On meni: nema Hercegovine

Prije rata je sarajevski glumac Josip Pejaković dobivao veliki pljesak diljem bivše Jugoslavije za svoju monodramu “On meni − nema Bosne”. Danas stanovnici pola Bosne izvikuju da nema Bosne, a Narodna skupština Republike Srpske izglasala je zakon da se iz imena Bosanska Kostajnica i Bosanski Brod briše pridjev “bosanski”.

Zbog toga su se bošnjački zastupnici obratili Ustavnom sudu RS radi zaštite vitalnog nacionalnog interesa. S druge, pak, strane svakodnevno možemo čuti i pročitati kako je “Bosna složena država”, da “Bosna šalje vojnike u Afganistan”, da “bosanski državljani moraju biti ravnopravni”... 

Nigdje Hercegovine. U tom škopljenju imena države prednjače novinari, ali slijede ih i političari, kako domaći tako i strani, sve do visokog predstavnika. Oni to tumače jezičnom ekonomijom, nesvjesni toga da ovdje ekonomija nikada nije bila na cijeni i da će obično polučiti političke probleme. 

Tako ime postaje breme. On meni, nema Hercegovine. Nije ovo prvi slučaj promjene toponima. Tako se Mrkonjić ranije zvao Varcar Vakuf, prije toga nekako drugačije, Uskoplju su Osmanlije nadjenuli ime Gornji Vakuf, Sarajevo se prije turske okupacije zvalo Vrhbosna, Čitluk se zvao Brotnjo, a Eminovo Selo Ilijino Dobro.

U Eminovu Selu već odavno ne živi ni jedan musliman, kao ni u Hamzićima, Kazagincu, Brotnju... Ali ih zato ima u Mandinu Selu, Petrovcu, Golinjevu... Treba li zbog toga mijenjati imena naselja? Ako bismo radikalno počeli čistiti jezik od “nepodobnih” imena, onda bi se u BiH većina stanovnika morala zabaviti sobom i svojom obitelji.

Kako će npr. Nedžad Branković, Mirko Alilović ili Radovan Karadžić objasniti svojim sunarodnjacima takav nesklad između vlastita imena i prezimena? Ime tursko, a prezime kaursko. Ili obrnuto. 

Možda bi se nešto moglo i političkim dekretom učiniti, ali kako izaći na kraj s narodom. Primjerice, među Hrvatima u duvanjskom kraju nerijetko ćemo susresti nadimke Šaban, Bećir, Abid, Suljo..., čije potomke zovu Šabanovići, Bećirovići, Abidovići... 

Te nadimke dobivali su odavno po imenima “pokovaca”, Roma Kovača koji su im kao seljacima kovali plugove, motike, lopate, kose... Uostalom, za tolika stoljeća osmanlijske vladavine turcizmi su ušli ne samo u svakodnevnu jezičnu komunikaciju, nego i u katoličke molitve. 

Dobro se sjećam materine preporuke: “Rećemo tri Očenaša, tri Zdrave Marije i tri puta Slava ocu za zdravlje našeg mala da ga Bog sačuva od zijana”. Mal je stoka, blago, a zijan je šteta, pogibelj. “Mal” i “zijan” još bi se moglo prevesti, ali kako na hrvatski ili bilo koji drugi jezik prevesti “merak” i “ćeif”?

Upravo to je ono što ne razumiju stranci u BiH. Ovdje političari govore ono što im je trenutni merak i što im čini ćeif. Nekom nije Bosna po ćeifu, a nekomu Hercegovina. Bez obzira na protivljenje zapadnjaka. Ili baš zbog toga.