Jedanaest stoljeća jedini

Jedanaest stoljeća jedini

Stari Hrvati bili su veliki prijatelji i vjerni pristaše rimskog pape. Crkva među Hrvatima uvijek je bila vjerna jedinstvu Katoličke Crkve i to u okviru rimskog patrijarhata (koji se također zove rimo-katolički ili zapadni ili latinski). Znamo međutim da je u cijeloj Zapadnoj Crkvi donedavna — upravo do Drugog vatikanskog koncila, koji je završio 1965. — službeni jezik bio latinski. Nigdje na svijetu rimokatolici nisu smjeli misu služiti ni na kojem drugom jeziku osim na latinskom. Vrijedilo je to i za Nijemce i za Engleze i za Francuze; i za rimokatolike u Japanu i Kini ili u crnoj Africi. Ipak u tom latinskom jezičnom jedinstvu rimokatolika postojala je jedna iznimka:

Među svim narodima na svijetu jedino su Hrvati od davne davnine imali pravo da služe misu i da obavljaju druge liturgijske čine na svom starohrvatskom jeziku. Crkvene knjige na starohrvatskom jeziku Hrvati su pisali svojim starim pismom koje se zove glagoljica. Rimski su pape to znali, koji put su se i bojali da ta razlika, kojom su se Hrvati uvijek razlikovali od svih drugih rimokatolika, ne bi ugrozila jedinstvo hrvatske Crkve s ostalim dijelovima Katoličke Crkve, ali su na kraju uvijek popuštali. Kroz stoljeća pape su se uvjerili da  Hrvati  znaju  biti  vjerni  osobito  onda  kad  im  se ukaže povjerenje, kad im se ne sputava sloboda. Glagoljičko hrvatsko bogoslužje u Crkvi među Hrvatima bilo je kroz dugih jedanaest stoljeća najbolji dokaz kako vjernost Crkvi i njezinu poglavaru papi ne znači da se svi moramo poput vojnika svrstati u isti stroj, da se svi moramo jednako oblačiti i jednako govoriti. Crkva, naime, nije vojska, nego obitelj Božje djece. A u obitelji otac ne traži da mu se sva djeca na isti način pokoravaju i dive.

To izvanredno blago hrvatske Crkve pojavljuje se, koliko je povijest zabilježila, sredinom 9. stoljeća. Poznato je da je moravski knez Rastislav godine 862. poslao u Bizant izaslanstvo s molbom da mu car pošalje misionare vješte slavenskom jeziku.

Rastislav je htio da se njegov narod krsti, ali nije htio da ga tuđinski svećenici tuđim jezicima porobljavaju. Nije htio da kršćanska vjera u rukama stranaca bude tim strancima sredstvo za podjarmljivanje Slavena.

Bizantski car šalje Rastislavu dva učena Grka iz Soluna koji su poznavali slavenski jezik kako se u ono vrijeme govorio u cijeloj Makedoniji i u gradu Solunu. Ta dvojica bili su Konstantin i Metod, rođena braća, koji su se već bili istakli kao vrlo učeni ljudi i vješti diplomati. Prema predaji Konstantin (koji se poslije nazvao Ćiril) godine 863. sastavlja posebno pismo — glagoljicu — za pisanje riječi slavenskog jezika. Tim pismom piše nove crkvene knjige za Slavene.

Neki misle da je Ćiril novo slavensko pismo — glagoljicu — sam izmislio, a drugi drže da je možda među Slavenima, i to najvjerojatnije među Hrvatima, koji su prvi među svim Slavenima primili kršćanstvo, već postojalo neko pismo. Ima glasova o nekom nepoznatom pismu na dvoru hrvatskoga kneza Trpimira. A Trpimir umire u vrijeme kad Ćiril počinje pisati glagoljicu. U imenu župana Godežava u poznatom natpisu u znamenitoj starohrvatskoj crkvici Svetoga Križa u Ninu (a taj natpis potječe negdje iz godine 800!) nalazi se poseban znak za slovo »ž« koje u latinici nije postojalo. Možda je doista među Hrvatima već postojala neka pismenost na narodnom   jeziku.   Ali   Ćiril   je   u svakom slučaju najzaslužniji za pismenost svih slavenskih naroda, a posebno za uvođenje slavenskog jezika u katoličko bogoslužje. Hrvati su pak najzaslužniji što taj  pokušaj nije propao. Uskoro nakon smrti Ćirila i Metoda njihovo je djelo bilo iskorijenjeno iz svih rimokatoličkih slavenskih naroda, a sačuvalo se samo kod Hrvata. Osobito je zanimljivo što Makedonci, Srbi, Bugari, a zatim i Rusi, među kojima se razvilo slavensko bogoslužje po istočnom obredu, počinju pisati novijim slavenskim pismom — ćirilicom. Jedino Hrvati kroz više stoljeća pišu glagoljicom, i to ne samo crkvene knjige nego i zakonike i oporuke i privatna pisma.

Djelovanju slavenskih apostola svete braće Ćirila i Metoda protivili su se u Moravskoj njemački svećenici i biskupi. Tužili su ih papi kao krivovjerce. No svetu braću dočekao je u Rimu papa Hadrijan II. godine 868., pregledao i odobrio njihove knjige za slavensko bogoslužje. Ciril je umro u Rimu, a Metoda je poslije papa posvetio za biskupa i postavio ga za nad-biskupa u Panoniji. Za njega je papa obnovio davno ugaslu nadbiskupsku stolicu u Sirmiju. No Nijemci ga baciše u zatvor, iz kojeg ga je papa Ivan VIII. jedva uspio osloboditi. Metod je umro 885. i pokopan je u Velehradu.

Djelo svete braće Ćirila i Metoda predstavlja jedan od velikih koraka u širenju Božjega naroda.