Perković

Perković

Prezime je nastalo od Perko, jednog od brojnih oblika vlastitog imena Petar. Starinom su iz Mijakova Polja, iako su u starim vremenima vođeni u Vinici, kojoj je Mijakovo Polje bilo zaselak. Čak to potvrđuju i prvi poznati pisani spomeni o ovome starosjedilačkom duvanjskom rodu. Perkovići su 1510. god. zabilježeni na Dugom otoku, a godinu kasnije i na otoku Pašmanu, s napomenom da su doseljenici iz Bosne. Područje doseljenja moglo je biti samo Buško blato ili Livanjsko polje.

Biskup Pavo Dragićević 1741./l 742. god. zabilježio je u Vinici (u stvari u Mijakovu Polju) 4 obitelji s 32 duše: Ivanova (16 članova), Šimunova (7), Barišina (6) i Jerkina (5); u Prisoju 3 obitelji s 29 članova: Mijina (12), Petrova (10) i Jakovljeva (7); u Grabovici tada živi 12-člana obitelj Jure Perkovića (Georgius Percovich).

Dragičević je također zabilježio u Ćaprazlijama pokraj Livna 9-članu obitelj Ante Perkovića, a u Rakitnu 2 obitelji s po 10 članova (Matina i Martinova).

Biskup Marijan Bogdanović 1768. god. svjedoči svojim popisom o povećanju roda Perkovića. U Mijakovu Polju žive 4 obitelji s 59 duša; Andrijina (39), dvojice Ivana s 11, odnosno 5 članova, Barišina (7) i Antina (6); u Prisoju 4 obitelji s 37 članova:dvojica Nikola s 13,odnosno 8,Ivanova s 11 i Matina s 5 članova. Na livanjskom pak području 1768. god. Perkovića ima samo u Dobrom (13-člana Ivanova obitelj), a u Rakitnu ih više nema. Rakitno je služilo tadašnjim hercegovačkim Perkovićima (1768. god. dvije obitelji s po 5 članova u Dobrkovićima pokraj Širokog Briga i u Čitluku pokraj Posušja) kao ljetno ispasište za njihova stada. Dio  rakitskih Perkovića koji će skratiti prezime u Perko, početkom 19 st. sele se u Slatinu, župa Rama.

U cetinsku krajinu su doselili vjerojatno s Buška blata: 1609 god. susrećemo ih u Turjacima u sastavu banderije harambaše Jure Dotura, 10 godina kasnije o Perkovićima je ostao pisani trag u Ugljanima, a polovicom 18. st. javljaju se u maticama župe Grab i Ruda; u dva navrata 1735. god. u Turjacima spominje se Ivan Perković koji je dobio, a kasnije župniku darovao, zemlju, koju je do tada koristio Ivan Tomas, prebjeg na turski teritorij, u susjednu Bosnu.

Kako god su se Tomasi vraćali na djedovinu, u tursku Bosnu, vjerojatno se to događalo i s Perkovićima, posebno precima današnjih livanjskih pripadnika tog roda, koji žive u Lipi, Gornjim Dražanlijama, Smrčanima, Grborezima i Podhumu, iako je M. Petrić zabilježio da čuvaju predaju o doseljenju iz Mijakova Polja.

Što se pak tiče nekadašnjih imotskih Perkovića, koji su se, bilježi V. Vrčić, doselili iz Hercegovine, od njih ili pomoću njih su nastali Šantari i Patrlji.

Međutim, nama su najzanimljiviji Perkovići sa Sviba (1725. god. Mate je Perković od mletačkih vlasti dobio 14 kanapa zemlje), jer su pripadnici tog roda sa Svibića odselili u Jošanicu, pa su današnji Perkovići iz tog duvanjskog sela njihovi potomci.

U maticama župe Grabovica Perkovići iz Prisoja prvi se put javljaju 12. kolovoza 1830., kada je upisano rođenje Ivana, sina Jakova i Jake Perković; u isto vrijeme javljaju se i Perkovići iz Bukove Gore 22. kolovoza 1830. kada je rođena Oršula, kći Jakova Perkovića i Ive r. Ćurić; u Koritima je 2. listopada 1833. rođena Matija, kći Ivana Perkovića i Jake r. Ivančić.