Novac ne rađa djecu

Nemojte ni slučajno pomisliti da imam nešto protiv financijske pomoći države rodiljama, obiteljima s više djece, ukidanja PDV-a na pelene i dječje papice, davanja svakojake pomoći mladim roditeljima koji u ovim teškim vremenima podižu potomstvo u zemlji kojoj prijeti demografsko odumiranje. Samo želim upozoriti na jednu nelogičnost u današnjem svijetu koja je, na žalost, univerzalna -što je veća državna pomoć za rađanje, natalitet je sve slabiji! Pojavu sam prvi put uočio još kao tinejdžer boraveći u dvije tada najbogatije države južne Amerike - Argentini i Urugvaju. Sve su okolne, puno siromašnije i socijalno neosjetljivije zemlje -Brazil, Paragvaj, Bolivija, Peru, da i ne spominjem Meksiko i Kolumbiju - bilježile rekordne stope demografskog rasta dok je argentinsko i urugvajsko stanovništvo stagniralo i tek se minimalno povećavalo stalnim dolaskom europskih useljenika. Urugvaj je uveo velikodušne mjere, nepoznate čak i skandinavskim društvima, isplaćujući dobre mirovine u 55-oj godini života majkama s dvoje djece kao da su odradile puni staž, a one s troje i više djece dobivale su odmah stalnu, doživotnu apanažu u visini prosječne urugvajske plaće. I znate što se dogodilo nakon 20 godina takvog eksperimenta? Ništa! Urugvaj se nije pomaknuo sa svoja dva milijuna stanovnika! Danas, međutim, sa životnim standardom nižim nego prije 50 godina, kad urugvajske majke stoje cijelu noć u redovima da bi dobile crkavicu od 50 dolara po djetetu, kad državi nije ni u primisli dijeliti im mirovine, Urugvaj je prešao tri i pol milijuna! I Argentina je u godinama debelih krava stagnirala na 20 milijuna, da bi danas, nakon stalnog života između dvije gospodarske krize i smanjenih socijalnih davanja, bila na 35 milijuna!

Spomenuta Skandinavija, gdje je u 21. stoljeću briga za majke i djecu financijski najizdašnija, ne može pobijediti bijelu kugu. Mali švedski pomak u natalitetu detektiran je ponajviše kod useljeničkih skupina - Pakistanaca, Libanonaca, Iranaca i Roma, ali su fetivi Šveđani i dalje u opadanju. Znao sam olako zaključivati, kao i mnogi drugi da je  natalitet nacionalna, pomalo i vjerska tradicija, da je možda i klimatski uvjetovan, da su Indijci, Afrikanci, muslimani i budisti,Romi i Albanci, skloniji velikim obiteljima, ali je taj  argument otpao već na albanskom  slučaju. Turbonatalitetno je bilo Kosovo, velike su albanske obitelji u  Makedoniji, ali je demografski rast u komunističkoj Albaniji bio mizeran. Dakle, isti narod, ali s drastično različitim rezultatima. Događa se to i s Hrvatima, koji su uvijek imali visoke stope demografskog rasta u bosanskoj Posavini i Hercegovini, a nula bodova u Zagorju i Slavoniji, po gradovima su stalno u minusu. Opće je prihvaćena dijagnoza koja se dokazuje mnogim primjerima da   visoki natalitet izvire iz   siromaštva, a da bogatim zemljma ne pomažu  nikakve ekonomske mjere. Ali, vraga, kako onda  objasniti  da Castrova Kuba, Enver  Hoxhina Albanija, Kimova sjeverna  Koreja, unatoč siromaštvu,nemaju demografski rast? Zato se usuđujem posegnuti za  j oš jednom mogućnošću tumačenja koja odbacuje  postojeće demografske teorije i  povezuje natalitet s društvenom stabilnošću i sigurnošću. U prijevodu, to znači da u društvima gdje ljudi prognoziraju da će imati mirnu i osiguranu starost, krov nad glavom, pristup liječniku i bilo kakvu mirovinu, nema motivacije za rađanje petero ili osmero djece. To bi moglo objasniti zašto su Hoxhini Albanci demografski stagnirali. Imali su državne poslove, bijedno plaćene, ali se preživljavalo, u mnoštvu je bilo - kako jednima, tako i drugima. Kosovski Albanci nisu imali pristupa državnom zaposlenju, dakle ni stana ni mirovine, baš kao ni hrvatski Hercegovci, pa su djeca bila jamstvo za starost. Tamo gdje nema mirovina, gdje nema državnih poslova, sindikata i velikih urbanih središta, bračni se parovi uzdaju u mnogobrojno potomstvo koje će im pomagati u starosti. Nećete na Kosovu ili među makedonskim Albancima naići na starački dom. Blizu Tomislavgrada su nakon ovog posljednjeg rata Nijemci donacijom sagradili prvi dom za umirovljenike, svi su se u Hercegovini čudom čudili: - Nu, gdje ćeš baciti roditelje u dom, sramota...

Pogledate li Zagreb i veći dio Hrvatske, ljudi starije dobi u panici rezerviraju mjesto u domu desetak godina unaprijed. I ne stižu na red. Tužno je, ali istinito - tamo gdje se sve više ljudi gura za mjesto u staračkim domovima, tamo je višak mjesta u školskim klupama.

Goran Milić/Večernji list