"Samo" devet stranaka

„SAMO“ DEVET STRANAKA?! (Schvartz)

Josip Miljak, predsjednik Hrvatske čiste stranke prava, ustvrdio je u HL-u br. 213 (od 23. listopada 2008.) kako „u Hrvatskoj nema više od sto stranaka, samo ih je devet, uz dvije regionalne!“. Točno je, naravno, da onih stotinjak predstavlja tek zanemarive papirnate izrasline na tkivu parlamentarne demokracije. Problem je u ovih „samo devet“. Samo devet stranaka? Nije li primjerenije govoriti o čak devet, punih devet partija, partes, koje razaraju nacionalno jedinstvo ovoga demografski zakržljalog, svim nevoljama opterećenog, svima zamislivim oblicima nejedinstva i razdora ionako zahvaćenog hrvatskog puka?!
Narod nam se na očigled, danomice umanjuje, kopni i nestaje, i umjesto da se hrvatski ljudi rađaju, kote nam se političke stranke uz revno sekundiranje novokomponiranih pluralista, koji nas uvjeravaju kako nema sreće niti boljitka narodu koji ne prigrli politički model što nam ga nameću inozemni gazde, korifeji postmoderne dekadencije!
Josip Miljak pošten je čovjek, razborit političar i uzoran domoljub, i kada bi valjalo na izborima glasovati, nema dvojbe da bi se svaki savjestan i odgovoran Hrvat, u danoj i/ili zadanoj ponudi od ovih devet ili stotinu stranaka na demokratskom tržištu, bez odveć krzmanja trebao opredjeliti upravo za Čistu stranku prava. Ali, što to vrijedi kada izborna logika i pripadajuće joj makinacije za nju ne ostavljaju više od možda jednoga postotka! Čista stranka, u uvjetima totalitarne demokratske kontrole iznutra i izvana, zasigurno ne će u Sabor, a kamoli u Vladu: o stvarnoj vlasti pak s punim ovlastima djelotvornog donašanja odluka – bez toga narodu nije pomoći! – da i ne govorim. Pobjedničkih izgleda na demokratskoj lutriji imaju samo već pripuštene, etablirane, reciklirane, klonirane, sive i mediokritetske, tek svojim probitkom vođene stranke, koje se u bitnomu međusobno uopće ne razlikuju, kojima je nacionalni i državni interes sedma rupa na svirali, te samo gledaju kako će udovoljiti stranom gospodaru, prepoznajući nepogrješivom robskom intuicijom njegove zapovijedi i dok ih ovaj još nije niti objelodanio. Sve što je pošteno, ozbiljno, iskreno zaokupljeno narodnim dobrom, što je desno i državotvorno i nacionalističko, što hoće slobodu, život i veličinu, što je nošeno plemenitim idealima i vizijama – unaprijed je isključeno iz natjecanja, marginalizirano, ridikulizirano, ali i kriminalizirano kao natražnjačko i ognjištarsko, reakcionarno i konzervativno, ustaško, fašističko i neonacističko. Za to pak beskrajna liberalna sloboda i demokratska tolerancija nemaju milosti!
Zapravo smo suočeni sa zastrašujućom istinom da „slobodna“ Hrvatska, koja svakim danom sve više naliči restauriranoj jugovini na smanjenom prostoru, nema mjesta za Hrvate, osim u novoj emigraciji, vanjskoj ili unutarnjoj, te onkraj brave, haaške ili zagrebačke, svejedno. Jedna od ključnih smicalica u arsenalu demo – oligarhijske metodologije, opsjena, himbi i tlapnji upravo je mit o „slobodnim i poštenim izborima“, koji ne služi drugomu doli tješenju naroda ispraznim nadama, držanju robova u pokornosti i preventivnom gušenju mogućega odlučnog i organiziranog otpora. Ne sviđa vam se politika? – pitaju svoje nesretne, zavedene i zaluđene podanike demokratski oligarsi. Pa dajte nam otkaz, birajte za četiri godine druge!
Čak ni Miljak nije imun od vjerovanja u smjenu nepoćudnih stranaka po narodu, zato uostalom i izlazi na izbore. Pritom se, međutim rješenje uvijek pomiče sve dalje u budućnost (prokrastinacija!), ali budućnost je uvijek buduća, pa se tako ni željeni cilj ne stvaruje u zbiljskom prostoru sadašnjosti. Jer, oni drugi nisu drugi nego isti, a na četiri godine nadovezuju se još četiri i još toliko, toliko zapravo koliko je potrebno da se hrvatski narod s lica Zemlje preseli u kraljevstvo bivših naroda, uz Feničane i Etrušćane, Hune, Avare i Langobarde. I stoga, ako je hrvatskom narodu do opstanka, napretka i sreće, vrijeme mu je shvatiti kako ih ne može tražiti na bespućima po kojima ga nemilice navlače eksponenti ideologije „većinske odluke“, kako se ne može zadovoljiti mrvicama koje mu već sutra ionako uskrate, kako ne može ništa očekivati od dvojbenih i trošnih ukrasnih popravki tamo gdje je potrebno muževno podvući crtu te započeti sve Novo. Stoga, doći će čas kada će Natio Croatorum morati natrag zatražiti suverene ovlasti što ih je delegirala na svoje izrođene i otuđene predstavnike, te posegnuti za pravom da izravno, ovoga puta preko svojih autentičnih elita koje se ne biraju (electi) na „slobodnim i poštenim izborima“, nego su izabrane Božjom voljom, da dakle preko njih izbori ono što joj pripada, a vladajući joj oligarsi sustavno uskraćuju.
Neki bi se očajnik, u ovo doba kada nam narod sve brže srlja u posvemašnju propast, mogao sjetiti i katoličke moralke i crkvenog katekizma, koji izrijekom dopuštaju pobunu kada je nepravda nedvojbena, velika i trajna, kada su bezuspješno pokušana sva druga sredstva, kada nije vjerojatno veće zlo, a postoje izgledi na uspjeh. Jer – ako je dopušteno parafrazirati ideološkog protivnika – hrvatski narod više ne može ništa izgubiti, osim svojih okova.

Mladen Schwartz, Hrvatski list, 13. studenoga 2008.