MA GRANICI OPSTANKA-ŽIVIMO OD POKOJNIKA
Aržano i Vinica su susjedna sela koja dijeli državna granica. Aržano pripada Imotskom (RH), a Vinica Tomislavgradu (BiH). Inače, u njima žive ljudi istih prezimena, povezani ženidbama i udajama, prijateljstvima i istom sudbinom.
 |
| Don Ilija Drmić: U Vinici su najveće investicije i bauštele na groblju: Crkva, kapela, mrtvačnica, spomenici... |
Sudbinu im je određivala granica koja prolazi sredinom polja i kroz imanja, a u posljednjih pola stoljeća gastarbajterstvo. Pred seoskom birtijom kavu ipijucka nekoliko Aržančana. Prvi se predstavio Miroslav Knezović koji je osuo paljbu na hrvatske vlasti koje su uništile i ono malo radnih mjesta koja su postojala prije rata. “Zamisli, prije trijest godina imali smo autobus za Imotski, a sada ga nemamo.”
- Bila je tu tekstilna tvornica “Uzor” sa 110 mista, ali su je uništili - veli Miroslav. Samo dođu ovamo kad se obilježava datum pogibije našeg Josipa Jovića, uslikaju se i odoše. A mi imamo zaposleno samo nešto nastavnika, poštara, par gostioničara, a zapravo samo Ketinu u trgovini i Antu za namišćaj.
- Još malo, pa bi i nastavnici mogli ostat bez posla - ubacuje se u razgovor Filip Šošić koji radi u Omišu, ali za vikend dolazi u rodno selo. Jerbo, nema dice. Sada u školu iđe manje od sedamdeset, a ove je godine kršćeno samo troje. - Kršćeno troje što su ih dotrali u crkvu na viljuškaru - dobaci jedan sredovječni gost u bermudama koji se predstavi kao župnik don Ante Čipčić. To su odrasli ljudi kojima je palo na pamet da se krste. A dice nema.
 |
| Don Ante Čipčić: Srića da žene žive duže od gastarbajtera |
Nestalo dice
- Što li nekad kad smo mi išli u školu - viče Ivan Ljubičić. Po tri odiljenja svakog razreda. Priko trista dice. Eno vam školska zgrada sve govori. Bila mala, pa počeli dograđivat još toliko. Kako počeli, tako ostavili, a bit će nam velika i ova polovica. - Dok se pitalo Bože Žaje, tu je sve cvitalo - opet će Filip Šošić. Je, naši ljudi masovno otišli u Njemačku, ali se on izborio za tvornicu tekstila di su se žene zaposlile, pa za poštu, banku, asfalt, telefon…
Je da se za sve plaćalo po tri – četri tisuće maraka, ali je bilo života. Nu, mi uvik ginuli za Hrvatsku, davali devize za nju, a sad nas Hrvatska zaboravila. Od čega žive Aržančani i Viničani? To se mora upitati svaki čovjek koji tu dođe. Ja od ranije znam odgovor, ali će za čitatelje biti slikovitije ako citiram don Antu: - Žive od pokojnika. Gotovo svaka kuća ima njemačku mirovinu.
Samo je pitanje od čega će živit kad penzioneri umru. Srića je što Njemci imaju dobar zakon, pa mirovina prelazi na žene. Jer one duže žive, pošto ih nisu trali teški posli i nostalgija. Samo ih je u Aržanu oko šezdeset. Aržansko-viničko polje ispresijecano je brojnim poljskim i šumskim putevima koji su, nakon raspada Jugoslavije, postali problem za države (BiH i RH), a još više za ovdašnje stanovništvo.
 |
| Josip Ledić i Filip Šošić: U Žajino vrime sve je cvitalo |
Naime, gotovo je pravilo da Aržančani imaju imovinu (livade, šume i njive) u Vinici i obrnuto. To znači da svakodnevno trebaju traktorima prelaziti granicu, sijati i ubirati ljetinu, sjeći drva za zimu… - Ti puti za nas znače život, a za državu su problem - kaže Filip Šošić. Jer njima navodno prolaze šverceri. A mi imamo čak šest graničnih prijelaza.
Sada se državi čini skupim na svakom putu dežurati 24 sata, pa su neke zatvorili s betonom. I kako ćemo mi sada na svoj posjed? Nekima je kuća u Hrvatskoj, a pojata u BiH. Ovdje kažu da su priče o švercu pretjerivanja. Pa se tako priča da šverceri dovedu Kurde i druge azilante na Buško jezero, pokažu im svjetla na drugoj strani i kažu: - Ono je Italija.
‘Duv nečisti’
Možda je to izmišljotina, ali je živa istina da je jedan moj poznanik aržansko-viničkim šumskim stazama prošvercao pokojnog ćaću. Naime, većina teških bolesnika s strane BiH završi u splitskoj bolnici gdje mnogi i umru. Pošto beha konzulata nema do Zagreba, to se mora čekati po nekoliko dana na papire. Umjesto čekanja, ljudi krenu s pokojnikom “tisnim putim, uskim klancim“ kako bi izbjegli „duva nečistog, duva nemilog“, tj policiju.
 |
| Razdvaja ih polje: pogled na Vinicu sa strane BiH te na Aržano s bosanske strane |
A nekad im i “duv nečisti“ mahne rukom ili se pravi da ih ne vidi. U Vinici, kao i Aržanu, veoma se isprepleću sudbine živih i mrtvih. Otkada je prije tri godine došao na župu, don Ilija Drmić je s mještanima renovirao crkvu, obnovio Hasanaginu kulu koja je nekada bila kapela, te u njoj napravio etnografsku zbirku i slikarsku galeriju, angažirao se na asfaltiranju ceste prema Tomislavgradu, asfaltirao igralište, napravio boćalište, podigao spomenik braniteljima, a sada obnavlja staru crkvu i gradi mrtvačnicu.
- Najvažnijim mi se čini to što dolaze Viničani sa strane i zadovoljno pomažu ili bar podržavaju ovo što radimo - kaže don Ilija. A Viničana na sve strane svijeta. Očekujem da će njih par tisuća stići za Malu Gospu, zaštitnicu župe. Švicarski umirovljenik Ante Šiško već je došao. I nema namjeru napuštati Vinicu. - Čim sam dobio invalidsku rentu, odma sam otiša u Općinu i odjavio se. Pa pravac Vinica. Jerbo, stra me bilo umrit u tuđem svitu.
 |
| Betonski blokovi na putovima između Aržana i Vinice |
Lako je tamo živit privremeno, ali kako ležat čitavu vječnost? I žena mi uskoro dolazi, a sinovi – eno im. Odresli su. A i oni vole ovamo doć. Uistinu, u Vinici su najveće “mrtvačke“ investicije i njihove bauštele. Crkva, kapela, mrtvačnica, groblje, spomenici... - Sve to ima svoje životne razloge - kaže don Ilija. Mrtvi nas povezuju. Događaj je kada se odseljenici ovdje sahranjuju. Ako ništa, doći će ih netko njihov obići iz Splita, Zagreba, Beča...
A znate zašto se naši ljudi vole ovdje pokapati? Zato što na Zapadu moraš platiti svaku godinu ležanja. Ako potomci ne plate, oni kosti izbacuju. - Jašta, don Ilija - veli Ante. Kad sam to vidio... Otra kosti na smetljišće... Anti se posebice dopala moja već stara ideja da se ovdje krene sa zagrobnim turizmom.
A to znači napraviti velika groblja i lijepe grobnice, s njima na Internet uz pisanu garanciju Zapadnjacima da im grob i kosti nitko neće dirati u narednih tisuću godina. Možda bi BiH i Hrvatska tada napravile mrtvačku magistralu do Vinice i Aržana.
