Postoje li Hrvati?

Jeste li se ikada zapitali zašto je velika većina gramatika, rječnika i pravopisa ovoga naroda objavljena pod nekim drugim imenom, slovinskim, ilirskim, dalmatinskim, jugoslavenskim, srpskohrvatskim, kojim god, samo ne jasno hrvatskim?

Znam, lingvisti, povjesničari i drugi stručnjaci dat će za to na desetke suvislih i pametnih odgovora, utemeljenih na povijesnim, sociološkim, političkim i drugim okolnostima. Međutim, živi se jednom, u jednom odsječku vremena, iz tog odsječka obuhvati nam je sve vrijeme ovoga svijeta, ono koje je bilo i nema ga više, kao i oni koje će biti a još ga nema, i ta nam objašnjenja odjednom budu nekako neuvjerljiva, nedostatna. Mora biti nešto dublje, ta i drugi su narodi imali tešku povijest, štoviše mnogi su narodi i nestali, ali nisu tako bježali od vlastitog imena.

Uostalom, ključno je pitanje: činimo li to i danas? Meni se čini da činimo, i zato taj osjećaj kao da se u hrvatskoj povijesti ništa nije promijenilo. Osjećaj, na žalost, potvrđuju i činjenice. Hrvatsko ministarstvo kulture financijski je poduprlo knjigu autorice koja tvrdi da hrvatski jezik nije hrvatski nego hrvatskosrpski, a hrvatski kulturni meinstream knjigu je lijepo primio i toplo pozdravio. Tom jezikoslovnom nasilju opiru se jedino ''nacionalisti'' stjerani u niskonakladna glasila. Još lakše no imena odričemo se ljudi i teritorija. Ovih dana kao glas nekog ćudljivog božanstva očekujemo presudu iz Haaga. Kao po njoj će nam se pisati povijest. Hoće, jer smo to dopustili! Ali to nije stvar vremena sadašnjega, sve važno u vezi s tim davno se dogodilo, sada će nam samo pročitati što su napisali. Prema tome, ovo strašljivo očekivanje samo po sebi, bez obzira kakva nam haška povijest bila, jasno govori da smo konce vlastite sudbine i licencu za pisanje povijesti davno ispustili iz ruku. Od pravo da ikako utječemo na vlastitu povijest davno smo odustali. Nije nam, čini se, dopušteno više ni moliti za vlastitu sudbinu. Bar tako misli čovjek kojega je ovaj narod dvaput birao za predsjednika. Na ZERP, Svetu Geru, Šarengradsku adu, Klek, banke, tvrtke itd. ne vrijedi više ni trošiti riječi.

Svjedočeći svemu tomu, čovjek se mora zapitati: postoje li Hrvati? Postoji, naravno, narod, etnos, puk, građani koji naseljavaju ovu zemlju, no postoji li afektivna zajednica, postoji li nacija? Ako postoji, kako se može blagonaklono odnositi prema negiranju vlastitoga jezika, prema inozemnim posezanjem za njenim teritorijem, prema inozemnim aspiracijama za pravnu nadležnost na njenom teritoriju, prema samoubilačkom srljanju u nove pogubne saveze!? Izgleda da može. I ne samo to, nego spokojno može i promatrati kako se sustavno obespravljuje hrvatski narod u BiH. Kao da se radi Ingušima ili kojem još udaljenijem narodu. U današnjem Jutarnjem potanko se opisuje kako je neka žena zbog tegle meda zatukla svog prijatelja, a ni slova o tome kako je visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko poništio odluku Središnjeg izbornog povjerenstva BiH i tako potvrdio nezakonito uspostavljenu vlast u Federaciji BiH, zapravo blagoslovio puč bošnjačkog SDP-a i njegovih satelita. Hrvatska je kao supotpisnica Washingtonskog i Daytonskog sporazuma pozvana reagirati na svako grubo kršenje tih sporazuma, no od Hrvatske smo davno prestali očekivati da reagira kao država, no što poduzima hrvatski narod? Nijedna se stranka nije oglasila, čak ni tzv. desničarska glasila agoniji bosanskohercegovačkih Hrvata ne posvećuju previše pažnje. U cijelom tom košmaru ohrabruje držanje hrvatskih političkih predvodnika u BiH Čovića i Ljubića. Koliko god su i njih dvojica kriva za rastakanje hrvatske politike u BiH tijekom vladavine dugobapskog muljatora u Hrvatskoj, zasada se drže čvrsto i dostojanstveno. Dragan Čović je hrabro označio Inzkove suflere, Amerikance. Možda je to samoubilačka gesta, ali vrijeme je bilo da u hrvatskoj politici netko nešto jasno kaže! Tako dugo nismo čuli hrvatskog političara, u Hrvatskoj ili u BiH, da na nepravdu odgovara imenujući stvari pravim imenom, imenujući i počinitelje nepravde. Osobno mislim da je Čović ispravno postupio, Hrvatima u BiH ionako su namijenili ulogu ''Pedra'' i diplomacija tu ne pomaže. Kad uzmaka više nema, valja se suprotstaviti. Ako nam je i nestati iz BiH, neka to ne bude bez otpora.

Za to vrijeme Hrvatska primjenjuje opsumsku taktiku. Oposumi su primitivni sisavci koji se u opasnosti prave da su mrtvi. Zato i pogibaju često u prometu. Na širokoj cesti u svijetlu europsku budućnost možda ćemo, praveći se da nas nema, doista i nestati. A da se ne zna točno ni kad ni kako. Što se bosanskohercegovačkih Hrvata tiče, oni su odlučili biti ljudi, a ne oposumi. Zato je odgovor na pitanje iz naslova: da, postoje u Herceg-Bosni! Ostale tek čeka buđenje, ukoliko ne žale nestati u omaglici slatkih eurosnova.

Autor: Damir Pešorda