Sjećanje na bolne odlaske

SJEĆANJA NA BOLNE ODLASKE

Crtice iz života hrvatskih iseljenika u Europi

Piše: prof. Maja RUNJE

Sjećam se da je bila kasna jesen, mislim da je bila 1959., kad sam, kao dijete, s rođacima putovala u Gospić. Dok smo se na Glavnom kolodvoru u Zagrebu gurali u vlak, odjednom smo pred jednim od vagona opazili milicionare kako prate kolonu mlađih ljudi - od kojih smo dvojicu od njih, iz sela Trnovca kraj Gospića, odmah prepoznali. Mladići i mlađi muškarci stajali su čvrsto svezani po trojica, pognutih glava, u tišini, bez riječi. – Među putnicima se odmah pronijelo objašnjenje da su vraćeni s granice.

Susret sa svezanim ljudima bio je sam po sebi bolan doživljaj, mada se znalo da im slijedi samo jednomjesečna zatvorska kazna. No, što sve takva kazna može uključivati, uskoro će se pokazati pred našim očima. Kad smo se naime u rano poslijepodne iskrcali u Gospiću, milicionari više nisu bili šutljivi pratitelji, već su odjednom počeli glasno i grubo psovati, tjerajući svezane mladiće da brže krenu niz Bilajsku cestu, koja vodi prema gradu i kaznionici. U jednom se času onda jedan od milicionara naglo izdvojio te, potpuno bezrazložno, počeo pendrekom snažno zamahivati prema nekome u sredini svezane skupine ljudi. Začuo se jauk. Putnici su ukopani stajali pred kolodvorskom zgradom, uz kola koja su bila pred njih pristigla, i svi šutjeli. Bilo je jasno da se ta milicija tu, na toj gospićkoj cesti, Ulici Šeste ličke proleterske divizije, u kojoj su tada živjeli uglavnom Srbi, na osobit način osjeća kod kuće.

Sljedećih će godina u Gospiću, kao i drugdje, započeti izdavanje legalnih putnih isprava te će se mladići iz ove tužne povorke priključiti tisućama dotadašnjih iseljenika i izbjeglica. Jugoslavija će se tako na jednostavniji način osloboditi cijelih sela, gotovo cijelih krajeva, najčešće onih u kojima su živjeli njezini najvitalniji protivnici.

Te velike dijelove novijega hrvatskog iseljeništva, u Njemačkoj i u drugim europskim zemljama obično ćemo smatrati i zvati ekonomskim iseljeništvom - iako slika iz Gospića podsjeća da to i nije točno. Jugoslavenski je komunizam, kao svaki komunizam, generirao siromaštvo i nasilje, u paru, osobito na našim selima, te je i jedno i drugo poticalo hrabrije i poduzetnije da nastoje otići.

Ostaviti dom je boljelo. Duboki je nutarnji lom oprostiti se od obitelji, prijatelja, jezika, kuće i krajolika, te morati poći u nepoznati svijet. Veliki, vidljivi i opipljivi oblak gorčine uvijek je lebdio nad rijekom hrvatskih radnika na izlazu iz minhenske crkve Sv. Pavla na Teresienwiese! A često bi njemačka policija zaustavljala promet da Hrvati prođu - jer znalo je krajem šezdesetih tu odjednom biti i po dvije tisuće ljudi, uglavnom mladih muškaraca, u naponu snage! Svaki je u toj povorci zbrajao svoje dnevnice i plaće, mislio koliko mu još treba za prvu deku u Solinu, Zaprešiću ili Vinkovcima, i kako se vratiti kući.

Osamljenima, hrvatske su im župe bile pribježište i sklonište. Eto, u Münchenu su prve stalne mise i prvi oblici pastoralnog rada bili ustanovljeni već 1948. – jer su već tada počeli dolaziti prvi novi emigranti! - Ovdje možda treba spomenuti da je misiju, a malo kasnije i naddušobrišništvo hrvatskih misija cijele Njemačke, puno godina vodio naš veliki, nedovoljno spominjani svećenik fra Dominik Šušnjara (Jasensko kraj Sinja, 1913. – München, 1991.). Fra Dominik je bio gora od čovjeka, u svakom smislu. Kada bi on viknuo Vidit ćete, bit će opet 'Rvatske, tresli su se zidovi.

Sama sam od 1972. do 1995., dakle dvadeset i tri godine živjela u Njemačkoj, u Wiesbadenu pokraj Frankfurta. U gradu u kojem je bilo oko 250.000 stanovnika živjelo je oko dvije tisuće Hrvata, iz najrazličitijih krajeva. Dvije najveće zavičajne skupine činili su Livnjaci i Duvnjaci. Iz livanjskog su kraja bile obitelji Ive Mamuze (Lipa), Slavka Vrdoljaka (Lipa), Joze Novokmeta (Prolog), Nike Barbarića (Čelebić), Anđelka, Ante i Jakova Rimca (Čelebić), Ivana Pašalića (Čelebić), Mije Rožića (Kovačić), Bože Sučića (Ljubunčić), Mile Jelčića (Rujani), Ivana Kujundžije (Struknići), Ivana Gelo (Struknići), Mije Dalića (Prisap), Anđelka Bralo (Zabrišće), Drage Bilića (Kablići), Ive i Mate Rubića (Kablići), Joze Grebenara (Bila), Ante Brčića (Lištani), te drugih.

Evo nekoliko osobnih crtica iz života Stipe Duvnjaka:

Stipe Duvnjak

«Rođen sam 1946. u Čukliću, selu koje se nalazi na južnoj strani Livanjskog polja, ispod Kamešnice, 12 kilometara od Livna. U mom je djetinjstvu u selu živjelo oko osamdesetak obitelji. Čuklić je nakon sela Vidoši najstarija župa u Livanjskom polju, a imao je prvu seosku pučku školu, koju je izgradila Austro-Ugarska, 1907.

Čuklić i gotova sva livanjska sela nastanjena su isključivo Hrvatima, a tek u nekoliko sela sjevernozapadno od crte Čaprazlije – Čelebić, u smjeru Grahova, žive Srbi. Muslimana ima u samom gradu Livnu te u nekoliko sela oko grada. Ipak, svi natpisi na javnim zgradama bili su prvo na srpskom, na ćirilici. Na svim važnim mjestima u općini bili su Srbi. Nastavnici su također bili Srbi. Program je nalagao da djeca prvo uče ćirilicu, i da je kasnije rabe ravnopravno s latinicom. U višim razredima obično se tako tjedan dana koristio srpski na ćirilici, a onda tjedan dana srpski na latinici.

 Takva je ravnopravnost Livnjake tjerala iz zavičaja. Samo ih u Zagrebu i njegovoj okolici danas živi preko četrdeset tisuća. A koliko nas je u Splitu, u Slavoniji ili u iseljeništvu! Sudbina iseljenika duboko prati i moju obitelj. Moj je otac s četrnaest godina otišao na rad u Francusku, kasnije u Belgiju, a pred rat je osam godina bio u Njemačkoj. Od 1959., čim se moglo izići iz Jugoslavije, radio je u Austriji i u Njemačkoj. Od 1966. naslijedio sam ga ja.

Ipak, u Livnjacima je uvijek tinjala velika snaga i nisu se lako predavali. Sav protuhrvatski teror nije uništio naše samopoštovanje, ni našu privrženost hrvatstvu. U naporima da opstanemo puno su nam pomagali naši svećenici, fratri Bosne Srebrene, koji su poslije rata gotovo svi bili izloženi progonima. Brat moga oca fra Hrvoje bio je tako 1947. uhićen i strpan u Zenicu, gdje je proveo pet godina. Sam je malo pričao o mučenjima i poniženjima koja je prošao. No, jedne sam godine na nekom putovanju vlakom došao u razgovor s jednim rođakom Ante Đapića – Đapići su iz Čaprazlija – koji je sa stricem Hrvojem bio u Zenici, a taj mi je čovjek pričao da je puno puta njegova ruka utrnula pod stričevom glavom, pomažući mu nakon mučenja. Pričao mi je da su fra Hrvoja izvodili pred sve robijaše i silila ga da javno prizna da je narodni parazit, a da je on hrabro izjavljivao da će on uvijek slijediti svoje ideale i Kristov nauk.

Livnjaci su iskreni vjernici. Sva su djeca išla na vjeronauk, a cijela su sela hodočastila Sinjskoj Gospi, bosi preko Kamešnice. A milicija je, osobito s bosanske strane tadašnje republičke granice, na svaki način nastojala terorizirali hodočasnike. Na Cetini bi ih dočekivali i kontrolirali osobne karte. Sjećam se jednog slučaja iz moga djetinjstva kada je jedna žena, koju su s mosta u Trilju vratili jer nije imala osobne karte, pokušala nekoliko stotina metara nizvodno preplivati rijeku te se pri tome utopila.

 Nigdje nije bilo radnih mjesta i svi smo se morali odlučiti na odlazak u druge zemlje. Zatim je slijedila i izgradnja akumulacijskog jezera u Buškom blatu, 1966., kada je potopljeno više sela, a seljacima nije bilo dopušteno zamijeniti oranice za brdovite državne pašnjake, što su pojedine obitelji tražile, nadajući se da će se tako moći zadržati u svom kraju. Slično je kasnije bilo i s otkupom zemlje u Prološkom polju, gdje je vlast odlučila graditi površinski rudnik te je seljacima isplaćivala krajnje niske naknade za plodnu zemlju.

Ta neprestana mržnja prema Livnjacima još jednom je kulminirala 1992., kada su Srbi uz pomoć Jugoslavenske armije namjeravali uništiti cijeli naš kraj. – Na početku tog sukoba moja se obitelj našla u veoma opasnoj situaciji. Naš najstariji sin Ivica – supruga i ja imamo troje djece – morao je u studenom 1990. u tadašnju vojsku, i to u Šabac. Srećom je skupa s još dvojicom mladića sredinom 1991. uspio pobjeći i stići do poznanika u Derventi, provaliti u njihov stan – jer nikoga nije bilo kod kuće – i domoći se civilne odjeće. Ubrzo se priključio Hrvatskoj vojsci i kasnije sudjelovao u obrani Livna.

Livanjski kraj sljedećih godina, u slobodi, mora procvjetati! Ja ću se onda s obitelji – nakon dugih godina teškog rada, koje mi se čine kao da sam ih proveo u magli, na robiji, na kojoj me doduše nitko nije tukao i na kojoj nisam bio gladan, ali tijekom kojih nije bilo nikakvog pravog zadovoljstva osim osjećaja da sam od siromaštva zaštitio svoju djecu – vratiti u Čuklić, ili u Zagreb, gdje smo supruga u Remetama sagradili lijepu i prostranu kuću, i započeti punim životom.»

Iz Tomislavgrada su u Wiesbadenu živjele obitelji Joze Marinčića (Mrkodol), Stipe Meštrovića (Mrkodol), Stojka, Marka i Ivana Kovčo (Letka), Ivana Bojkića (Donji Brišnik), Marijana Zdrinušića (Bukovica), Slave Marinčića (Mesihovina), Mije Radoša (Kongora), Paška Radoša (Roško Polje), te drugi.

Evo nekoliko autobiografskih crtica Ive Meštrović:

Iva Meštrović

Rođena sam 1938. u Donjem Brišniku. U mome najranijem djetinjstvu u sjećanje mi se najdublje urezalo tugovanje majki za djecom, brišničkim mladićima koji se poslije rata nisu vratili kući i za koje majke nisu znale jesu li poginuli ili su možda negdje živi.

U školi smo učili o partizanima, o tome kako su se oni borili protiv fašista, o bratstvu i jedinstvu, o tome kako se treba čuvati neprijatelja i kako ćemo izgrađivati našu zemlju. Fratrima smo išli na vjeronauk, spremali se za Prvu pričest i Krizmu i prelazeći crkveni prag zaboravljali smo političku stvarnost. Svako je dijete osjećalo što je istina. U našim se kućama prije večere uvijek molila krunica, a poslije večere bi se ljudi, osobito zimi, skupljali, čitali naš Pismar, te razgovarali. Mi bismo djeca napinjali uši, najviše onda kada bi stariji govorili tiho, pa bismo načuli o partizanskim progonima, o zatvorima, o tome da je u našem kraju nestalo stotine i stotine ljudi.

Zemlja moga oca, koji je s bratom i njegovom obitelji živio u zajednici, nije nas mogla prehraniti, a u cijelome našem kraju nigdje za naše ljude nije bilo posla, i moj je otac otkako se ja sjećam uvijek iznova odlazio od kuće u potrazi za sezonskim poslovima. 1952. pronašao je trajniji posao u Inđiji, u Srijemu, te se odlučio tamo preseliti.

Mama mi je umrla u mojoj šestoj godini, a poslije nje su umrle i moje dvije mlađe sestrice. Liječnika nije bilo u blizini i mnoga su djeca umirala.

Ubrzo nakon odlaska u Inđiju, otac me je pozvao k sebi. Tamo sam išla u 4. razred i radila u domaćinstvu, no srce me vuklo baki i mojoj neudatoj tetki u rodnu kuću u Brišnik. I one su me sa svoje strane zvale, jer su mislile da me kod oca nitko ne će naučiti vesti i plesti, i ja sam se nakon dvije godine vratila.

Kod kuće sam radila ženske poslove, ali i kopala, kupila sijeno i išla u drva. Posao nam je svima bio težak, a oskudica je bila velika, no ipak je bilo i puno veselja. Često smo pjevali, šalili se, a pred crkvom se poslije mise svake nedjelje vrtilo veliko djevojačko i momačko kolo.

Svaki je zaseok imao svoje sijelo na kojem se mladež sastajala. Nakon razlaza mladići bi se vraćali djevojkama koje su im se sviđale i kucali im na prozor. Djevojke bi otvarale kućna vrata i primile mladića na razgovor u svoju sobu, ako su to željele. Pri tome ih nitko nije smetao, uvijek bi ostajali sami. Ako bi mladić i djevojka nakon takvih susreta odlučili ostati zajedno, sljedeće bi nedjelje skupa došli pred crkvu i time bi javno potvrdili svoju vezu.

Meni je na prozor kucao Stipe iz Mrkodola.

Udala sam se u siječnju 1962., a moj je muž, koji je i do tada, kao momak, išao u druge krajeve na rad, u srpnju dobio papire za Njemačku. Zdravku sam rodila u prosincu, a otac ju je vidio prvi put kad je dijete već hodalo.

S dvoje djece - u međuvremenu nam se 1965. rodio naš sin Dragan - te sa svekrvom i svekrom i zaovama, živjela sam sama šest godina – što je bilo potpuno uobičajeno, jer su muževi svih žena bili na radu. 1965. moj je muž od svoje prve ušteđevine sagradio novu kuću u Mrkodolu. Tome sam se tada veselila, no tada nisam znala da nam to nije zadnja kuća koju gradimo.

1968. sam odlučila suprugu predložiti da bih i ja išla s njim. Bilo mi je jako teško ostaviti djecu, no ipak sam mislila da će Stipi biti lakše ako ne bude uvijek sam, a da ćemo i bolje napredovati ako oboje budemo radili. Tako sam i sama započela teškim radničkim životom u nepoznatoj zemlji.

Radili smo puno, stanovali u tijesnom i skromnom stanu.. A trpjeli smo da djeca nisu s nama i zato smo ih 1970. doveli k sebi u Wiesbaden, U isto smo vrijeme shvatili da za nas i za našu djecu nema budućnosti u Tomislavgradu i odlučili smo pokušati izgraditi kuću u Zagrebu. Za takav je plan trebalo mukotrpno štedjeti te raditi od jutra do večeri. Odricali smo se nekoliko godina i doista, uspjeli sagraditi kuću u Zagrebu, u Vrapču. 1976 rodilo se naše treće dijete, sin Mario, a 1979. suprug i ja smo odlučili kako je trenutak da se s djecom vratim u Zagreb, u našu novu kuću, u nadi da će nam se on uskoro pridružiti te da ćemo konačno živjeti smireno. Nažalost, taj plan nismo uspjeli ostvariti. Život u Zagrebu postajao je sve skuplji i teži i nije nam preostalo ništa drugo već se 1985. vratiti u Njemačku. No, ni ovaj se put nažalost nismo našli svi na okupu. U Zagrebu je ostala Zdravka, koja je u međuvremenu bila završila srednju školu, te Dragan koji se u tom trenutku nalazio u vojsci.

1989. počeli smo graditi treću kuću u našem životu, ovaj put u Niederhausenu, u Taunusu, kraj Wiesbadena. U njoj sada stanujemo suprug i ja, sa sinovima. Dragan se naime također vratio u Njemačku. Zdravka živi sa svojom obitelji u Zagrebu.

U Niederhausenu nam je doista lijepo i udobno, no suprug i ja neprestalno razmišljamo kako bismo se preselili u Zagreb. Nakon svih obiteljskih rastanaka na koje nas je natjerala tvrda duvanjska zemlja i neprijateljska država, nakon svih trganja i borbi da dignemo obitelj na noge, okupljanje u Zagrebu doživjeli bismo kao da nam je nakon dugog, teškog i nesigurnog puta uspjelo stići na sigurno i poznato mjesto.

Kratke (auto)biografije ovih dvoje ljudi – zabilježene prije nekoliko godina – imaju epilog: Nitko se iz obitelji Duvnjak ili obitelji Mreštrović nije vratio u Hrvatsku. Došle su čak i mirovine kao sigurni prihodi, no godine su u međuvremenu radile u prilog novog svijeta, djeca su osnovala svoje obitelji, pristigli su unuci, i odjednom je bilo teško napraviti korak o kojem se sanjalo cijeli život.

Na kraju ove bilješke u čast hrvatskih iseljenika u Europi, neka bude sjećanje na prijatelja Olega Bukulina (Žman, Dugi otok, 1940. – Paris, 1985.) iz sela Žmana na Dugom otoku. Dne 3. siječnja 1959. Oleg je, s vršnjacima, Albertom Frletom, Nevenom Žuvićem i Milom Žuvićem iz Žmana, te s četvoricom mladića iz susjedne Luke, sa zapadne strane svoga otoka, malenom gajetom isplovio prema talijanskoj obali, želeći pobjeći iz Jugoslavije. Na otvorenom moru, tridesetak milja od talijanske obale, zahvatila ih je iznenadna oluja te prevrnula brodić. Nevjerojatnim čudom na tom su se mjestu zatekli talijanski kočari i spasili ih. Iz izbjegličkog logora Cremona kraj Milana u treće su zemlje mogli ići oni koji su od rodbine dobili garantne listove, a ostale bi vraćali u Jugoslaviju. Oleg nije u svijetu imao nikoga i stoga se, kako ne bi bio vraćen, s Milom Žuvićem, odlučio na bijeg prema Francuskoj, pješice preko Alpa - na put koji će kasnije opisati težim od onog preko mora.

Zaprepašćujuća u ovoj biografiji je činjenica da su kupnju broda kojim je Oleg s prijateljima bježao u Italiju financirali roditelji bjegunaca! U kakvom je očaju morao biti otac, koji je svog jedva doraslog sina slao u čamac, na otvoreno more! Uz to, bilo je poznato da je vojska vrebala te često čak i pucala i potapala bjegunce – (zapovijed za pucanje izdavale su jugoslavenske vlasti češće na moru negoli na kopnu)! Mora da su roditelji mislili da je i krajnje izlaganje, s mogućnosti uspjeha, bolje od siromaštva i represije u zloj Jugoslaviji. Inače, Oleg je u Parizu odmah nakon dolaska obolio od šećerne bolesti, od koje je kasnije i prerano umro, ne doživjevši slobodnu Hrvatsku koju je čekao.

Na kraju, dok se žalostimo nad ovim teškim životopisima, moguće je u isti čas danas osjetiti i pouzdanje i zadovoljstvo. Hrvatska država u kojoj sada živimo donijela je novu kvalitetu života i sigurnosti! Radosna mogu posvjedočiti da maturanti škole u kojoj u Zagrebu predajem, više ne spominju da žele otići iz Hrvatske jer ovdje ne bi vidjeli budućnost za sebe. Kada sam krajem devedesetih započinjala raditi, još uvijek su se ponekad čuli životni planovi vezani uz iseljenje. Sljedećih godina sve manje i manje. Danas mladi ljude spominju još samo Kanadu ili Švedsku kao zemlje u kojima bi voljeli kraće vrijeme dodatno studirati, specijalizirati se, učiti. U Hrvatskoj prvi put raste pokoljenje koja ne mora u slovensku šumu, niti u čamac na opasno more, pa čak ni po legalnu putovnicu za rad na njemačkoj baušteli! Hvala svima koji su podnijeli neopisive žrtve da to postane moguće!

by Politički zatvorenik