Mladen Schwartz o "Hrvatskom listu"

Prijatelji, kameradi, kolege!

     Šaljem Vam ovu dokumentaciju, iz koje ćete vidjeti nešto o ideologiji, strategiji i taktici zadarskoga „Hrvatskog lista“. Unatoč njegovoj umjerenjačkoj i oportunističkoj usmjeridbi, kao i brojnim manjkavostima (o kojima ću progovoriti jednom slijedećom zgodom), taj smo tjednik, u nedostatku ozbiljnijih  i žešćih, prihvatili dok se ne pojavi nešto bolje, preporučali smo ga i reklamirali, čak sam u njemu i sâm, uz enormne, gotovo neopisive poteškoće, nastojao i surađivati. Sada su mi njegovi gazde – klevetnički mi pripisujući ni manje ni više nego sudjelovanje u umorstvu! – uskratili pravo na dostojni dementi. Ovim postupkom oni zapravo na mene huškaju ubojice, te time konačno otkrivaju svoje pravo lice. Mojoj je „suradnji“ u zadarskom tjedniku kraj, a ovo što slijedi predočujem vam na znanje i ravnanje.

VUKUŠIĆ ME SPOMINJE KADA ME KLEVEĆE,

A PREŠUĆUJE ME KADA MI MORA SPOMENUTI ZASLUGE

Mladen Schwartz

    Gospodine Uredniče!

    U drugom nastavku svojega feljtona „Bruno Bušić, vizionar hrvatske samostalnosti“ (HL br. 265 = 22. X 09), autor Bože Vukušić navodi kao Brunin politički program ove teze: Nacionalno pomirenje / Općehrvatsko jedinstvo / Djelatna veza Domovine i Izbjeglištva / Razvoj hrvatskih snaga i oslon na njih / Nadideologijska nacionalna borba / Neutralnost u prijeporu Istoka i Zapada / Korištenje svih primjerenih sredstava borbe. Te su teze do sada često navođene, ponekad i ne posve točno, doživjele su i više verzija te komentara, a Vukušić u ovoj prigodi propušta zadnju: Solidarnost s autentičnim osloboditeljskim gibanjima u svijetu (koja je također ponekad bila krivo citirana). Te su teze poznate kao „Teze Lunda“ (izvorni naslov) ili „Lundske Teze“, a napisao sam ih i naslovio ja, Mladen Schwartz. Vukušić, koji već preko dva desetljeća vodi svoj ničim izazvani privatni rat protiv mene, prešućuje me kao autora te ostavlja dojam da je Teze sastavio Bruno. Istina je pak da je Bruno u ljetu 1978, kratko prije nasilne smrti, na našem zasjedanju u Lundu, zamolio mene i Zlatka Markusa da iz njegovih petnaestak ad hoc nabačenih i nesređenih programatskih teza (posjedujem rukopis), kao i temeljem drugih naših ideja, koje su se pripadnicima naše skupine iskristalizirale kao zajedničke tijekom naših susreta i razgovora, sročimo nešto suvislo. Budući sam uzvratio kako ne znam pisati u duetu, dogovorili smo se da Teze sastavim sâm, pa da suborci moj nacrt konačno dotjeraju. Međutim primjedaba nije bilo, i ove su pregnantne, dojmljive i sustavno poredane, clare et distincte napisane  Teze (moram ih sâm hvaliti kada drugi ne će!) ušle u povijest u obliku u kojemu sam ih i napisao (u stanu Markusova švedskog susjeda, koji je tada bio na putu). Prvi put bile su objavljene na naslovnici našega, emigrantskog „Hrvatskog lista“ za siječanj 1979. Dvadesetak puta morao sam do sada intervenirati (već mi je dosadilo!) kada bi u javnosti Teze bile pripisivane Bruni, ili bi se prešućivalo moje autorstvo. Bruno je velik i bez Lundskih Teza, a i ja sam, Bogu hvala, za ovih par desetljeća uspio složiti i poneki drugi važan tekst, manji ili veći. Ali ne vidim niti jednog ozbiljnog razloga da se prešućuje povijesna istina. Jedini, koji je u općinstvu stidljivo priznavao moje autorstvo nad Tezama, bio je Zlatko Markus, i on, uz druge (Cerovac, Mičić, Buškain, p. Lasić...), dobro znade kako su nastale. Problem je u tomu da samozvani Bušićanci (Bože Vukušića nije bilo ni blizu kada smo vijećali i odlučivali u Lundu, tek se par godina poslije pojavio u emigraciji, što je druga tema) sebe prikazuju ortodoksnim sljedbenicima Učitelja, svojatajući ga samo za sebe, pa i kada to ne odgovara činjenicama: Mi smo Brunini, Bruno je naš, a izvan te sprege nema ničega! O svemu tome i o drugome vidi i moju knjigu koja uskoro izlazi iz tiska: „Bruno Bušić: junak – prorok – mučenik“! Glede pak Bože Vukušića, on se je, uz ostalo, usudio čak i dovoditi me u svezu s ubojicama BB, skupa je s Vicom Vukojevićem otuđio najveći dio mojega udbaškog dossiera (br. 250244), gdje je riječ o mojoj intenzivnoj suradnji s Brunom, pa je onda još razmjerno mali grijeh kada mu pripisuje moje tekstove.

NISAM GUDELJA UPOZNAO S BRUNOM BUŠIĆEM!

Mladen Schwartz

     Gospodine uredniče!

Vukušićeva podmetanja

     Propustili ste objaviti moj uzvrat Boži Vukušiću gdje me prešućuje (zatajivši moje autorstvo nad glasovitim Tezama Lunda), pa mi barem u cijelosti objelodanite ovaj uzvrat na njegovu prozivku mojega imena u uobičajeno neistinitoj maniri (kako to i inače rado i redovito čini u svojim člancima, knjigama i na TV). Riječ je o šestom nastavku Vukušićeva feljtona o Bruni Bušiću (v. HL 269!). Tu me vaš suradnik opetovano spominje u kontekstu zadnjega razdoblja Bušićeva života te njegove smrti.

Gudelj

     Idemo redom. Vukušić veli kako sam ja upoznao Petra Gudelja s Brunom Bušićem. Ta je tvrdnja netočna. Točno je da mi se je, za mojega jednogodišnjeg boravka u Heilbronnu, tamo uporno nametao rečeni Gudelj, na kojega me je, kao na iznimno sumnjivu osobu, upozorio (posjedujem dokument!) dobar, pošten i pouzdan Hrvat, pokojni Mirko Sulić, vlasnik tamošnje dvije gostionice „Dalmacija“, uostalom bratić mojega suborca Velimira Sulića te Leona Sulića i Gordane Turić. Dakako da sam upozorbu shvatio ozbiljno, to više jer je i na mene Gudelj već prigodom prvoga susreta ostavio dvojben dojam svojim dosadnim propitkivanjem o Bruni i nespretnim traženjem kontakta uz odgovarajući neiskren osmjeh.

     Istoga dana nakon Sulićeve upozorbe nazvao sam Brunu u London, gdje je on tada boravio, iznio mu slučaj Gudelja, te ga zapitao poznaje li takvoga. Bruno je uzvratio da ima više znanaca imenom Petar Gudelj (jedan je i još živući pjesnik), pa mi o ovomu svatu ne može sa sigurnošću odgovoriti. Vidio sam, međutim, da se Gudelj s Damirom Petrićem u Heilbronnu prepoznao (doveo sam ih u kontakt kako bih upravo to ustvrdio).

S Brunom u Forbachu

     Uskoro smo se mi bušićanci s Brunom sastali na većem skupu u Forbachu (njemački gradić pod francuskim zaposjednućem u pokrajini Elsaß, budući da Bruno više nije smio u Njemačku, a mi smo granicu na tomu mjestu bez problema prelazili ilegalno, ne zato što ja ili drugi ne bi imali papira, nego da nas ne prate neprijateljska redarstva Jugi sklonih demokratskih država). Iz prikrajka promatrao sam kako Bruno reagira na Gudelja, koji se je tamo – ne znam od kuda i kako – pojavio, i stekao sam dojam da normalno suobraćaju, iako to nije moralo značiti da se otprije poznaju, a još manje da su prijatelji. Budući da sam, međutim, Brunu na Gudelja opetovano već bio upozorio, držao sam da od sada, kao odrastao čovjek, sâm može o tome voditi brigu, i nisam mu više dolazio s temom Gudelj.

Ostale laži o meni i Gudelju

     Razne službe, kao i Gojko Borić te njemu slični, proširile su potom lažnu verziju kako sam ja Gudelja doveo Bruni, a to se, vidimo, uklopilo i u Vukušićev program provokacija, podmetanja te djetinjastih, jalovih pokušaja kompromitacije moje osobe i djela. Ali je netočno i da sam ja Gudelja angažirao u uredništvu Hrvatskoga Lista u Mainzu (BV krivo piše „Meinz“). Gudelj se tamo pojavio mimo mene, bez mojega znanja (nikada na to ne bih pristao), i tehnički urednik Tomo Matasić objavio mu je na svoju ruku jedan ili dva polupismena člančuljka, pa se poslije tužio kako mu je Gudelj, boraveći u prostorijama uredništva, napravio astronomski brzoglasni račun. Vukušić, usput rečeno, nema nikakvo pravo prozivati Petra Gudelja za protuhrvatski zločin, budući da ga je, kao i Blagoja Zelića, oteo i danima preslušavao, da bi ih potom jednostavno pustio na slobodu, sugerirajući time njihovu nedužnost!

Brunin pokop i sprovod u Parizu

     Napokon je netočna Vukušićeva tvrdnja da sam na Brunin pariški sprovod putovao s Jozom Milošem, Petrom Gudeljom i Antom Tončom Zovkom, te da sam se s njima u samovozu vraćao u Njemačku. Istina je da se Gudelj u Parizu pojavio došavši iz Amsterdama, od kuda je nekim ljudima poslao razglednice i gdje je Bruno, uz ostale, trebao prispjeti na kongres Hrvatskoga narodnog vijeća. Te mi je razglednice pokazalo njemačko redarstvo koje ih je zaplijenilo, i koje se čudilo Gudeljevim putovanjima budući da je, kao i ja, držalo da on nema putovnice. Istina je i da sam na sprovod putovao u pratnji svojega tjelohranitelja Andrije Tomana, koji me je inače i vozio, no ovoga puta za upravljačem je sjedio Andrijin čovjek, stanoviti Ivica iz Heilbronna. Po gotovo praznoj noćnoj autocesti jurili smo dobrim samovozom brzinom od skoro 250 km/h, i još u ranu zoru stigli smo u Pariz Bruni na sprovod i pokop. Zlatko Markus crnohumorno je zamijetio da će se od sada sastanci uredništva našega Hrvatskog lista održavati na spiritističkim seansama.

Jozo Miloš

     Točno je da je pri povratku Miloš redarstveno zadržan, ali je to bilo u Njemačkoj (Saarbrücken), a ne u Francuskoj. Franjo Mikulić nazvao me tim povodom bi li se na Nijemce moglo utjecati da Miloša puste. Franjo u njemu tada nije vidio sumnjivca. Nijemci su ga i pustili, bez naše intervencije, ali je nesretnik pola godine poslije zaglavio u šumi kod Kölna, jer su neki Hrvati procijenili da je upravo on pucao u Brunu Bušića. Milošev otac, pošten Hrvat, najavio je pljunuti na sinov grob ako se osvjedoči da je ovaj pucao u Bušića. Bože Vukušić pak pokušao je Brunino umorstvo uvaliti Vinku Sindičiću, znajući da on nije ubio Brunu. Kada je zagrebački sud, u nedostatku dokaza, Sindičića oslobodio, pala su u zaborav sva njegova stvarna i brojna umorstva, ali i pitanje Brunina ubojice – što se i htjelo! Glede još Joze Miloša: prije umorstva Brune preslušavali smo ga Marijan Rogić (HRB) i ja u Heilbronnu, jer je trebalo ustvrditi zašto nije izvršio nalog i likvidirao jugo-konzula Vojislava Đukića. Poslije je Đukić poginuo u Madžarskoj kao žrtva prometne nesreće, ali su u Njemačkoj bili osuđeni svi sudionici neobavljene Đukićeve egzekucije (Miloš, Rogić i Vidan Korač). Ipak, okolnost da Miloš nije ubio Đukića, naravno,  sama po sebi ne dovodi u pitanje njegovu ulogu atentatora na Brunu Bušića.

Vukušićeve klevete

     Sve u svemu, tako mi Bože Vukušić, za nečiji račun, klevetama, intrigama i podmetanjima, nastavlja zahvaljivati za to što sam ga podupirao nazočnošću na sudu i posjećujući ga u zatvoru kada je bio upleten u umorstvo nekoga potpuno nevažnog jugo-njuškala (Jusufa Tatara), te za taj besmisleni i štetni čin zaradio doživotnu robiju; što sam mu se zdušno stavio na raspolaganje savjetima i intelektualnom asistencijom, dok je čamio na robiji (čuvam opširnu prijepisku!), te sam ga čak nesebično doveo na moje vlastito mjesto Pročelnika za politička pitanja u Hrvatskomu Državotvornom Pokretu!

*******

(I)                 Poštovani Ivica Marijačiću!

     Niste mi objavili pismo o Boži Vukušiću i Tezama Lunda. Jasno mi je da je BV u HL moćan, ali svemoćan očito nije, ipak ste donijeli i članaka protiv njega (kao i ovaj Tome Naletilića). Vukušić me sustavno blati i preko dva desetljeća intenzivno i organizirano ratuje protiv mene žešće negoli što je ikada ratovao protiv jugovine. Ne želim za ovu prigodu ulaziti u razloge i uzroke, ali sam prije više godina primijetio da ste i sami, u nekom članku u SD („Tjedan“), pisali protiv mene pozivajući se tek na ubogog BV kao na jedini izvor. Nisam preosjetljiv, ništa me ne čudi, i prešao sam preko toga, a pogotovu u slijedećoj fazi cijenio sam Vašu dobru volju da mi, tu i tamo, donesete u HL barem pokoji čitateljski dopis, kada je inače protiv mene zavladao manje-više potpuni embargo. Zato i ne cjepidlačim oko svakoga teksta, prepuštajući naravno Vama kao uredniku da ponešto i ne objavite. Ovoga puta, međutim, molim Vas da ovo što Vam šaljem objelodanite odmah u slijedećem broju i bez ikakvih kraćenja! Imam pravo odgovoriti javno na najgnjusniju klevetu, onu kojom me se (baš kao i u Vukušić-Vukojevićevu zloglasnom TV-uradku iz 1992) neizravno dovodi u svezu s ubojicama Brune Bušića, koji mi je bio dragi prijatelj i iskreni suborac, jedan od najvažnijih i za mene najpresudnijih ljudi koje sam ikada upoznao. Ne mogu i ne želim dopuštati opskurnim mešetarima da se na ovakav način izruguju i mojoj osobi i pokojnom Bruni i hrvatskoj državotvornoj borbi. Dok smo mi s glavom u torbi rušili ogavnu tvorevinu, BV je čamio na doživotnoj robiji zbog potpuno nepotrebne i za hrvatski probitak suvišne likvidacije. Nemojte me dakle razočarati i ovo mi odmah objavite, da se opet ne natežemo iz tjedna u tjedan, jer ova je prigoda posebna. Unaprijed hvala i hrvatski pozdrav! M. Sch.

(II)               Poštovani Ivica Marijačiću!

     Nadam se da ne će biti problema s objavom teksta. Molim Vas da svakako uzmete u obzir verziju koju Vam sada šaljem, jer se u prvoj potkralo par pogrješaka budući da sam pisao u žurbi, a ne bi bile zgodne ni za novine – tako da ne morate sami korigirati! Hvala i ZDS! M.

(III)             Gospodine Ivica Marijačiću!

     Ne, na žalost ne mogu pristati na Vaš prijedlog. Lijepo sam Vas zamolio da mi uzvrat na Vukušićeve drske klevete objavite odmah i neskraćeno; u HL-u smo čitali brojna pisma koja su i puno dulja od mojega, a Vi biste htjeli da ja ovaj odgovor na najgnjusnije optužbe svedem na jednu trećinu izvornoga teksta, i to s tri tjedna zakašnjenja, kada se čitatelji više ne će ni sjećati povoda, a zakržljala verzija moje samoobrane ne će biti uvjerljiva za one koji inače bez razmišljanja vjeruju svemu što im servira BV.

     Pokazao sam, u povijesti svojih sveza s Vašim tjednikom, uistinu puno takta i snošljivosti. Pristao sam na nedostojnu borbu za objavu gotovo svakog pisamca koje bih Vam uputio. Pomirio sam se s tim da sam zabranjeno ime, koje ni člančića ne može objelodaniti u Listu, nego se i moje ponajbolje napise progonilo u analfabetsku rubriku, gdje utočište nalaze i notorne bedastoće ili izmišljotine, tako da je, što god ja napisao, moj tekst već unaprijed diskvalificiran kao manjevrijedan – umjesto da ste mi dali poštenu kolumnu, pa makar i neplaćenu, ponosni da uopće hoću surađivati u Vašemu dosta skromnom listiću. Čak sam prešao i preko toga da niste smogli snage objaviti prikaz mojih knjiga koje sam Vam poslao.

     Nakon ovoga najnovijeg ispada, međutim, odlučio sam podvući crtu. Sve ima svoje granice, pa i moje strpljenje. Premda sam načelno nesklon kompromisima, pristajao bih na njih nošen razboritom prosudbom. Ali ovdje nema kompromisa. S mojom čašću i ugledom nema kockanja, osobito kada ih pokušava ugroziti kukavna protuha, koja, uz Gojka Borića (koalicija Mosad – Cia!), očito i upravlja Vašim listićem. Inače biste mi bez natezanja i ucjena objavili barem jedan odgovor tom mangupu. Postoje načela koja su važnija od imetka i plaća, mirovina i sinekura. Biti slobodan čovjek vrijednije je od ugodnog i sigurnog života. Vaše ponašanje pokazuje da ne dijelimo taj nazor, pa je, nakon Vaše zadnje geste, svaka suradnja bespredmetna.

     Što se mene tiče, neka BV i nadalje vodi svoj štakorski rat protiv Mladena Schwartza; on dobro znade da sam ja neuništiv, za razliku od njega, Borića i njima sličnih, i za razliku od Vašega glasila. Budući da ste mi svojim postupkom objavili otvoreni rat, budite uvjereni da objavu rado prihvaćam i da ću rat voditi svim sredstvima. Dosta je bilo i Cije i Mosada, nisam se bojao Udbe, a ovih se bojim još manje. Nisam se borio za ovo vukušićevsko neojugoslavensko i neoudbaško smeće od pseudodržave, borio sam se i nadalje se borim za Hrvatsku Državu. Pritom me ne će pokolebati ni klevete niti nedostatak dužnog poštovanja. Ali mazohistički na njih pristajati u zamjenu za jedan teško izboreni člančić u tri mjeseca ne moram i ne ću.

     Naprotiv, odlučio sam okrenuti drugi list. Možete mi vjerovati na riječ da znam kako se to radi, kao što sam znao i u skoro dvodesetljetnoj emigraciji.

     Mladen Schwartz