"Vila bana zvala priko Vrana"
 |
Otac Zvonko Martić ,nakon deset godina istraživanja,objavio je knjigu o identitetu i tradiciji bosanskohercegovačkih Hrvata.Od tetoviranja do nijemog kola
"Vila bana zvala priko Vrana" naziv je knjige koja sadrži najsustavniji prikaz lokaliteta na kojima žive Hrvati u Bosni i Hercegovini do sada istražen i objavljen. Knjiga je produkt desetogodišnjeg rada oca Zvonka Martića, karmelićanina i etnologa, a svjetlo dana ugledala je odmah nakon Božića.
Zeleno i žuto samo za janjičare
- Tradicijska kultura se prvi put obrađuje kao dio identiteta Hrvata u BiH. Do sada ona nije promatrana kao dio identiteta, nego su se kao izvori najčešće navodili jezik, književnost i povijest. Trudio sam se pokazati da se Hrvati u Bosni u odnosu prema tradicijskoj kulturi ne odriču zavičajnog bosanstva da bi bili više etnički Hrvati. U Hercegovini je drugačiji slučaj. Pod pojmom Hercegovac već se podrazumijeva pripadnost hrvatskom narodu - kaže otac Zvonko, karmelićanin iz samostana "Sv. Ilija" na Buškom jezeru, predstavljajući svoje istraživanje.
Knjiga otisnuta na 200 stranica, od čega polovicu sadržaja čine fotografije, dvojezična je (hrvatski i engleski), a uz bogate fotografije i ilustracije nošnji sadrži i dva CD-a na kojima su snimke pjesama i plesa. Vodeći čitatelja kroz raznolikost nošnji, pjesama i plesova Hrvata u BiH, otac Zvonko otkriva niz detalja za koje Hrvati vjerojatno nisu ni svjesni da nose u svojoj tradiciji. Tako su polifono pjevanje, tetoviranje i nijemo kolo relikti ilirske kulture. Premda se kod sva tri naroda u BiH uočavalo ilirsko naslijeđe, najdulje se očuvalo kod Hrvata.
Zanimljivo je i upozorenje da su etnolozi zanemarili gradsko stanovništvo. - Hrvati su živjeli u većini gradova u BiH i u otomansko doba. Bilo ih je svih socijalnih staleža koji su nemuslimani mogli biti. Prestankom turske vladavine i dolaskom Austrije krajem 19. stoljeća su veoma brojni u gradovima. U Sarajevu su imali svoju četvrt koju i danas u kolokvijalnom govoru nazivaju Latinluk - kaže otac Zvonko. Zanemarivanje te činjenice objašnjava polaskom od teorijske paradigme daje autentična hrvatska kultura ona koju stvara nepismen seoski sloj, te činjenicom da su komunisti dobar dio Hrvata protjerali iz gradova oduzevši im imovinu.
U knjizi pak otkriva zanimljivost vezanu uz odijevanje. Kaže daje gradsko kršćansko stanovništvo nastojalo izgledati kao i Turci, pa je zato 1794. godine bosanski namjesnik Husamudin-paša izdao naredbu po kojoj su zeleno, žuto, crveno i bijelo odijelo mogli nositi samo muslimani i janjičari. Odredbe o odijevanju krše se tek oko 1820. godine, a od tada i Hrvatice počinju nositi dimije.
.jpg)
.jpg)
Muslimanke zvone na crkvi
Upitan o odnosu etničkih zajednica u BiH, otac Zvonko odgovara da su kontakti uvijek postojali, a najsnažniji su bili na razini trgovine i zajedničkih poslova. No, zajednička druženja i okupljanja ipak su rijetkost. Kao specifičnost mogao bi se navesti slučaj marijanskog svetišta u Olovu gdje je potpuno normalno da muslimanke zvone na katoličkoj crkvi. Upravo će Olovo biti polazište za novo istraživanje oca Zvonka, i to o odnosu katolika i muslimana u tome kraju.
Pri predstavljanju hrvatske tradicijske kulture u BiH otac Zvonko je istaknuo i da ima primjera iz Ivanjske u okolici Banja Luke, iz Uništa u okolici Bosanskoga Grahova, iz sela u okolici Sanskog Mosta, Bosanske Gradiške, Bosanske Dubice i Glamoča gdje su nekad živjele velike skupine Hrvata, ali su nakon 2. svjetskog i ovog rata gotovo nestale. Govoreći o knjizi inzistirao je da se spomene da je dio troškova podmiren iz natječaja za pomoć Hrvatima u BiH koji raspisuje Vlada RH.
Ivanka Toma
