Dalmatinski pelikan na Buškom jezeru

Početkom ožujka ove godine, u Prisoju na Buškom jezeru, uz brojne vrste ptica koje stalno ili povremeno borave na ovom jezeru, primijećena je i ptica koja se od ostalih vrsta isticala svojom veličinom i neobičnim izgledom.

Pokazalo se da je riječ o vrsti nesita ili pelikana (porodica Pelecanidae, rod Pelecanus), koji nije čest posjetitelj Buškog jezera, zapravo je ovo njegovo prvo potvrđeno pojavljivanje u novije vrijeme, što se moglo primijetiti i po velikom zanimanju ovdašnjih ljubitelja prirode i ribolovaca, koji su ga nastojali

fotografirati i saznati nešto više o ovoj ptici. Neke od značajki porodice nesita ili pelikana (Pelecanidae) su sljedeće: veći su od labudova; kljun im je žut, dug, svelikom kožnom mješinom; hrane se ribama koje love obrušavajući se ili u osobitom zajedničkom lovu uz obale obraslih plitkih stajaćih voda (love kao hajkači, plivajući u redovima i pritom lupaju krilima, tjerajući plijen u plićake i na obalu); u plićaku grabe plijen kljunom kao kutlačom; s pomoću mišića mogu skratiti donji dio kljuna, tako da tvori veliku kožnu mješinu;

gornji dio kljuna je plosnat i tvori poklopac; u letu se poznaju po velikim krilima; vrat im je u letu svinut, tako da glava leži na ramenima. Dijelovi kože na licu nesita su goli, noge su kratke i masivne. Sva su četiri prsta povezana kožicama.

Držanje tijela im je vodoravno pri stajanju i hodu. Plove „plitkim gazom“. Mladunci su izlegu goli, bez perja. Parovi žive u jednoženstvu i obično su zajedno jednu sezonu. Gnijezde se

u kolonijama. Postoji jedan rod (Pelecanus) sa sedam vrsta, od kojih su dvije u Europi, i obje su vrlo ugrožene isušivanjem staništa, uznemirivanjem, proganjanjem i krivolovom.

Vrste nesita koji žive u Europi su: ružičasti nesit ili gem (Pelecanus onocrotalus L.) i kudravi nesit ili panac (Pelecanus crispus Bruch). Obje su vrste vrlo slične i razlikuju se u nekoliko detalja koji se najbolje uočavaju iz blizine ili promatranjem

leta. Prema fotografijama i opisu nesita, koji se na Buškom jezeru zadržao desetak dana, najvjerojatnije je riječ o kudravom nesitu, koji se još naziva i dalmatinski pelikan (engl. Dalmatian

Pelican), jer je prvi znanstveni opis ove vrste, prema jednom primjerku ulovljenom na Neretvi, uradio istraživač

Bruch 1832. godine, kad je ova ptica nastanjivala i gnijezdila se na močvarnim staništima u Dalmaciji.

Prema Zakonu o lovstvu FBiH, kudravi ili dalmatinski nesit zaštićen je stalnom zabranom lova.

Dalmatinski nesit

Dalmatinski nesit nešto je veći od ružičastog, dugačak je 160-180 cm (kljun 37-45 cm), a raspon krila je 310-345 cm. Rasprostranjen je u jugoistočnoj Europi, na zapadnoj i sjevernoj obali Crnog mora i u središnjoj Aziji, a kao skitnica doleti na zapad i do Španjolske.

Populacija nesita koja se gnijezdi u Europi zimuje u zemljama istočnog Sredozemlja, a populacije s Crnog mora prezimljuju u Aziji sve do obala Kine. Najveća gnijezdeća populacija je na Prespanskom jezeru (između Albanije i Grčke). Prilikom migracija dalmatinskog nesita značajnu ulogu imaju velika jezera kao odmorišta.

Životni prostor ove ptice su šašem obrasle obale ribom bogatih mora, jezera i riječnih ušća. Hrani se pretežno ribom, koja može biti i do 50 cm dužine. Gnijezdo gradi na rubu vode ili gradi plivajuća gnijezda, jednom godišnje, a najčešće snese 2-3 bijela jaja, na kojima oba roditelja leže 30-

32 dana. Perje mu je bijelosivo, a na glavi ima duže kovrčavo perje, zbog čega je i dobio ime kudravi nesit. Glasa se siktanjem i klepetanjem. Od

ružičastog se nesita razlikuje po tamnim nogama i po jednobojnoj donjoj strani krila (osim tamnih vrhovavelikih letnih pera).

Prema kriterijima Svjetske udruge za zaštitu prirode (IUCN – International Union for Conservation of Nature), sadašnje stanje ukupne populacije dalmatinskog nesita, unatoč laganom rastu pojedinih populacija (Grčka), ocijenjeno je kao „ranjivo“ (engl. Vulnerable), zbog nastavka negativnog trenda ukupne populacijei naglog opadanja brojnog stanja tijekom prošlog stoljeća. Prema Crvenoj listi IUCN-a, europske države u kojima je ranije postojala gnijezdeća populacija, ali je u međuvremenu izumrla, su Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Njemačka, Mađarska i Makedonija, pa se u ovim i većini ostalih europskih zemalja pojavljuje samo kao skitnica. Brojno stanje gnijezdećih parova u Europi krajem 20. stoljeća procijenjeno je na 800 do 1.200 parova (Crivelli 1994.), a ukupna svjetska populacija na 10.000

do 20 000 jedinki (BirdLfe International, 2009.). S ciljem bolje zaštite gnijezdeće populacije dalmatinskog nesita, tijekom 1996. predstavljen je

Akcijski plan za dalmatinskog nesita(Pelecanus crispus) u Europi, kojim se utvrđuju mjere i akcije koje treba provesti kako bi se povećala populacija

ove vrste i zaštitilo staništa na kojima se gnijezdi. Akcijski je plan urađen za europske zemlje u kojima

se ova ptica gnijezdi i može se reći da je ostvario dobre rezultate, jer se populacija dalmatinskog pelikana povećala na nekim staništima koja

su bila obuhvaćena ovim planom. U odnosu na Buško jezero, najbliža postojeća gnijezdeća populacija dalmatinskog pelikana nalazi se na Skadarskom  jezeru (između Crne Gore i Albanije).

Dalmatinski nesit se već dugo ne gnijezdi u svojoj postojbini, a posljednja kolonija nesita, zabilježena

u Dalmaciji početkom 20. stoljeća, bila je u dolini Neretve. U Bečkom prirodoslovnom muzeju čuvaju se jaja koja su danas jedini dokaz da se u dolini Neretve gnijezdio kudravi nesit ili dalmatinski pelikan.

Postoji mogućnost da je u to vrijeme dalmatinski nesit bio prisutan i na području Buškog jezera (koje je nastalo tek 70-ih godina prošlog stoljeća,

pretvaranjem tadašnjega Buškog blata u umjetnu hidroakumulaciju), jer su tada ovdje postojali slični prirodni uvjeti kao u dolini Neretve (povremeno

plavljenje, velike površine obrasle šašem), odnosno uvjeti kakvi sadam vladaju na jezerima koja dalmatinski pelikan koristi za gniježđenje.

U Hrvatskoj je 2001. godine započeo projekt Povratak dalmatinskog pelikana, i to je prvi prirodozaštitni projekt takve vrste u Hrvatskoj.

Nadamo se da posjet ove neobične i zanimljive ptice Buškom jezeru neće biti posljednji, a najbolja vijest za ljubitelje prirode bila bi da se dalmatinski nesit trajno vratio u svoju postojbinu, Dalmaciju.

 Mr Ivica Sučić/Lovački i kinološki savez Herceg Bosne