Marijo Drmić:"Samo me je dragi Bog spasio!"

Ekskluzivno- Marijo Drmić:"Samo me je dragi Bog spasio!"

Nismo znali što se događa-nekoliko trenutaka smo se nijemo gledali, a tada sam ja potrčao prema vratima. Nisu se mogla otvoriti, već su bila zatrpana kamenjem i prašinom. Udario sam snažno po vratima i nogama i rukama, ona su se otvorila, vidjela se samo prašina

      Svi svjetski mediji su izvijestili o urušavanju triju velikih zgrada u središtu Kelna, od kojih je jedna bila Povijesni gradski arhiv u kojemu su pohranjena mnoga vrijedna djela njemačkih, ali i svjetskih autora, arhivska građa koja datira još od Rimljana, dok se za dvije ostale urušene zgrade samo konstatiralo kako su urušene i da se još ne zna ima li stradalih u njima. Naravno da su se mediji fokusirali na zgradu Arhiva, ali se i u zgradi odmah uz Arhiv odvijala prava drama, o čemu nam je svjedočio jedan od malobrojnih svjedoka, Marijo Drmić, suvlasnik Caffe bara“X“ (sada već bivšeg!) koji je potpuno zatrpan ruševinama zgrade.

-Bilo je strašno i evo ja sam tek danas(nedjelja) u stanju ispričati što se dogodilo prošlog utorka. Tog jutra sam, kao i obično, došao u svoj kafić oko osam sati. Bilo je poprilično gostiju, naši ljudi prije posla tu su, obično, prije posla svraćali na kavu. Negdje oko podne ostao sam sam i to na katu kafića. U 13, 40 došao je jedan Nijemac i ja sam ga poslužio pićem. Sada mogu reći da ga je sam Bog poslao, jer bih inače bio u podrumu, gdje sam imao nešto pospremiti. Dakle, dok sam ja s gostom malo pričao, začulo se pucketanje, pa grmljavina sa svih strana. Nismo znali što se događa-nekoliko trenutaka smo se nijemo gledali, a tada sam ja potrčao prema vratima. Nisu se mogla otvoriti, već su bila zatrpana kamenjem i prašinom. Udario sam snažno po vratima i nogama i rukama, ona su se otvorila, vidjela se samo prašina .Bio sam toliko pribran da se vratim po gosta-Nijemca i povučem ga sa sobom. Probijali smo se kroz prašinu i sam što smo izašli pred zgradu, ispred nas, neka dva metra, nogostup se urušio, kao kad cijepaš papir,  nastala je provalija nekih 30 metara. Pogledao sam prema gore, zgrade su se rušile, podsjetilo me to na rušenje „Blizanaca“ u New Yorku. Strašno! Pogledao sam okolo i spazio svoj motor koji sam ostavio na parkiralištu. Potrčao sam prema njemu, a sve držeći za ruku i gosta, sjeli smo na motor i uspjeli pobjeći dok su se tri zgrade, jedna do druge urušavale.

Kada smo se odmakli nekih 30 metara, stali smo i ništa mi nije bilo jasno: oko sebe smo vidjeli samo izbezumljene ljude, plaču, vrište, trče, dozivaju, a prašina svuda okolo. Stajao sam nepomično nekih 20 –tak minuta, u košulji kratkih rukava i konobarskom pregačom( jedino što mi je ostalo od kafića!), nesvjestan što se događa. Odjednom mi je prišao jedan čovjek, zagrlio me, i tada mi se počelo bistriti u glavi. Bio je to Niko Herceg, moj partner i suvlasnik kafića. Kasnije mi je rekao da je, na sreću, zakasnio na autobus, inače bi i on bio u kafiću. Nakon Nike, koji je počeo telefonirati, došao je i njegov brat Ivan, inače konobar kod nas, pa prijatelj Tomo koji stanule u blizini, zatim moja žena Marijana…Od siline njihovih zagrljaja, koji su bili svjesni da sam za dlaku izbjegao smrt, rasplakao sam se, a valjda je i šok popustio-ispričao nam je, još duboko dišući, Marijo Drmić, inače podrijetlom iz duvanjskog sela Dobrića( oko Buškog jezera).

Tada je, priča dalje, Marijo, nastala prava panika među rodbinom i prijateljima, svi su ga zvali na mobitel,koji je ostao u kafiću, jer nije bilo vremena uzeti ga.

          -Ja nisam bio u stanju ni sa kim pričati, bio sam svjestan svega, ali mi se stalno vraćao, i još uvijek vraća, film kako sam zatrpan pod ruševinama. Zvali su me mnogi prijatelji, dolazili kod mene, zvali su i novinari, ali ja nisam bio u stanju pričati što se dogodilo. Evo, tek sam danas (nedjelja) u stanju prisjetiti se te strahote. Zanimljivo je koliko mi se ljudi, rodbine, prijatelja, gostiju kafića sada javilo i većina ih govori kako su taj dan trebali biti u mom kafiću, baš u vrijeme rušenja, ali ih je nešto spriječilo. Ja kažem to vas je Bog spasio, kao i mene, i sigurno još ima planova i s vama i sa mnom- prisjeća se Marijo, a tada nastade velika stanka u razgovoru. Gotovo kroz plač Govori nam kako još ne zna što je s dvojicom mladića-studenata, jednom je 17, a drugom 23 godine) koji su stanovali u potkrovlju“njegove“ zgrade, a bili stalni gosti kafića, a jedan je  studirao grafički dizajn i napravio logo kafića. To jutro nisu dolazili u kafić, pa Mario strahuje da su spavali u vrijeme rušenja zgrada.

          Inače, 30-godišnji Marijo Drmić i 22-godišnji Niko Herceg iz Livna, Kafe X bar otvorili su, uz spektakularan program, prošle godine u srpnju.

Kafić je na dva kata, podrum i prizmlje, ukupne površine preko 300 četvornih metara. U kafić su instalirali najsuvremeniju opremu i tehniku koja se samo mogla zamisliti, klima uređajima, ventilacijom, masivni namještaj… Uložili su veliki novac, svoj, svoje obitelji, a pomogla je i rodbina i prijatelji.

-Imali smo sve uredne papire za otvaranje, za koje smo zaista potrošili i mnogo vremena i novca, ali smo ispunili i najbizarnije uvjete. Istina je da se nedaleko od zgrade u kojoj je bio naš kafić kopao tunel, vjerojatno za podzemnu željeznicu, ali su nam gradske vlasti kazale da će radovi biti završeni do kolovoza ove godine, pa smo već bili uradili i projekt za vanjsku terasu sa sto mjesta- o strogim uvjetima otvaranja kafića priča Marijo i dodaje kako su radnici koji su radili na prokopavanju tunela, a koji su bili česti gosti u Kafe baru“X“ pričali kako pod zemljom zidovi i cijevi često pucaju, a da se ne zna od čega. Čak se i toranj obližnje crkve bio nagnuo, ali radovi nisu zaustavljani.

-Hvala Bogu pa se urušavanje nije dogodilo u vrijeme otvaranja kada je u baru bilo više od 200 uzvanika, ili, recimo, vikendom uvečer, kada je bar krcat mladima, uglavnom Hrvatima.

           -Naši ljudi su, odmah nakon otvaranje Kafe bara“X“ počeli dolaziti ovdje, bilo je ovo jedno od glavnih okupljališta hrvatske mladeži u Kelnu, ali i u Njemačkoj. A, eto, nije trajalo dugo, nažalost. Ali, što je tu je, najvažnije je da sam živ, a život ide dalje-s uzdahom govori Marijo Drmić, dok nam pokazuje slike iz Kafe bara“X“, gdje je prije samo nekoliko dana, za Poklade, upriličena „Maškarada“, a upravo danas ( ponedjeljak, 9.ožujka) suvlasnik Niko Herceg trebao je u „Iksici“ proslaviti svoj rođendan.

-Danas ( ponedjeljak) će Niko, ipak, slaviti rođendan, a i ja mogu slaviti jer sam rođen po drugi put bijegom ispod ruševina. Nećemo slaviti u našem baru, ali, obojica smo mladi, zdravi…-tu riječ Mariju Drmiću zastade u grlu.(Večernji list/lj.đ.)