Ima li Hercegovine ?

Ima li Hercegovine? (Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce?)

Petak, 27 Listopad 2006.

Hum je u povijesnim vrelima spomenut 24 godine prije Bosne. Prvi humski knez Mihovil spomenut je 225 godina prije prvog bosanskog vladara bana Borića. Srednjovjekovni Hum (Hercegovina) kao država (politički entitet) postoji 557 godina (od 925. do 1482.), a Bosna 514 godina (od 949. do 1463.).



I. Uvod

U listopadu 2005. predsjedatelj Predsjedništva Bosne i Hercegovine Ivo Miro Jović obratio se ministru vanjskih poslova BiH Mladenu Ivaniću dopisom kojim ga je upozorio da veleposlanik u Misiji BiH pri NATO-u Sven Alkalaj neodgovorno predstavlja svoju državu, jer na telefaks adresi Misije koju vodi piše Ambasade de Bosnie, što ne odgovara nazivu države. Jović je zatražio od Ivanića žurno ispravljanje ove pogreške i utvrđivanje okolnosti koje su dovele do «ovakvog apsurda». Sarajevski dnevni list Oslobođenje dao je ovome slučaju pola svoje treće stranice. Veleposlanik Alkalaj branio se tehničkim mogućnostima telefaks aparata, koji dopušta upisivanje samo 20 znakova, pa Hercegovina jednostavno nije mogla stati. Veleposlanik je pojasnio kako nije mogao staviti niti skraćenicu BiH, jer se ona koristi samo interno u kontaktima s predstavnicima domaćih institucija, dok se skraćenica B-H u francuskom jeziku ne koristi? Novinarka (urednica) Oslobođenja pita: «U kojoj (kakvoj) zemlji mi živimo?» I odgovara: «U kojoj se predsjedavajući Predsjedništva brine o formi. A suština?» Radi li se ovdje samo o formi, o formalnosti ili je to bitno pitanje? Odgovor nije jednostavan, a cijelu problematiku valja sagledati iz različitih rakursa. Najmanje je vjerojatno kako se Hercegovina izgubila u prijevodu na francuski jezik. Naime, primjetno je da se već duže vrijeme u određenim medijima, političkim krugovima i uopće u javnom diskursu izbjegava Bosnu i Hercegovinu nazvati njezinim punim i pravim imenom, nego je zovu samo Bosnom. O ovome postoji niz potvrda i reakcija u bosansko-hercegovačkim medijima, pa se ne može govoriti o slučajnosti ili o nepoznavanju problema. Je li u pitanju jezična ekonomija, intelektualna lijenost, malograđanska ignorancija, osmišljeni politički projekt, ili je možda od svega toga po malo? To ćemo pokušati utvrditi u ovom tekstu.

II. Od Humske zemlje i zemljice Bosne do Bosne i Hercegovine

Papa Ivan X. pisao je u dva navrata tijekom 925. pisma hrvatskom kralju Tomislavu i knezu Humljana Mihovilu (Michaeli excellentissimo duci Chulmorum). Prvim pismom pozvao ih je na crkveni sabor u Split, a drugim ih savjetovao da svoju mladež uče latinskom, a ne barbarskom jeziku. Nešto kasnije, bizantski car Konstantin Porfirogenet (905-959.) napisao je, odnosno priredio svome sinu nasljedniku, djelo poučne naravi poznato pod nazivom O upravljanju carstvom. U njemu možemo pronaći podatke o Dalmaciji i narodima koji su je nastanjivali. Posebna poglavlja posvećena su: Hrvatima, Srbljima i Zahumljanima, zatim Trebinjanima, Konavljanima, Dukljanima i Paganima, odnosno Neretvanima, te njihovim zemljama. Porfirogenet posvećuje XXXIII. poglavlje Zahumljanima i «zemlji koju sada nastanjuju», te spominje gradove: Bunu, Hum, Ston, Mokrsko, Jošlje, Galumenik i Dobriščik, te rijeku Bunu. Nabrajajući gradove krštene Srbije spominje i zemljicu Bosnu (to horion Bosona) s gradovima: Kotor i Desnik. U desetom stoljeću knez Humljana (dux Chulmorum) sudjelovao je u političkom životu i bio je poznat Rimu i Bizantu. U isto vrijeme zemljica Bosna tek uzgred je spomenuta. Neka Porfirogenetova određenja granica između spomenutih naroda i regija su dvojbena, kao i njihov status, ali ostaje činjenica da je Bizantsko carstvo u to vrijeme imalo takvu sliku prostora na istočnoj obali Jadrana. Pop Dukljanin u svom ljetopisu iz XII. stoljeća spominje Hum sa župama: Ston, Popovo, Zažablje, Luku, Veliku, Imotski, Večenike, Dubravu i Dabar. Nakon kneza Humljana Mihovila Viševića zabilježeni su i njegovi nasljednici knezovi: Miroslav (1186-1190.), Rastko, Petar, Toljen i Andrija, te župan Radoslav, Filip Nozdronja, Ivan Nelipčić (1365-1372.).

Prvi bosanski vladar ban Borić spomenut je prvi put u povijesnim vrelima oko 1150., više od dva stoljeća (225 godina) iza humskog kneza. Dok neki autori drže kako su Zahumlje i Hum sinonimi, drugi tvrde da je Zahumlje iza Huma i da se zapravo radi o dva različita prostora. Kako bilo, Humom su vladali humski knezovi, a stanovništvo je sebe zvalo Humljanima. Važno obilježje njihovog društvenog života i identiteta bio je zemaljski Shod, neka vrsta sabora što je okupljao uglednike koji su polagali pravo na sudjelovanje u procesima donošenja odluka i rješavanja sporova. Postojao je i Sudbeni stol Humskog kneštva, čije je sjedište bilo kod Bijele crkve svetoga Jurja u Brotnju. Pravna procedura poznata kao Humsko pitanje, koja je podrazumijevala sudjelovanje humskih velikaša, a ticala se utvrđivanja krivnje u odnosu na gospodara, održala se sve do polovice XV. stoljeća. Hum je početkom XIV. stoljeća potpao pod vlast hrvatskog bana Pavla Šubića, zatim od 1326. pod vlast bosanskog bana Stjepana. Takvo stanje nije dugo potrajalo, Stjepanov sinovac i nasljednik Tvrtko predao je već 1357. najveći dio Humske zemlje, odnosno kraj između Cetine i Neretve sa Završjem i Imotskim u vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I., koji je oženio njegovu rođaku, Stjepanovu kći Elizabetu. Pet godina nakon Ludovikove smrti, tijekom 1387., sada već kralj Tvrtko (okrunjen 1377.) zauzeo je uz pomoć hrvatskih ustanika Klis, Omiš, Vranu i Ostrovicu, te su ga kancelarije dalmatinskih gradova nazivale još i kraljem Hrvatske i Dalmacije. Kralj Tvrtko umro je 1391., a mirom između njegovog nasljednika bosanskog kralja Dabiše i ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda iz 1394., Hum je opet (nakratko) vraćen u vlast sada već znatno oslabljenog bosanskog kralja.

U XV. stoljeću Hum je bio izložen čestim napadima Turaka. U borbama protiv njih posebno se istakao vojvoda Vlatko Vuković, čiji je sinovac i nasljednik Sandalj Hranić Kosača (1392-1435.) od svibnja 1405. vladao Humom. Sandalj nije potpuno prekinuo veze s bosanskim kraljem, ali je vladao samostalno. U to vrijeme bosansko kraljevstvo bilo je podijeljeno na četiri oblasti, kojima su potpuno samostalno vladali feudalni gospodari: bosanski kraljevi, herceg Hrvoje, Pavlovići i Kosače. Sandalja je u ožujku 1435. naslijedio sinovac Stipan Vukčić Kosača, koji se u listopadu 1448. proglasio Hercegom humskim i primorskim, čime je iskazao svoju potpunu neovisnost. Herceg je zaratio s bosanskim kraljem Tomašem a rat je potrajao nekoliko godina. Herceg Stipan htio je svoju vlast proširiti i na oblast Cetine, pa je u srpnju 1459. zauzeo grad Čačvinu. To je izazvalo nove sukobe s bosanskim kraljem Tomašem, koji je i sam imao ambicija u tom pravcu, pa je od Hercega tražio da mu ustupi osvojeni grad. Herceg je izjavljivao da bi Čačvinu radije dao Turcima nego bosanskom kralju.

Turci su 1463. zauzeli najveći dio bosanskog kraljevstva i ubili kralja Stjepana Tomaševića. Hercegovina se žestoko branila. Sinovi hercega Stipana Vukčića Kosače Vladislav i Vlatko u savezu s hrvatsko-ugarskim kraljem Matijašem Korvinom navaljivali su na Turke i oslobađali dijelove bosanskog kraljevstva. Vladislav i hercegovačka vojska posebno su se istakli u borbama za oslobađanje Jajca početkom listopada 1463. Kralj Matijaš uvrstio je Vladislava među svoje velikaše i dao je njemu i njegovom sinu Balši gradove: Veselu Stražu i Prozor sa župama: Uskoplje i Rama. Snaga turskog oružja i nesloga zapadnog svijeta uvjetovali su skori pad Hercegovine pod tursku vlast. Zadnji hercegovački grad Novi pao je početkom 1482., a zadnje otpore Turcima su uz vojsku Hercega Vlatka pružali Ugari i Hrvati pristigli iz Senja. Tako je nepuna dva desetljeća iza Bosne, nakon žestokog otpora i najveći dio Hercegovine pao u turske ruke. Izvan turske vlasti ostalo je tek nekoliko manjih gradova u dolini Neretve i Primorju, koje su zauzeli Mlečani. Hercegovačka i bosanska država potpuno su ugašene.

Herceg Stipan Vukčić Kosača umro je u Novom 22. svibnja 1466. Njegova kći Katarina, bosanska kraljica, žena kralja Tomaša i pomajka kralja Stjepana Tomaševića, uspjela je izbjeći preko Dubrovnika u Rim, gdje je umrla 25. listopada 1478. Hercegov najstariji sin Vladislav sklonio se u Slavoniju u Hrvatsko-Ugarsko kraljevstvo, gdje je za sebe i svoje potomke, od kralja Matijaša dobio posjede u Križevačkoj i Vukovarskoj županiji. Umro je početkom 1489. Vladislavov sin Petar Balša dobivao je tijekom 1497. od Dubrovčana novce na ime prihoda s imanja na dubrovačkom teritoriju. Njegov potpis nalazi se sedmi po redu u ispravi koju je plemstvo (63 plemića) Dalmacije Hrvatske i Slavonije izdalo u ožujku 1492. Tri godine kasnije Balša je kraljevim nalogom upućen opskrbiti namirnicama hrvatsko-ugarsku posadu u Jajcu, a početkom XVI. stoljeća zabilježeni su njegovi vojni pothvati protiv Turaka kod Kamengrada i Knina. Balša je 1498. dobio i mletačko plemstvo. Umro je oko 1515., a iza njega ostali su sinovi: Matija i Vladislav. Matija je imao sina Nikolu, koji je napustio Slavoniju i preselio na imanja svojih ujaka Jakšića u Čanadskoj županiji. Nikola je imao sinove: Juru, Stipana i Pavla. Dubrovčani su 1605. isplatili Vladislavovim potomcima prihode s njihovih imanja, nakon čega se više ne spominju u povijesnim vrelima.

Hercegov mlađi sin Vlatko sklonio se nakon pada Novog 1482. na otok Rab, gdje je ubrzo, nekako kada i stariji brat malo prije ožujka 1489. i umro. Vlatko je imao tri sina, ali se u vrelima imenom spominje samo Ivan, koji je 1505. uvršten u mletačko plemstvo. Ivan je umro 1538., a iza njega ostala su tri sina: Vlatko, Stipan i Feranta. U ljeto 1551. Vlatko je boravio u Carigradu, odakle je preko Bugarske i Srbije došao u Dubrovnik. U Carigradu je pokušao raščistiti nesuglasice sa svojom rođakom kćerkom Ahmed-paše Hercegovića. Spor se vodio zbog vinograda i kuće na dubrovačkoj teritoriji. Ona je obavijestila sultana da je iz Mletaka došao «sin sinovca njezinog oca, nevjernik po imenu Vlatko». Vlatko je 1570. došao u Kotor s namjerom osloboditi Hercegovinu od Turaka. Sudjelovao je u nekoliko bitaka, ali nije dobio dostatnu podršku za ostvarenje svog nauma. Vlatko je zadnji put spomenut u povijesnim izvorima 1591., a već 1596. Dubrovčani su isplatili prihode na imanja njegovim sinovima: Ivanu, Alfonsu i Horaciju. Ivan je 1598., došao u sukob s mletačkim vlastima, a koliki je bio ugled Kosača u kršćanskom svijetu pokazuje i činjenica da se za njega tada zauzeo i sam Papa. Ivan je umro oko 1602. Kosačama su 1624. isplaćene zadnji novci na ime prihoda od njihovih imanja iz Dubrovnika, a Ivanov sin Vlatko umro je između 1637. i 1646.

Najmlađi sin Hercega Stipana, istoga imena Stipan, prešao je kao turski talac 1474., na islam. Prozvali su ga Ahmed Hercegzade (hercegov sin). Dubrovčani su mu 1495. isplatili 10.000 dukata na ime očeve zaostavštine i prihoda. Nastavili su plaćati dohodak «s imanja u Hercegovini» barem do 1513., o čemu su sačuvani dokumenti. U ožujku 1497. Ahmed je po prvi put postao veliki vezir Otomanskog carstva, što je bio još pet puta. Nakon više uspona i padova u karijeri ubijen je u ljeto 1517. u Kairu, gdje je bio na funkciji Kair-bega. Imao je tri sina i tri kćeri. Ostala su sačuvana imena dvojice sinova: Alija i Mustafe i kćerke, kojoj je otac dao znakovito ime Huma. Jedna Ahmedova kćer, kojoj nije ostalo upamćeno ime, živjela je neko vrijeme u Mostaru, kao sandžak-begovica Hercegovine. Dubrovčani su nastavili isplaćivati prihode Ahmedovim nasljednicima do 1585., kada su umrli njegovi zadnji potomci, koji nisu ostavili nasljednika.

II. 1. Osmanlijska vlast nad Hercegovinom i Bosnom

Turci su odmah po okupaciji Bosne 1463., osnovali Bosanski sandžak. Nakon što su osvojili dio Hercegovine osnovali su 1470. i Hercegovački sandžak, koji je bio u sastavu Rumelijskog ajaleta, a 1580. nakon osnivanja Bosanskog pašaluka postao je njegov sastavni dio. Povjesničari Bašagić, Skarić i Kreševljaković napisali su da je Hercegovina kao sandžak bila neovisna od Bosne, što su dokazivali činjenicom da su hercegovački sandžakbezi u XV., XVI., a posebno u XVII. stoljeću imali titulu paša, kao i bosanski beglerbezi, te su nazivani i valijama. Šabanović to smatra pogrešnim, tumačeći da niti jedan sandžak nije bio neovisan od nekog beglerbega, pa ni hercegovački. Bez obzira na organizaciju okupacijske osmanlijske vlasti i njezinu hijerarhiju, činjenica je da je Hercegovina i tada zadržala svoje ime i svoju posebnost. To se pokazalo i u danima slabljenja carstva, kada je Ali-paša Rizvanbegović u siječnju 1833. dobio vezirsku titulu, osamostalio Hercegovinu i potpuno je odvojio od Bosne. Ali-paša je naglašavao važnost hercegovačke samostalnosti u odnosu na Bosnu, «da nam ne smetaju bosanski šljivari!» Jedan od prvih modernih bosansko-hercegovačkih povjesničara Safvet beg Bašagić u svojoj romantično intoniranoj Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine, napisao je: «Kad se to gradivo malo po malo obradi i tačno ispitaju sva istočna i zapadna vrela, a to će više radnih sila stajati dosta truda i vremena; istom onda će poći za rukom jednome povjesničaru od zanata, da sastavi potpunu povijest ponosne Bosne i junačke Hercegovine, koje su kao države u državi sve do Omer pašinih vremena 1850., sačuvale svoju narodnu i povjesničarsku individualnost u formi aristokratske zadruge prkoseći istoku i zapadu.»

Za razumijevanje odnosa Bosne i Hercegovine treba uzeti u obzir i ustroj Katoličke crkve u tim zemljama. Bosanski franjevci s pravom se smatraju čuvarima tradicije srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva i društva. Ponosno ističu kako je franjevačka zajednica Bosna Srebrena jedina institucija u Bosni i Hercegovini koja ima kontinuitet od srednjeg vijeka, odnosno od osnutka do danas. Bosanska franjevačka vikarija pravno je uspostavljena 1340. U njezin sastav ušla je i Humska zemlja, koja je sa samostanima u: Stonu, Novom (Čapljina), Imotskom, Cetini, Bistrici (Livno) i Glamoču potpadala pod Duvanjsku kustodiju. Kasnije se podijelila na Stonsku i Cetinsku kustodiju. Franjevačka zajednica, zahvaljujući ahd-nami, koju su dobili od Mehmeda II. i prilikama koje su vladale u čitavoj regiji, širila se zajedno s turskim osvajanjima na Prekosavlje, Potisje i Podunavlje, pa je u jednom vremenu osim Bosne obuhvaćala i prostore Hercegovine, Dalmacije, Slavonije, Ugarske, Rumunjske, Bugarske, Srbije i Albanije. Tako je nastala uzrečica: Kuda Turčin s ćordom, tuda fratar s torbom. U isto vrijeme franjevci koji su ostali na slobodnim kršćanskim prostorima tražili su neovisnost od bosanske kustodije, koja je bila neslobodna. Tako su već u prosincu 1482. bivši kraljevski kapelan fra Marin iz Stona i fra Franjo Zlatarić dobili dopuštenje pape Siksta IV. ustrojiti neovisnu Krajinsku i Humsku kustodiju. Iz dopuštenja je primjetno da Papa koristi tradicionalno ime zemlje, dok Turci novoosvojene krajeve nazivaju imenom izvedenim iz hercegove titule herceg-oglu. Dugim vremenom turske vlasti ustaljeno je za Humsku zemlju ime Hercegovina, i možemo zaključiti kako su ga upravo Turci afirmirali i očuvali.

Veličina bosanske franjevačke vikarije, odnosno provincije nije značila i njezinu snagu i sigurnost. Turci su u Bosanskom sandžakatu 1516. donijeli zakon (kanun-namu) kojim je zapovjeđeno srušiti sve crkve i križeve sagrađene nakon njihovog dolaska. Sličan, ali nešto blaži zakon donesen je 1539. za Bosanski, Hercegovački i Zvornički sandžakat. Temeljem tih zakona Turci su 1524. srušili samostan u Konjicu, Visokom, Sutjesci i Fojnici, a ubrzo 1540. i crkvu u Mostaru, Gabeli, te više crkava u Popovu. Turci su nešto kasnije 1563. srušili samostane u Ljubuškom i Mostaru, a fratri su s dijelom naroda izbjegli u Dalmaciju. One koji su ostali, ili su se vratili, pastorizirali su iz samostana u Zaostogu i Živogošću. Turci su trpjeli samostane u Bosni da bi zadržali katolike u rudnicima i kovačnicama. Kako su granice bosanske vikarije ovisile o ratnim prilikama i turskim osvajanjima, ona je 1514. podijeljena na Bosnu Srebrenu, koja je bila pod turskom vlašću i Bosnu Hrvatsku, koja je bila pod vlašću katoličkih vladara (pod tim imenom ostala je sve do 1688). Bulom pape Leona X. iz svibnja 1517. sve četiri postojeće franjevačke vikarije na teritoriju hrvatskog jezičnog područja: Dalmatinska, Dubrovačka, Bosna Srebrena i Bosna Hrvatska proglašene su provincijama. U kasnijim podjelama provincije, bosanski fratri nastojali su zadržati i one teritorije koje su osmanlije izgubili, iznoseći pri tome različite argumente. Između bosanske i dalmatinske provincije, izbio je 1735., sukob oko nadležnosti nad teritorijem Huma (vojvodstva sv. Sabe) i susjednih mjesta Livna i Duvna. U dekretu generalnog komisara pisalo je da Bosanska provincija može zadržati vlast nad tim prostorom, koji su pod osmanlijskom vlašću, sve dok se sretnim razvojem prilika dogodi da tim područjem zavlada kršćanski vladar. Tada su granice provincija bile obale rijeke Rame, «koja dijeli bosansku državu od dalmatinske, odvaja i Provinciju Bosnu Srebrenu od nove Provincije sv. Kaja, pape i mučenika». Hercegovinu su od 1700. opsluživali franjevci iz bosanskih samostana Kreševa i Fojnice i to pod jurisdikcijom biskupa iz Makarske, sve do 1735. kada je uspostavljen Apostolski vikarijat u Bosni i Hercegovini. Franjevci rodom iz Hercegovine su 1844. započeli graditi nove samostane u svojoj zemlji, koji su dekretom iz 1852. ušli u novoosnovanu Hercegovačku franjevačku kustodiju.

Osmanlije su poslije dva desetljeća ratovanja zauzeli najveći dio Hercegovine. Oko 1477. napravili su popis stanovništva mjesta iz kojih su ostvarivali prihode. U popisu je navedena i nahija Humska zemlja, u kojoj su zabilježena mjesta koja se nalaze u današnjim općinama: Mostar, Ljubuški, Široki Brijeg, Grude, Čapljina, Drvenik, Metković, Ploče i Makarska. Hercegovina je za najduže razdoblje osmanlijske vlasti bila poprište ratnih sukoba. Turski putopisac Evlija Čelebija 1607., navodi kako nije išao u Ljubuški, jer «neprijatelj je jako buntovan», iako je bio u blizini Ljubuškog, čije stanovništvo je «i sada u odmetništvu». Nešto kasnije dok je boravio u Mostaru opisao je bitku s «ljubuškim nevjernicima». Muslimansko stanovništvo imalo je obvezu ratovati za sultana. Hercegovački i bosanski muslimani sudjelovali su u 241 bitci protiv kršćana, ratovali su protiv 16 različitih naroda. Na teritoriju Hercegovine i Bosne bilo je 85 bitaka, a ostale su vođene na teritoriju drugih država. Muslimani iz Hercegovine i Bosne vodili su 129 bitaka sa susjednim narodima i to 29 sa Srbima i Crnogorcima, a 67 s Hrvatima. U bitci na Mohaču 1526. sudjelovalo je oko 20.000 muslimana iz Hercegovine i Bosne, dok je iduće godine isti broj sudjelovao u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku. U sličnom pohodu na Hrvatsku 1531. sudjelovalo ih je oko 50.000. Hercegovački i bosanski muslimani vodili su od XV. do XVIII. stoljeća uglavnom napadačke ratove, dok su u XVIII. i XIX. stoljeću, u vrijeme slabljenja osmanskog carstva vodili uglavnom obrambene ratove. Većinu napadačkih ratova protiv Hrvata vodili su od XV. do XVIII. stoljeća, dok su bitke sa Srbima i Crnogorcima, nakon Kosova, uglavnom vodili u XVIII. i XIX. stoljeću, te je sjećanje na njih puno svježije. To je pospješilo hrvatsku propagandu iz XIX. stoljeća kako su hercegovački i bosanski muslimani «cvijeće hrvatskog naroda», te kako oni nisu nikada ratovali protiv Hrvata. S druge strane Srbi su tobože u «vjekovnom neprijateljstvu s Turcima», odnosno, konstantno su vršili «genocid nad nedužnim muslimanskim stanovništvom».

II. 2. (Dis)kontinuitet Bosne i Hercegovine u postosmanskom razdoblju

U Hercegovini, nedaleko od Gabele izbio je 1875. pod vodstvom don Ivana Musića zadnji ustanak kršćanskog stanovništva protiv turske vlasti. Ustanak se ubrzo proširio na sjevernu i jugozapadnu Bosnu. Samo tri godine kasnije u ljeto 1878. Austro-Ugarska monarhija zauzela je obje zemlje. General Josip Filipović ušao je s trupama u Bosnu, a general Stevan Jovanović u Hercegovinu. Ratovalo se u Hercegovini i 1882., ovaj put iz revolta prema austro-ugarskim vlastima i pod utjecajem srpskog nacionalnog programa, kada su Srbi zajedno s muslimanima pokušali zaustaviti austro-ugarski prodor na istok i pripojiti Hercegovinu i Bosnu Srbiji. Austro-Ugarska monarhija definirala je zakonom od 22. veljače 1880. poziciju Hercegovine i Bosne na sljedeći način: «Bosna i Hercegovina jesu jedno jedinstveno zasebno upravno područje». Ova odredba, koja je unesena i u Zemaljski ustav (štatut) iz 1910. za Bosnu i Hercegovinu, pokazuje da su austro-ugarski činovnici bili potpuno svjesni posebnosti ovih zemalja, ali njihov interes bio je povezati ih u jedno upravno područje. Ta svijest posebno je izražena u četvrtom stavku prvom članka Ustava, koji glasi: «U svim poslovima, koji ne pripadaju u vlastiti opseg rada zemaljske vlade, ali kojih se zakonski domašaj proteže na Bosnu i Hercegovinu, valja o zasebnim interesima ovih obiju zemalja saslušati zastupnike zemaljske uprave.» Austro-ugarska vlast zatekla je u Bosni i Hercegovini osmanlijski feudalni sustav, koji iz političkih razloga sve do 1912. nisu htjeli mijenjati. Donijeli su zakone po kojima je kmet mogao otkupiti zemljište koje obrađuje (čifluk) u sporazumu s agom. Za tu vrstu otkupa davali su i hipotekarne kredite.

Austro-ugarska uprava u Bosni i Hercegovini htjela je po svaku cijenu prekinuti kulturne veze BiH sa susjednim zemljama i onemogućiti buđenje i jačanje hrvatske i srpske nacionalne svijesti. Kao protutežu suprotstavila je «bosansku posebnost» i «bošnjačku nacionalnost» u kojoj je Benjamin Kálay vidio rješenje nacionalnog pitanja. Zbog pritiska policijskog okupacijskog režima koji je nametao «bošnjaštvo», nosilac društvenog života i buđenja hrvatske i srpske nacionalne svijesti bila je Hercegovina. U Mostaru je pokrenut i prvi neslužbeni list u Bosni i Hercegovini Hercegovački bosiljak, koji je nakon zabrane od strane režima preimenovan u Glas Hercegovca. Konac austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini obilježen je i djelovanjem srpske prevratničke organizacije Mlada Bosna. Ona vuče korijene od srbijanske oficirske zavjereničke organizacije Crna ruka, a temelj joj je udario Hercegovac iz Bileće Vladimir Gaćinović. Njegova vizija Bosne bila je znatno drugačija od austro-ugarskog režimskog bošnjaštva. Nakon raspada Austro-Ugarske monarhije, novoosnovana Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslavija, stvorena borbom i Mlade Bosne, nije priznavala posebnost Bosne i Hercegovine. Obje povijesne zemlje u ime «jugoslavenskog jedinstva» prešućene su i podijeljene između oblasti, a kasnije banovina: Primorske, Vrbaske i Drinske, do 1939. kada je stvorena i Banovina Hrvatska.

Tijekom Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina su ušle u sastav Nezavisne Države Hrvatske, koja je bila podijeljena na njemačku i talijansku okupacijsku zonu. Hercegovina je bila u talijanskoj okupacijskoj zoni, a vlasti NDH vratili su joj povijesno ime uspostavivši veliku župu Hum sa sjedištem u Mostaru. Hercegovina, kao i Bosna bile su podijeljene u više upravnih jedinica (velikih župa) s povijesnim nazivima. Bosansko ime sačuvano je samo u nazivu velike župe Vrhbosna sa sjedištem u Sarajevu. Hercegovina je od samog početka rata bila poprište međunacionalnih sukoba. Hrvati su uglavnom branili novostvorenu državu, većina Srba je nije priznavala, a dio muslimanske elite tražio je načina kako izboriti autonomiju.

Komunistička partija Jugoslavije koja je izišla iz rata kao pobjednik, bila je svjesna posebnosti Hercegovine. Komisija za teritorijalnu podjelu BiH u svome izvješću izrađenom prema primjedbama predsjedništva ZAVNOBiH-a utvrdila je u siječnju 1945. posebnost Hercegovine kao povijesne pokrajine. U izvješću piše: «U našoj narodno-oslobodilačkoj borbi uspostavljena je Bosna i Hercegovina, pa treba uspostaviti i teritorijalnu podjelu, ukoliko ona ima istorijskog korijena. Tu na prvom mjestu dolazi u obzir položaj Hercegovine. Iako su Bosna i Hercegovina srodne i bliske, ipak među njima ima nekih malih istorijskih razlika, koje dolaze do izražaja i u imenu naše federalne jedinice. Stoga Hercegovina treba da ostane jedna teritorijalna cjelina, ne samo po tome da se novom teritorijalnom podjelom pojedini njezini dijelovi ne pripoje Bosni, nego i po tome, što će i sama kao cjelina imati jedno svoje predstavništvo. Drugim riječima Hercegovina kao istorijska oblast treba da zadrži svoje ime i teritorijalnu cjelokupnost te da ima svoju oblasnu narodno-oslobodilačku skupštinu, ma da inače može imati istu nadležnost kao i okruzi Bosne. To bi zadovoljilo narod Hercegovine, koji je privržen svojoj oblasti, i odgovaralo bi imenu naše federalne jedinice.» Ovo je potvrđeno i Odlukom o teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine donesenoj 7. veljače 1945.

U ratnom vremenu vojnim postrojbama daju se imena koja podižu moral vojsci, te se iz njih mogu iščitati i vrijednosti za koje su se borili njihovi vojnici. Vlasti NDH nisu niti jednu vojnu postrojbu nazvali imenom Hercegovine, dok su partizani ustrojili 29. Hercegovačku diviziju. Bošnjaci-muslimani su organizirali miliciju, koju su zvali Bosanskom legijom. U zadnjem ratu Hrvati su osnovali Hrvatsko vijeće obrane (HVO) u kojem su bile dvije operativne zone s hercegovačkim imenom: Jugoistočna Hercegovina i Sjeverozapadna Hercegovina. Unutar njih ustrojene su: Prva hercegovačka brigada i brigada Herceg Stjepan. Srbi su unutar Vojske Republike Srpske (VRS) imali Hercegovački korpus, dok su Bošnjaci-muslimani kraće vrijeme imali 49. istočnohercegovačku brigadu Armije BiH, kojoj je u listopadu 1993. promijenjeno ime, neposredno nakon što je donesena odluka o promjeni imena muslimanske nacije u bošnjačku.

Nakon propasti komunističkog sustava i Jugoslavije, Republika Bosna i Hercegovina je temeljem rezultata referenduma o neovisnosti tijekom 1992., proglašena neovisnom republikom i dobila međunarodno priznanje. S tim se nisu slagali pripadnici srpske političke elite i većina srpskog naroda, koji su htjeli ostati u državnoj zajednici sa Srbijom i Crnom Gorom. Oni su nakon niza srpskih autonomnih oblasti (SAO) osnovali Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Na 19. zasjedanju Skupštine Srpske Republike BiH u Banjoj Luci 11. i 12. kolovoza 1992., njezini zastupnici promijenili su joj ime u Srpska Republika, a već u rujnu na slijedećem zasjedanju u Republika Srpska. Na taj način srpska elita se odrekla hercegovačkog i bosanskog političkog nazivlja. Pripadnici hrvatske političke elite podržali su referendum i neovisnost Bosne i Hercegovine. Ali, nakon što su pripadnici srpske vojske napali neka hrvatska naselja u Hercegovini, a središnja, dominantno muslimanska, vlast nije reagirala, predstavnici hrvatske političke elite osnovali su u sklopu Republike Bosne i Hercegovine Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu, kao privremeno tijelo vlasti. U kolovozu 1993. Zajednica je pretvorena u Republiku s istim imenom. Sporazumom u američkom gradu Daytonu postignut je dogovor o prestanku rata i novom ustroju nekadašnje Republike Bosne i Hercegovine. Ona je podijeljena na Republiku Srpsku, kao srpski nacionalni entitet i Federaciju Bosne i Hercegovine u kojoj suverenitet i vlast dijele Hrvati i Bošnjaci. Federacija BiH podijeljena je na deset županija (kantona). Prema Ustavu FBiH imena kantona dana su prema «gradovima sjedištima kantonalnih vlasti ili po regionalno-zemljopisnim karakteristikama». Tri županije (kantona) imaju u nazivu ime Hercegovine. Od toga dvije samo Hercegovine bez Bosne (Zapadnohercegovačka i Hercegovačko-neretvanska), te jedna i Hercegovine i Bosne (Herceg-bosanska). Dok dvije imaju ime Bosne bez Hercegovine (Središnja Bosna i Bosansko-podrinjska). Ostale županije (kantoni) nose imena po gradovima ili rijekama. Hrvati čine većinsko stanovništvo u sve tri županije koje nose ili sadrže ime Hercegovine i ono je sačuvano njihovom političkom voljom.

II. 3. Vladavina Komunističke partije Jugoslavije u Hercegovini

U Bosni i Hercegovini tijekom Drugog svjetskog rata i poraća Komunistička partija Jugoslavije nije bila jaka politička i društvena snaga. Pred rat je imala samo 196 članova od kojih je njih 46 bilo u Sarajevu, a 37 u Mostaru. Nacionalni interesi i ciljevi, a ne velike ideje dali su snagu komunističkom pokretu u Bosni i Hercegovini, a njegova nacionalna značajka bila je dominantno srpska. Socijalna struktura bila je ruralna, a svaki stoti član KPJ iz BiH u to vrijeme studirao je ili je imao završeni fakultet. Za ocjenu strukture tobožnjih nositelja velike ideje ili njezinih protivnika valja navesti i podatak o približno 900.000 nepismenih odraslih stanovnika Bosne i Hercegovine.

Nakon što je HSS-ovska vlast kapitulirala Ustaše su iskoristile želju naroda za svojom državom i uspostavili svoju vlast u Hercegovini, ne tražeći naravno ni od koga dopuštenje za to. Dovoljna je bila njihova uloga emigranata i boraca za nacionalnu stvar i žandarska vladavina Kraljevine Jugoslavije nad većinom hrvatskog naroda. Katastrofalno socijalno i gospodarsko stanje uvjetovalo je da se unutar svih naroda u BiH, pa tako i unutar hrvatskog, našlo dovoljno onih koji su zaluđeni velikim idejama povukli oružje na svoje susjede. Od samog početka rata različiti komunistički-partizanski bilteni s Biokova i s Mosora, te propagandisti iz splitske četničke centrale Dobroslava Jevđevića, koji su se borili za obnovu Jugoslavije, napadali su i prozivali sve Hrvate iz Hercegovine kao ustaše i zlikovce. Posebno su udarali na uglednije i istaknutije ljude. Time su htjeli potaći procese diferencijacije i pridobiti stanovništvo za svoju ideju i pokret. Ono je pak bilo pod jakim utjecajem tradicije i Katoličke crkve, te nije moglo u većem broju prihvatiti komunističku ideju. Većinom je pasivno čekalo razvoj događaja.

Želja za nacionalnom državom, nedoraslost političke elite, i s tim vezano nesnalaženje u teškim vremenima Drugog svjetskog rata koštali su Hrvate u Hercegovini, s Livnom i Tomislavgradom oko 23.000 mrtvih. Ubijen je, uglavnom od komunističkih partizana, svaki treći muškarac u prosjeku star 23 godine. Hercegovina je uz to i temeljito opljačkana. Čak je i ZAVNOBiH u siječnju 1945. reagirao na otimačinu hrane, koju su provodile dalmatinske partizanske brigade u Ljubuškom i Posušju. Na taj način, nakon Drugog svjetskog rata vrlo efikasno je provedena «deustašizacija» Hercegovine. Osim ustaša komunistički partizani poubijali su u Hercegovini gotovo sve intelektualce, fratre-profesore širokobriješke gimnazije, bivše HSS-ovce, te imućnije seljake. Hercegovci su stradavali i izvan Hercegovine. Slikovit je primjer hrvatskog intelektualca iz Mostara Ilije Jakovljevića, kojega je kraljevska Jugoslavija zatvarala kao hrvatskog nacionalistu, Pavelićeva vlast držala ga je u koncentracijskom logoru kao nedovoljno dobrog Hrvata, a skončao je u jugoslavenskom komunističkom zatvoru kao čovjek građanske političke orijentacije i kršćanskog svjetonazora. Gledano iz hrvatskog rakursa ustaštvo je Hercegovinu osramotilo, a komunizam joj je poubijao mladost, te uništio njezinu društvenu elitu. Nije ostao nitko tko bi s hrvatske strane, na vjerodostojan način, predstavljao Hercegovinu i Hercegovce.

Komunistička partija Jugoslavije uspostavila je Bosnu i Hercegovinu iz pragmatičnih političkih interesa i uredila je kao jugoslavensku federalnu jedinicu, nemajući uvijek jasnu viziju njezinog društvenog i političkog razvoja. U vrijeme stvaranja BiH i u poratnim godinama, ta republika je zamišljena kao svojevrsna tampon zona između Hrvatske i Srbije. Politička realnost postojanja Banovine Hrvatske, NDH, te utjecaja Komunističke partije Hrvatske na prostore Posavine, Cetinske krajine i dijela Hercegovine onemogućavao je pripajanje BiH Srbiji. S druge strane srpska komunistička elita nije se mogla zadovoljiti njezinom podjelom. Jedan od lidera komunističkog pokreta iz BiH, Rodoljub Čolaković, tvrdio je da je osnutak BiH uvjetovan potrebom veće stabilnosti Jugoslavije, jer je stara Jugoslavija «bila rovita i zbog toga, što je svi njeni narodi nisu smatrali svojom domovinom».

Na osnivačkom kongresu KPJ BiH održanom u studenom 1948. član Politbiroa CK KPJ Moša Pijade je rekao: «Bosna i Hercegovina zauzima posebno mjesto među ostalim našim narodnim republikama. Ona je šesta jugoslavenska republika u zajedničkoj državi u kojoj živi pet jugoslavenskih nacija. Njeno stvaranje kao posebne narodne republike nije bilo diktovano istorijskim državnopravnim razlozima, ma da obje pokrajine pretstavljaju određenu istorijsku jedinicu, koja je imala svoj posebni istorijski razvitak, jer je u srednjem vijeku, stojeći između Srbije i Hrvatske, imala svoju posebnu državnu organizaciju, i jer je ne samo dugo ostala pod osmanskom vlašću nego je i pod vlašću aneksionističke sile Austro – ugarske ostala u svojoj izolovanosti pod turskim feudalnim sistemom, koji je u postepenom likvidiranju tek poslije prvog svjetskog rata, a konačno tek u novoj Jugoslaviji. Istoriski momenat igra ulogu samo ukoliko je u istoriskom razvitku ovih zemalja u njima stvoren naročiti odnos u njihovom nacionalnom sastavu, tako da u njoj živi u nerazrušivoj izmiješanosti dio srpskog i dio hrvatskog naroda, dok treći dio stanovništva sačinjavaju muslimani slovenskog porijekla, koji su primili islam i koji sebe obilježavaju po vjerskoj pripadnosti, a u velikoj većini nacionalno nisu opredjeljeni. Ova činjenica da se danas može u Evropi naći stanovništvo bez nacionalnog obilježja plod je one teške zaostalosti i vjekovnog stagniranja koji karakteriše skučenost turskog feudalizma. Prema tome, Bosna i Hercegovina nisu, kao ostale naše narodne republike država ove ili one jugoslavenske nacije, tj. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nema obilježja nacionalne republike kao ostale. Ali baš u toj posebnosti karaktera Narodne Republike Bosne i Hercegovine i leži njen pravi i veliki značaj.»

Pijade je dodao: «Ne smijemo se uspavljivati time što je nacionalno pitanje riješeno i ne smijemo zbog zaoštravanja klasne borbe u periodu socijalističke izgradnje zaboravljati na nacionalno pitanje, zauzimati stav kao da ga više nema ili padati u pogrešno shvatanje da proces razvitka vodi stvaranju neke nove, bosanske nacije. To je zabluda opasna, zabluda koja ne znači nikakav napredak, već naprotiv nazadak prema postignutom rješenju nacionalnog pitanja u ovim oblastima.» Predsjednik najšireg komunističkog fronta Saveza socijalističkog radnog naroda SR BiH Todo Kurtović, u Mostaru 1971. govoreći o državnosti republika rekao je kako je Bosna i Hercegovina kao država «rezultat današnjih okolnosti i potreba, a ne historijskog prava».

Odnos KPJ/SKJ prema BiH, kao i odnosi u BiH počinju se mijenjati šezdesetih godina u skladu s ukupnim promjenama u tadašnjoj Jugoslaviji. Društvena i politička kriza uvjetovali su određenu liberalizaciju i decentralizaciju. U takvim okolnostima došlo je i do jačanja bosansko-hercegovačke državnosti. Tito je s ciljem stvaranja antihegemonističke koalicije forsirao jačanje tzv. jugoslavenske političke periferije, pa tako i jačanje suverenosti i autonomnosti BiH, kako bi dostigao određenu ravnotežu i simetriju naspram Srbije, Hrvatske i Slovenije. Tražio je da se BiH ponaša što suverenije kao tampon republika između Srbije i Hrvatske. Od sredine šezdesetih BiH je krenula prema emancipaciji od savezne administracije i to u tri važna aspekta: proglašenje Muslimana nacijom, smanjivanje represije nad Hrvatima i obuzdavanje velikosrpskih snaga. Tito je koristio bosansko-hercegovačke muslimane kao oruđe svoje nesvrstane politike. Muslimanske prvake koristio je pri susretima s liderima islamskih zemalja. Zauzvrat, muslimani su na popisu stanovništva 1971., a u skladu s odlukom iz veljače 1968. donesenoj na XVII. sjednici CK SK BiH, dobili mogućnost izjašnjavati se Muslimanima u nacionalnom smislu.

Pod utjecajem povoljnije političke klime, u Zagrebu je u ožujku 1967. donesena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, u kojoj je naglašena opasnost unitarističke koncepcije o stvaranju jedinstvenog državnog (srpskog) jezika. Srpski književnici reagirali su dokumentom nazvanim Predlog pitanja za razmišljanje, tražeći da Televizija Beograd izbaci latinicu iz programa i služi se samo ćiriličnim pismom. Zalagali su se i za veću uporabu ćirilice u Srbiji, da književni jezik bude srpski jezik i da se on upotrebljava u srpskim školama i ustanovama u Hrvatskoj. U isto vrijeme, u ožujku 1967. Muhamed Filipović objavio je tekst pod naslovom Bosanski duh u književnosti – šta je to? Naglasio je kako je narodni duh uvijek povijesni duh. Filipović je naveo da se do sada pojam «bosanska književnost» primjenjivao uglavnom na djela srpske literature, a po njemu to su djela muslimanskih pisaca. Filipović je bosanski duh najprije definirao kao univerzalno, općeljudsko, izvan nacionalno, izvan konfesionalno trajanje, pa ga sveo na bošnjačko-muslimansko kulturno, odnosno književno nasljeđe. Sve ovo događalo se u specifičnim političkim okolnostima.

Enver Redžić se među prvima u socijalističkoj Jugoslaviji zalagao za bosansku nacionalnost bosanskih i hercegovačkih muslimana. Njegove stavove iznesene u časopisu Pregled u travnju 1970., osporavala je službena politika CK SK BiH, a s njim su polemizirali Kasim Suljević i Salim Ćerić. Kasnije su ti tekstovi objavljeni i kao knjiga. Salim Ćerić je osporavao Redžićevu tezu o bosanskoj nacionalnosti muslimana, argumentima da je veliki dio prostora koji danas čini BiH dugo vremena bio izvan srednjovjekovne bosanske države, što je negativno utjecalo na formiranje bosanskog etniciteta kao cjeline. Stjepan Vukčić Kosača u XIV. stoljeću, odcijepio je Hercegovinu i stvorio posebnu državu, konačno, piše Ćerić: «Ni naziv bosanski (bošnjački) jezik ne uvjerava u postojanje jedinstvenog bosanskog naroda», i dodaje: «Uzalud E. R., u nastojanju da dadu veću uvjerljivost svojoj tezi svuda pominju samo «Bosna», «Bosanci», «bosanski», a izbjegava «Hercegovina», «Hercegovci», «hercegovački», on nije mogao da dokaže postojanje bosanske nacionalnosti.»

Ćerić piše kako pristalice bosanske nacionalnosti vjeruju da će država Bosna i Hercegovina morati logikom postojanja, pripomoći stvaranje nove, šire bosanske nacionalnosti i nastavlja: «Zato, po njima, treba planirati budućnost na dugi rok, na stotinu, možda dvjesta godina unaprijed, kada će u državi Bosni konačno postojati kao njena osnovna snaga, bosanska nacionalnost. Na tome treba raditi obazrivo, polako i strpljivo. Ići od malog: na primjer, ukinuti ime Hercegovina, napraviti taj «bezazleni» potez, tek iz razloga praktičnosti, da je naziv republike kraći; onda, umanjivati «grijehe» muslimanskih predaka, umanjivati njihova razmimoilaženja sa Srbima i Hrvatima, da bi se kod ovih stvarala povoljnija klima prema Muslimanima; prikupljati prošle manifestacije bosanske svijesti, uveličavati njihovo koheziono značenje i popularizirati ih; uveličavati značenje svih kohezionih događaja uopće, specijalno narodnooslobodilačke borbe; budući sporovi sa Socijalističkom Republikom Srbijom i Socijalističkom Republikom Hrvatskom oko materijalnih i drugih pitanja, kojih će svakako biti, odvajaće automatski bosanskohercegovačke Srbe i Hrvate od sunarodnika u maticama, i razvijati osjećaj među njima da su bliži Muslimanima u BiH nego sunarodnicima u drugim republikama, što će praktično stvarati povoljnu klimu za novu bosansku nacionalnost; raditi na unifikaciji bosanskog jezika kao još jednog elementa budućeg razlikovanja Srba i Hrvata sa sunarodnicima van Bosne i Hercegovine. A pošto će i inače sve veća industralizacija smanjivati selo i izolacije a povećavati grad i miješanja, na radnom mjestu, u privatnim i društvenim kontaktima, brakovima, ujednačavati jezik, kulturu i mentalitet, eto, jednog lijepog dana, nove bosanske nacionalnosti. Tek tada će bosanskohercegovački Muslimani definitivno odahnuti!»

Ćerić je pišući o neprihvatljivosti ideje o bosanskoj nacionalnosti za sve narode SR BiH i SFRJ naveo: «Sugerisanjem ideje o bosanskoj nacionalnosti jedna relativna manjina, muslimanska, želi da se nametne kao osnovni historijski, najpouzdaniji faktor državnosti SR BiH. To izaziva nezadovoljstvo kod Srba i Hrvata u SR BiH. To aktivira protiv SR BiH velikonacionalističke srpske i hrvatske snage izvan SR BiH, a sve skupa otežava njen politički položaj (…) Ta teza ne vodi računa ni o već ustaljenoj tradiciji dviju pokrajina, Bosne i Hercegovine, koja ne trpi unifikaciju.» I već spominjani Todo Kurtović osvrnuo se na prijedloge da se Muslimani izjasne kao Bosanci. Zaključio je kako bi to neminovno konfrontiralo Srbe i Hrvate u Bosni prema Muslimanima, jer bi značilo kako oni nisu Bosanci, nego pripadnici svojih nacija.» Zbog jasnog stava i čvrstoće vlasti KPJ muslimani su postali Muslimani, a ne Bosanci i konfrontacija naroda u BiH oko imena i prava na državu je odgođena za neko drugo vrijeme. Da je problem samo odgođen, a ne riješen pokazuje upravo fascinantna preciznost kojom je Salim Ćerić predvidio događaje vezane za stvaranje bosanske nacije.

III. Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce?

Jedno od grubljih nasilja nad nekom zajednicom je njezino negiranje. Za negiranje Hercegovine postojali su praktični razlozi. Prvi koji su takve razloge imali, bili su bosanski franjevci. Negirajući Hercegovinu, odnosno njezinu posebnost, oni su u teškim vremenima štitili prava i granice svoje redodržave. Fra Filip Lastrić branio je 1735. interese bosanskih franjevaca u sporu s dalmatinskom franjevačkom provincijom oko nadležnosti nad teritorijem Hercegovine i susjednih mjesta Livna i Duvna, tvrdnjom kako je Humska kneževina još od bana Borića bila dio Bosanske banovine i kraljevine. Za bosanske fratre svakako je bilo bolno i odcjepljenje njihove hercegovačke braće polovicom devetnaestog stoljeća. Fra Jako Baltić napisao je u Gučoj Gori kako je kreševskom samostanu načinjena velika šteta, jer je izgubio sve prihode iz hercegovačkih župa, zbog čega su se Kreševljaci bunili. Baltić je dodao kako i nije pravo da je onoliki narod lišen crkava.

Dio fratara Bosne Srebrene često pod pojmom Bosna podrazumijeva čitav prostor BiH. To uglavnom čine sa sviješću o davnim granicama svoje redodržave, a manje s namjerom konstruiranja političke zbilje. Istina, jedan dio politički angažiranih fratara često (ne)opravdano iznose primjedbe na ponašanje dijela hrvatskih političara iz Hercegovine. Neki čak upadaju u zamku generaliziranja. Tako je fra Luka Markešić, jedan od politički angažiranih svećenika i nesuđeni kandidat na izbornoj listi HSS-a na izborima 1996., u jednom intervjuu izjavio kako «bosanski Hrvati zamjeraju Hercegovcima egoizam, jer hercegovačka politika na iritirajući način otpisuje dvije trećine sunarodnjaka u ostatku države». Nešto ranije u polemici sa svojim subratom fra Miroslavom Mandićem oko Hrvatskog narodnog sabora održanog u Novom Travniku, Markešić je napisao da HDZ «ustanči» po Bosni, kako bi sačuvao svoje nepravedne stečevine u Hercegovini, te da će sve to tutnjanje završiti u «hercegovačkom pašaluku, točnije u Grudama, odakle je i počelo.» Kritike prema Hercegovini dolaze i od dijecezanskog svećenstva. Predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak, dr. Franjo Topić iz Sarajeva, ustvrdio je kako sav politički život u BiH vode Hercegovci, te kako je puno ljudi u Hercegovini za politiku priključenja Hrvatskoj. Izvan političkog konteksta Hercegovina u krugovima Katoličke crkve izgleda drugačije. Veliki Švicarski teolog Hans Küng napisao je kako mu je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, prilikom privatne audijencije, u svezi s istragom oko nekih njegovih spornih teoloških stavova, kardinal Franjo Šeper, koji se nalazio na čelu Kongregacije za nauk vjere, rekao: «Kada bi se moglo, najradije bih vas poslao u najzabačenije selo u Hercegovini, tamo biste, sine moj, naučili što je prava vjera.»

Zanemarimo fratarske prijepore iz daleke prošlosti i pokušajmo se podsjetiti kada je priča o nepoželjnim Hercegovcima započela? Navodno je Marija Pavelićeva, bila prva zagrebačka građanka kojoj su oni smetali. Prema legendi, poglavnikova supruga nije mogla spavati jer su Hercegovci, koji su osiguravali njezinu kuću znali zapjevati gangu, od koje se i sada mnogim hercegomrscima okreće utroba. Ali rat nije završio onako kako je Marija priželjkivala, pa se ona, prema istoj legendi, jedne noći u krevetu nevelike sobe u Buenos Airesu, požalila svome mužu kako bi slatko zaspala samo da joj je čuti gangu. Ali ova priča ima i svoj politički nastavak! Marijina i Antina kćerka Višnja u intervjuu zagrebačkom Jutarnjem listu negirala je bilo kakvu odgovornost svoga oca za zločine koje su ustaše počinile u Drugom svjetskom ratu tvrdnjom kako se njezin otac «uvijek zalagao za puno poštivanje ratnih običaja i svih međunarodnih konvencija». A onda je Višnja Pavelić otkrila i krivce na koje njezin otac nije mogao utjecati: «Bio je to hercegovački lobi koji je činio zločine, a posebno Maks Luburić». Da gospođica Pavelić nije spomenula Luburića mogli smo pomisliti da je pobrkala ratove. Naime, u hrvatskoj javnosti je poprilično raširena tvrdnja da je za zločine i u «ovom» ratu kriv «hercegovački lobi».

III. 1. Jugoslavensko obavještajno podzemlje

Za jugoslavensku komunističku elitu etabliranu iza Drugog svjetskog rata zapadni dio Hercegovine, ili Zapadna Hercegovina, kako se najčešće govorilo, stekla je status svojevrsne Vende, reakcionarne-kontrarevolucionarne pokrajine. Hercegovci su pak u toj percepciji uglavnom bili ostaci poraženih snaga, preživjele ustaše, o kojima brigu trebaju voditi tijela sigurnosti. Takav stav opravdavao je represiju nad Hrvatima iz Hercegovine i potpuno zapostavljanje tog kraja u procesu izgradnje i modernizacije. Nakon što je Tito 1966. srušio Rankovića, a sekretar CK SK BiH Cvijetin Mijatović tijekom Mostarskog savjetovanja održanog u jesen 1966., istakao kako je bilo teško biti Hrvat u Hercegovini, izgledalo je da će se stanje popraviti. Tada je došlo do eskalacije nacionalnog pokreta u SR Hrvatskoj, u kojem je nakon četvrt stoljeća prisilne šutnje sudjelovalo i nešto Hercegovaca. Koliko je njihov značaj u tom vremenu bio neznatan govori i činjenica da je najeksponiraniji bio Ante Paradžik, predsjednik Kluba studenata Hercegovine, koji je brojao oko 300 članova. On je upozorio na «tendenciozno etiketiranje Hercegovaca kao ekstremnih nacionalista, što među njima izaziva revolt». U tom kontekstu zanimljivo je spominjanje pojma «hercegovački zid», koji je upotrijebio Ivan Šibl, objašnjavajući situaciju unutar studentskog pokreta. Taj zid po Šiblu je predstavljao bazu na kojoj su desni ekstremisti zasnivali svoju snagu i na kojoj je desna rukovodeća garnitura zapravo gradila svoje pozicije. Savka Dabčević Kučar tražila je objašnjenje što je to «hercegovački zid» i nije ga dobila? Gušenjem nacionalnog pokreta koncem 1971. Paradžik je zatvoren, a dijelu političara koji su potom došli na vlast Hercegovci su poslužili kao glavna meta napada. Jedan od njih, Jure Bilić, napisao je kako ih je lako prepoznavao na skupovima po «kvadratnim glavama». Prvo pojavljivanje Hrvata iz Hercegovine u političkom životu (u hrvatskom kontekstu) učvrstilo im je stigmu nacionalista, desničara!

Kada je komunistički režim Jure Bilića, Milke Planinc i Ivice Račana propao, beogradska čaršija pokrenula je Jugoslavensku narodnu armiju, koja je bila militarizirani dio Saveza komunista Jugoslavije, u rat protiv Republike Hrvatske. Nakon prvih sukoba sa hrvatskim braniteljima Novosadska televizija je objavila prilog iz Vukovara i istočne Slavonije. U tom prilogu, lokalni Srbi izjavljivali su kako njima nisu problem Hrvati starosjedioci, nego doseljeni Hercegovci. Nešto kasnije, u Zagrebu su se pojavili letci u kojima je pisalo kako Zagrepčani skijaju, dok Hercegovci brane Hrvatsku. Nakon što je pala zagrebačka špijunska mreža Organa bezbednosti JNA (kolokvijalno KOS-a), otkriveno je da su priče o Hercegovcima bile dio KOS-ove akcije protiv Hrvatske, kao i jačanje regionalizama u cilju stvaranje jaza između hrvatskih područja. Akciju je vodila tajna grupa Opera, formirana od pripadnika KOS-a i nekih službenika CK SK Hrvatske.

Grupa je osnovana pri zapovjedništvu ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (RV i PVO) JNA. Izvela je niz terorističkih akcija, a između ostaloga: raketiranje Banskih dvora radi ubojstva hrvatskog Predsjednika, miniranje židovske općine i groblja radi kompromitacije Republike Hrvatske i dezavuiranja njezine vlasti. Pripadnici ove grupe suđeni su u Beogradu i Zagrebu, s različitim motivima i optužbama. Pored terorističkih akcija, oni su unutar informacijskog rata koji je tada vođen protiv hrvatske vlasti, osmislili i izveli brojne propagandno-psihološke akcije. Pored ostalog, ova grupa je vodila kampanju protiv Hercegovaca, i uopće Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Također su prvi postavili tezu o dvostrukoj crti funkcioniranja vlasti u Republici Hrvatskoj, na što se kasnije nadovezala teza o dvostrukoj crti zapovijedanja u hrvatskoj vojsci, u Hrvatskom vijeću obrane i sl. Za ovu vrstu akcija korišteni su različiti mediji, bilo na način da su vrbovani novinari, ili su formirani novi mediji, kao što je to bio slučaj sa televizijskim programom YUTEL.

Jugoslavenska vojna kontraobavještajna služba (KOS) imala je značajnu ulogu u pripremi agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Gotovo svi čelnici pobune u Hrvatskoj bili su suradnici te službe, koja ih je usmjeravala, naoružavala, obučavala i štitila od policijskih snaga. Pored opremanja paravojnih postrojbi, protuobavještajna služba planirala je i terorističke akcije, koje su opet bile dio šireg plana političke kompromitacije i blokade novoformiranih republičkih vlasti. U isto vrijeme obavještajno-sigurnosne službe JNA u BiH, uz pomoć većeg dijela srpskih kadrova u MUP-u i drugim institucijama provodile su različite akcije, pa i one terorističke. Po sličnom obrascu, kao i Židovska općina u Zagrebu, minirano je Partizansko groblje u Mostaru. Bila je to jedna u nizu eksplozija izazvanih temeljem plana o «kontroliranom izazivanju panike», odnosno kontroliranom teroru. Cilj ove akcije bio je uplašiti lokalno stanovništvo, te ga usmjeriti na promjenu vlasti prosvjedima i natjerati na kapitulaciju pred «jugoslavenskim snagama», ali i tobožnjom fašizacijom kompromitirati novu demokratski izabranu vlast.

Iz propagandne radionice KOS-a stiglo je i objašnjenje što je to bio famozni «Hercegovački zid». U knjizi Jugoslovenska kriza i rat 1991-1995. objavljenoj u Beogradu 2000. piše: «Mas-pok je 1970. pripremao secesionistički udar u stilu "noć dugih noževa"». Autor je zatim citirao general-pukovnika JNA Pavla Jakšića koji je napisao: «Tada je u Zagrebu bio obrazovan hercegovački zid. Oko 300 ustaša iz zapadne Hercegovine, obučenih u policijska odela, bili su snabdeveni kombi-automobilima Zastava i lažnim policijskim legitimacijama i nalozima da, na Badnju noć, svirepo pobiju na Sljemenu oko 1.000 boraca NOR-a, protivnika Mas-poka i da uspostave ustašku NDHrvatsku». Kada ovako nešto tvrdi general-pukovnik JNA i to se citira 2000. godine u Beogradu kao vjerodostojan podatak, onda je jasno kolika je u tim krugovima mržnja prema hrvatskom stanovništvu u Hercegovini. Nakon poznatog zaustavljanja tenkovske kolone u selu Polog nedaleko od Mostara početkom svibnja 1991., koja je krenula prema Splitu kako bi presjekla Hrvatsku, tenzije prema Hercegovini su još više porasle. Stare ideološke podjele i antagonizmi iz Drugog svjetskog rata i poraća, animoziteti stvoreni u vrijeme hrvatskog nacionalnog pokreta, jasno opredjeljenje Hercegovaca protiv svake Jugoslavije, zaustavljanje tenkova JNA koji su trebali «osloboditi Split», masovno sudjelovanje u postrojbama Hrvatske vojske, temelj su mržnje kod srbijanske i jednog dijela hrvatske javnosti koji je formiran i djeluje unutar komunističkog i jugoslavenskog okvira.

Propaganda nastala u tom okviru djelovala je na brojne diplomate i strane novinare. Jedan od dobrih primjera je prosrpski nastrojen bivši švedski premijer i upravitelj Bosne i Hercegovine Carl Bildt, koji u memoarima, kada piše o Hrvatima, razlikuje i uspoređuje «pitome političare iz plodne Posavine» i «izražene nacionaliste koji potiču sa škrtih hercegovačkih brda». Dugotrajna društvena izoliranost, obespravljenost i marginalizacija, rezultirali su nesnalaženjem, ali i bahatošću, uzurpacijom vlasti i prava, te uopće asocijalnom ponašanju nekih Hercegovaca u društvenom i političkom životu. To je njihovim protivnicima poslužilo za širenje stereotipa i mržnje na sve Hercegovce.

Informacijski rat vođen je uglavnom unutar političkog konteksta. Predsjedništvo Hrvatske stranke prava (HSP) objavilo je 13. lipnja 1991. u Ljubuškom Lipanjsku povelju o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru sa istočnim granicama Subotica, Zemun, Drina, Sandžak i Boka Kotorska. Jugoslavenska i srpska politika dobile su time potvrdu za svoje tvrdnje o Hercegovcima kao ekstremnim nacionalistima profašističke orijentacije. Srbijanski povjesničar akademik SANU-a Milorad Ekmečić ustvrdio je kako je predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga sakupio 10.000 dobrovoljaca i s fašističkim insignijama svečano proglasio NDH u Ljubuškom. Povjesničarka Smilja Avramov dodala je kako je Hrvatska izvršila oružanu agresiju na BiH, najprije stacioniranjem 16.000 svojih vojnika u zapadnoj Hercegovini, sa glavnim stožerom u Ljubuškom, radi «uspostave Hrvatske do Drine» i čišćenja Bosne i Hercegovine od Srba. Činjenica jeste da je Dobroslav Paraga, zajedno s grupom svojih pristaša, članova i simpatizera HSP-a izveo spomenutu predstavu proglašenja NDH, ali to je od lokalnih vlasti i naroda shvaćeno kao provokacija i protuhrvatsko nastojanje, te se ne može dovesti u vezu s Hercegovcima, niti s hrvatskom državnom politikom.

Možda je cijela predstava trebala poslužiti kao povod (alibi) jugoslavenskim snagama za obračun s «fašistima»? Jer, samo stotinjak dana kasnije Jugoslavenska komunistička vojska, ojačana srpskim paravojnim postrojbama, spalila je sedam hrvatskih sela u istočnom dijelu Hercegovine, napala Dubrovnik i uništila Vukovar. Muslimanski lider i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović izjavio kako to nije njihov-muslimanski rat. Bila je to jasna poruka da su Hrvati prepušteni samima sebi. Reagirali su osnivanjem obrambene zajednice Herceg-Bosna, koja je u prvo vrijeme bila zajednica općina s hrvatskom većinom, ili znatnim udjelom hrvatskog stanovništva, koje je tražilo načina kako se organizirati i obraniti. Kasnije je Zajednica dobila nešto čvršću formu privremenog tijela vlasti. Pošto Hrvati nisu imali u potpunosti u svojoj vlasti niti jedan veći grad, sjedište Zajednice bile su Grude, naselje u Hercegovini, nedaleko od granice s Republikom Hrvatskom i prilično sigurno od mogućih napada.

U siječnju 1992. jenjavao je rat u Hrvatskoj, i sve više prijetio Bosni i Hercegovini. Unatoč tome što su odbili Paraginu neoustašku politiku i što nisu prihvatili fantomsku NDH, Hrvati iz Hercegovine su samom činjenicom što su odlučili iskoristiti svoju ustavnu konstitutivnost i postati politički subjekt dobili etiketu fašista. Kolumnist Slobodne Dalmacije i zadnji urednik partijskog lista Komunist za SR Hrvatsku Danko Plevnik u članku «Atentat na Hrvatsku» iz srpnja 1992. proglasio je Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu «hercegovačkom NDH», tvrdeći kako budućnost Hrvatske ovisi o «hercegovačkim Hrvatima», kojima zbog međunarodne političke zajednice i pozicije Hrvatske «mora biti dovoljna demokracija».

Ovakvu (dis)kvalifikaciju Herceg-Bosne i Hrvata u BiH potpomogli su i lokalni političari koji su u svojoj nezrelosti koketirali s ustaštvom, dajući ustaška imena ulicama i nekim vojnim postrojbama. Osim političke nezrelosti, bilo je u tome i podilaženje dijelu javnosti onih koji su radni vijek proveli u strukturama komunističke vlasti. Bivši članovi komiteta i režimskih svećeničkih udruga nastojali su time «popraviti» svoju prošlost. Aktivnu hrvatsku politiku i ne mirenje s divljanjem JNA neki su opet ocijenili politikom «podjele Bosne». Tako je Ivan Zvonimir Čičak u sarajevskom tjedniku Slobodna Bosna u siječnju 1992. izjavio kako je «podjela Bosne ustupak hercegovačkom lobiju» i dodao: «Želi se žrtvovati 700 tisuća Hrvata za račun 100 tisuća Hercegovaca».



III. 2. Hrvatsko intelektualno i političko prizemlje

Nakon što je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) dobila izbore u Hrvatskoj apsolutna većina Hrvata u Bosni i Hercegovini pristala je uz tu političku stranku, bolje reći pokret, koga je vodio dr. Franjo Tuđman. Hrvatska demokratska zajednica za BiH dobila je većinu glasova Hrvata iz te republike na izborima u studenom 1990. Zbog tereta prošlosti jedina alternativa Tuđmanu i HDZ-u u Hercegovini je bila Hrvatska stranka prava (HSP) i njezin predsjednik Dobroslav Paraga. Politički protivnici HDZ-a i Franje Tuđmana koristili su Hercegovinu i Hercegovce u borbi protiv Tuđmana i HDZ. U tome im je jedan dio Hercegovaca pomagao svojim apolitičnim, a ponekad i asocijalnim ponašanjem. Novinarka Aleksa Crnjaković napisala je u veljači 1992.u Vjesniku članak pod nazivom Fenomen Hercegovci. U sklopu tog članka obavila je i razgovor sa sociologom dr. Ivanom Lučevim, gdje je otvoreno pitanje «funkcioniranja dinarskih emotivaca», ali i «hercegovačkog lobija», koji naime osvaja Tuškanac poput Jakova Blaževića, ili Jure Bilića nekada. Na istoj stranici Sanja Kapetanović je nabrojila najutjecajnije «urbane» Hercegovce u Zagrebu.
Fama o Hercegovcima proširila se nakon neuspjelog puča Mesića i Manolića u HDZ-u. Čuvar jugoslavenskih tajni u Hrvatskoj, Josip Manolić, za sve loše u HDZ-u optužio je «hercegovački lobi», «mafijaško-švercerske klanove u Herceg-Bosni», «hrvatsku neprijateljsku emigraciju podrijetlom iz Hercegovine», s kojom je cijelu svoju mladost ratovao. Za njih je Manolić govorio da su pripadnici ili sljedbenici «snaga poraženih 1945. koje su hrvatski politički preporod doživjele kao svoju političku pobjedu. Te snage Hercegovce smatraju izabranim Hrvatima, a Herceg-Bosnu štitom Hrvatske». Vidljiva je sva dubina ideoloških podjela i animoziteta kojeg su komunisti imali prema svojim idejnim i političkim protivnicima. Oni nisu nestali u novoj hrvatskoj političkoj konstelaciji, dapače, stari animoziteti još više su produbljeni. Herceg-Bosanci, odnosno Hercegovci, su u njihovim očima obrnutom logikom postali «nepoželjnim Hrvatima-ustašama, a Herceg-Bosna smetnjom Hrvatskoj-nekom vrstom NDH»! S druge strane dr. Franjo Tuđman tumačio je HDZ-ovu politiku u BiH kao jedinu moguću alternativu ekstremizmu.
Pitanje i «problem» Hercegovaca u Republici Hrvatskoj aktualizira se pred svake izbore. Prisjećamo se onih iz 2000., što ih je dobio Stjepan Mesić, koristeći se i manipulirajući, između ostalog, i mržnjom prema Hercegovcima, koja je stvorena u znatnom dijelu hrvatske javnosti. Do tada nepoznati režiser Dalibor Matanić snimio je krajnje neukusan i politički nekorektan spot za Hrvatsku seljačku stranku (HSS), u kojem zagovara čišćenje Zagreba od bijeločarapaša. Isti režiser, nakon izborne pobjede 2000. dobio je sredstva i snimio film Blagajnica hoće ići na more, u kome je glavni lik negativac–Hercegovac, šef nekakvog dućana. Dio malograđanskih, tobože ljevičarskih, kritičara, u čijem okrilju je i razvijen najnoviji oblik šovinizma u Hrvatskoj, brani Matanićevu «slobodu umjetničkog izražaja». Tako Juraj Kukoč brani Matanića od optužbi kako mu je film rasistički, fašistički i sl. S druge strane Dragan Antulov piše kako su ovim filmom po prvi put Hercegovci istisnuli Srbe s mjesta dežurnih tlačitelja Hrvatske. Te zaključuje da je Matanićev film mnogo bliži ostvarenjima koje su na temu Židova 30-tih i 40-tih godina radili Goebbelsovi filmaši. Antulov je napisao da će većina Hrvata s odobravanjem gledati prikaz Hercegovaca, ali će gledatelji sa savješću u ovom filmu prepoznati «nepatvoreni rasizam». Pobjednička euforija koalicijske vlasti osnovane nakon trećesiječanjskih izbora bila je u revolucionarnom zanosu ispunjena antihercegovačkim raspoloženjem. Ono se očitovalo u medijskim napisima, (ne)opravdanim kadrovskim čistkama, produkciji viceva tipa: «Hercegovce treba zakapati u kovčezima s rupama, da crvi mogu izići i povraćati».
Udarnu snagu hrvatskog intelektualnog prizemlja u demoniziranju Hercegovaca čine ostrašćeni novinari formirani u komunističkom miljeu. Urednik Playboya Denis Kuljiš pisao je o rasnim karakteristikama Hercegovaca, o dlakama koje im rastu iz ušiju, te objavljivao popise tih «dlakavih barbara» u ministarstvima i službama državnih institucija, kao i popise hercegovačkih firmi. Pri tome je koristio različite atribute kao npr. «hercegovačka klatež». Slično je pisao i novinar-režiser Srećko Jurdana, tvorac konstrukcije o «Tuđmanovoj lojalnosti koteriji hercegovačkih profitera, koja nadmašuje lojalnost hrvatskom narodu.» Naročito istaknutu ulogu u šovinističkoj propagandi protiv Hercegovaca imao je Denis Latin, koji na HTV vodi emisiju Latinica, a koju su u Hercegovini prozvali Ćirilicom. I ako je poneki Hercegovac okrenuo antenu prema odašiljačima sarajevske federalne TV, onda je Latin tome uveliko pridonio. U emisiji emitiranoj 16. svibnja 2005., odnosno prilogu «Pomozimo rodijacima» iznio je niz laži i podvala o Novoj bolnici u Mostaru. Latinove laži ovaj put nisu prešućene. Grupa novinara iz Hercegovine uputila je pismo Latinu i ravnatelju HTV Mirku Galiću, u kojem demantiraju Latinove laži i ukazuju na činjenicu da taj novinar neprofesionalno i tendenciozno vrijeđa i blati Hercegovce. Naravno, nisu dobili odgovor.
Književnik i publicist Ivan Lovrenović je na pitanje novinara Darka Hudelista o genezi pejorativnog pojma «hercegovački sindrom», koji se sve češće mogao čuti u javnosti Republike Hrvatske, odgovorio: »Što se zapadne Hercegovine u našoj novijoj političkoj povijesti tiče, stvar je paradigmatski jasna. Od 1918. naovamo to je regija prema kojoj se svaki državni sustav i svaka politička vlast odnosi ne samo maćehinski nego i neprijateljski. Takav odnos gotovo da i ne postoji u cjelokupnoj evropskoj političkoj praksi…Ekonomski gledano (to je čak anegdotalno poznato), zapadna je Hercegovina zemlja vina i duhana, ali i emigracije. U toj muci i patnji, u kojoj se generacije skrbe oko svakodnevne egzistencije pod budnim okom neprijateljske vlasti oličene u žandaru i financu, a pod crkvenim zvonikom kao svojom jedinom duhovnom utjehom, oblikovao se mentalitet i način doživljavanja države i političke vlasti koji svaku vlast, osim one koju bi izravno osjećao kao svoju, osjeća neprijateljskom. Na to se nadovezala i tragična epizoda iz Drugog svjetskog rata, pa zatim iz 1945. i kasnije, kada je gotovo čitav zapadnohercegovački svijet bio a priori imenovan kao ustaški u najcrnjem značenju toga pojma, što je dakako poticalo nove i nove valove emigracije. Tako se formirao mentalitet koji je s jedne strane razvio izuzetnu sposobnost preživljavanja, i to u svim aspektima toga pojma, a s druge izrazito negativistički refleks prema državi «s istoka» i njezinim institucijama. Lako je zato razumjeti otkuda u zapadnih Hercegovaca, koji su svi mahom