. Izborni rituali i predizborni cirkusi samima su sebi svrha. U redovitim razmacima dopušteno nam je „birati“ između istog i jednakog, a sve je podjednako veleizdajničko, podjednako neprijateljsko i pogubno! Ali i tomu mora doći i doći će kraj! Doći će vrijeme da ovom zemljom, umjesto višestruko kompromitiranih izroda, zavladaju oni koji su je stvorili, hrvatska vojska (evo, ovdje je general Rojs, prijeko je i general Glasnović)! Doći će vrijeme da zašuti predizborna galama, da zamuknu parlamentarna strančarska blebetanja, sveto vrijeme stege i reda, željezne šake, muževne odluke.
Ovo Okupljanje, ali i ona koja će tek uslijediti, pozdravljam kao nešto novo i svježe, nešto što nas vodi onkraj nametnutih nam podjela, povezuje ono što skupa spada. Neka pokret krene i zaživi, i uvijek ćemo imati mogućnosti i vremena stvari u hodu postavljati na svoje mjesto. Pratim i druga okupljanja. Nešto se, očito, događa. Događa se možda i drugačije negoli smo to očekivali i pripravljali, ali ne čudimo se! Uvijek je tomu tako kada u igri nije samo ljudska sila, nego se prepoznaju znaci da se uplela i vječna snaga Onostranoga. I to su dobri znaci, bodre nas i krijepe da nastavimo, uvjeravaju nas da smo na dobru putu. Mala je Božja četa u početku, ali buja, raste, prerasta u moćne falange, u nepobjedive legije. Tako od jedne grude alpskoga snijega nastanu ubitačne lavine, tako od niza potočića na Sjevernom moru naraste smrtnonosna plima!
U borbi za nacionalnu slobodu i državnu nezavisnost – a za njih se još uvijek borimo! – sva su sredstva dopuštena: i riječ i djelo, i letak i metak, i mač i duh. Postoje Božji i ljudski, prirodni i narodni zakoni koji stoje iznad onih šepavih, traljavih, promjenjivih zakona, što ih izglasavaju naši zemaljski parlamenti. Naša je dužnost oduprijeti se zlu, kazniti nenarodnu rabotu, slistiti krvnog neprijatelja! Dužnost nam je pomesti domaće izdajice, jer dok je njih, imat ćemo tuđina za gospodara. A dok izdajice traže vanjske zaštitnike, ne ćemo biti vrijedni slobode. Ne ćemo biti svoji, pa do nas ne će stajati čiji ćemo biti. Bit ćemo – svačijakovići, kao što smo to danas. Svačiji, samo ne svoji. To nisam ja kazao, to je Starčević. Ali Starčević, tobožnji veledemokrat, poručuje nam i ovo: radimo po savjesti, ne pitajmo narod, a on će naša djela, kada shvati da smo u pravu, naknadno prepoznati i odobriti!
Važnija je nacija od demokracije! Vrijednija je sveta vojska od babljih parlamenata! Ono što broji, to nisu papirnati ustavi, koji se ionako stalno mijenjaju prema zapovijedima izvana (pa i tako da uključe strane, protunarodne zakone, kakav je onaj o suradnji sa zločinačkim Haaškim tribunalom), nego plemeniti, uzvišeni i veličanstveni ciljevi Hrvatske Nacije i Države.
Tako nam Svevišnji Bog pomogao!
Živjela velika i vječna Hrvatska u svojim granicama, odana samo sebi!
Borba se nastavlja – Za Dom Spremni!
