RIJEČI su slavnog "Kaisera" Franza Beckenabuera nakon prijateljske utakmice Hrvatska - Njemačka (1:1) odigrane davne 2000. na Maksimiru.

Ne kaže se bez razloga da Hrvatska ima "četiri milijuna nogometnih izbornika." Svatko ima svoju viziju kako bi nacionalna momčad trebala izgledati, svatko misli da zna bolje od izbornika i njegovog stručnog stožera. No, za jednu smo stvar ipak gotovo sigurni da je svima zajednička, a to je da bi kod svakog "izbornika" Niko Kovač bio u početnoj postavi. Još otkako je nasljedio Borisa Živkovića na mjestu kapetana nacionalne momčadi, Kovač stariji simbol je za srčanost, borbenost i zajedništvo.

Niko Kovač rođen je 15.10.1971. u Berlinu kao dijete hrvatskih gastarbajtera porijeklom iz Livna. Prve nogometne korake napravio je u lokalnom klubu Herthi iz Zehlendorfa, a 1991. prelazi u mnogo renomiraniju Herthu iz Berlina. Iako ispodprosječne visine od 176 cm Kovač je bio građen poput buldoga, a ujedno je imao i čelična pluća stoga su ga treneri u Njemačkoj iznimno cijenili. U Herthi se zadržao punih pet sezona, sve do 1996. kada za 550 tisuća eura prelazi u Bayer 04 Leverkusen. Iste godine debitira za hrvatsku reprezentaciju u prijateljskoj utakmici protiv Maroka u Casablanci.

Soldo mu je slomio nogu i izbacio ga sa SP-a 1998.

Prema riječima tadašnjeg izbornika Vatrenih Ćire Blaževića, Kovač je bio u najužim kombinacijama za put u Francusku na Svjetsko prvenstvo 1998. godine. No, prije završetka sezone 97/98 na utakmici između Stuttgarta i Bayera Zvonimir Soldo mu je u jednom duelu slomio nogu te ga tako eliminirao iz kombinacija za SP. Ironično da je baš Soldo bio jedan od pretendenata za poziciju defanzivnog veznog u reprezentaciji te tako izravni konkurent Niki Kovaču.

Nakon oporavka od loma noge, Niko za reprezentaciju nije igrao sve do 1999. kada mu ponovno počinju cvjetati ruže na klupskom i reprezentativnom planu. Iz Bayera prelazi u HSV, a izbornik Blažević poziva ga za prijateljski meč s Francuskom na Maksimiru, u vrijeme dok su rane od poraza u polufinalu SP-a još bile svježe.

2001. Niko Kovač doseže vrhunac klupske nogometne karijere kada za 5,5 milijuna eura prelazi u veliki Bayern Munchen u kojem se zadržava dvije sezone. Niko je bio standardan kod izbornika Mirka Jozića na SP-u 2002. u Japanu i Južnoj Koreji, kao i kod Otta Barića na EP 2004. u Portugalu kada je kapetansku vrpcu nosio Barićev omiljeni "fakin" Boris Živković. 2003. iz Bayerna prelazi ponovno u berlinsku Herthu.

2004. Zlatko Kranjčar dodjeljuje mu kapetansku vrpcu

Nakon nauspjeha protiv Engleza na EP u Portugalu 2004. "pedalu" je dobio Otto Barić, a novi izbornik Zlatko Kranjčar umjesto Živkovića za kapetana imenuje Niku Kovača. Iako je i do tada bio vrlo cijenjen u vrlo kritičnoj hrvatskoj sportskoj javnosti, prava slika njegovog utjacaja na momčad počela se ocrtavati tek kada je postao kapetan nacionalne momčadi. Iako nije neki naročiti tehničar, Kovač je veliki borac, trkač i gazda na terenu i u svlačionici. Na njemu se uvijek vidjelo da daje sve od sebe i da igra čak i iznad svojih objektivnih mogućnosti.

Nakon što je maestralno vodio momčad kroz kvalifikacije do SP-a 2006. u Njemačkoj, Kovač je u prvom epskom susretu s Brazilom stradao u sudaru s "monstrumom" Adrianom. Unatoč ozljedi rebra, stisnuo je zube i odigrao preostale dvije utakmice grupne faze protiv Japana i Australije (čak je i zabio gol Australiji). Nakon Svjetskog prvenstva klupska mu karijera kreće silaznom putanjom, 35 godina već je bilo na leđima. Iz Herthe prelazi u austrijski Red Bull Salzburg.

Era pod Slavenom Bilićem

2007. na čelo reperezentacije dolazi relativno neiskusni Slaven Bilić s novim stručnim stožerom koji mijenja mnoge stvari u reprezentaciji, počevši od sustava igre, pa sve do uvođenja novih mladih lica poput Modrića, Ćorluke i Eduarda. No, Niko Kovač je i sa 36 godina bio predođređen za produženu Bilićevu ruku na terenu. Reprezentacija je ponovnno počela igrati moderno i ofenzivno, nakon sustava sa "osam defanzivaca" koji je prakticirao Barić. Nazaboravne su dvije pobjede nad Engleskom u kvalifikacijama za EP 2008., sjajan nastup u grupnoj fazi istog natjecanja, te nes(p)retni poraz od Turske u četvrtfinalu. Nakon tog poraza Kovač je bio jedini igrač reprezentacije koji je uspio skupiti snage i stati pred novinare.

Oproštaj od reperezentacije

Logično je bilo da će se Niko od reprezentativnog dresa oprostiti nakon Eura 2008., ali na opetovane molbe cjelokupne hrvatske sportske javnosti odlučio je ostati i pomoći momčadi i u narednim kvalifikacijama za SP 2010. u Južnoj Africi. Nakon tri odigrana susreta u novom ciklusu nastupila je obavezna višemjesečna reprezentativna pauza. Za vrijeme te pauze Kovač je s promjenom trenera u Red Bull Salzburgu pao u drugi plan te je u dogovoru s izbornikom Bilićem prekid reprezentativne karijere bio logičan korak. Niko je u reprezentativnom dresu skupio ukupno 83 nastupa i zabio čak 15 pogodaka, što je raspektabilna brojka za defanzivnog veznog igrača čiji je primarni zadatak razgradnja suparničke igre. Nalazi se na drugom mjestu po broju nastupa za reprezentaciju, odmah iza Darija Šimića koji je prvi sa svojom okruglom "stotkom".  Iza sebe Kovač ostavlja besprijekornu reprezentativnu karijeru i ostat će, uz Zvonimira Bobana, upamćen kao najveći kapetan u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije.

J.A. index.hr

Hvala ti Niko