Okretanje leđa
 |
Prije tri godine nazvao me, pa posjetio u Tomislavgradu, prezimenjak Darko Miloš (1973.) iz Dola na Hvaru. Kada je kazao da je podrijetlom iz moga rodnog sela Crvenice, odmah sam ga upitao čiji je, kako se na kući njegovi zovu, Kosići, Paškići, Makinjići, Tadići..., jer ja pratim odseljenike iz sela, napose svoje prezimenjake i rodijake.
Moji su odselili 1684. godine, dakle prije 413 godina (??? -dobrici.webnode), reče mi Darko. Pa dida o tome priča i tija doć u Crvenice, ali je umra, pa ćaća se sprema za odlazak u selo odakle smo potekli, pa i on nedavno umra.
Onda ja sebi zada zadatak doć i vidit to selo. Iko Mamić mi kaza da si ti iz Crvenica, i eto ja doša. Možemo li malo obać selo, ja bi to vidio i uslika aparatom. Da pokažem svojim Milošima. A imaš li ti, rodijače, kakav drugi dokaz da su tvoji iz Crvenica, osim usmene predaje, pitam ja Darka, začuđen tom spoznajom.
Rodijački susret
- Kako ne! Vidija sam crkvene knjige kod našeg župnika don Marija Zelanovića. U prvoj knjigi na prvom mistu zapisana je Julijana Miloš. I tu piše da je pobigla prid Turcim s troje dice iz sela Crljenice kraj Duvna. Nije Crvenice, nego Crljenice. Jadna udovica. Poslat ću ti ja taj dokument. Ovaj me rodijački susret naprosto oduševio.
Kako zbog rasvjetljavanja obiteljske loze, tako i kao pismeni dokaz promašenosti teze moga profesora akademika Muhameda Filipovića koji je baš tada izjavljivao da Hrvata u BiH nije ni bilo do devetnaestog stoljeća i dolaska Austrije.
Ovaj dokument na simboličan način govori i o aktualnoj raspravi u Saboru RH o ukidanju dvojnog prebivališta (doći će na red i dvojno državljanstvo) Hrvata u BiH i dijaspore. Ta rasprava (i odluke koje neminovno dolaze) bit će povijesna tragedija za Hrvate i Hrvatsku. Hrvati u BiH su stoljetne hrvatske žrtve. Julijana je uoči bitke za Beč pobjegla s tisućama drugih.
Onima što su ostali kasnije su očekivanja iznevjerili Austrijanci, a Srbi ih u dvije Jugoslavije proglasili državnim neprijateljima. A oni se rađali i širili, popunjavajući demografsku prazninu Hrvatske. Njima je bilo važnije biti nego imati. A pošto ih je bilo, nije im bilo teško u takvim uvjetima ginuti i robijati za Hrvatsku, ma kakva ona bila.
U brojnim obiteljima uvijek je bilo dovoljno mladića da popune sve stavke: jedan seli u Ameriku, drugi u Zagreb, treći ostaje na imetku, četvrti u zatvor, peti u fratre, šesti u propalice ili komuniste.
Upozorenje biskupa
Biskup Pero Sudar upozorava hrvatske vlasti da je opasno odjednom eksploatirati BiH kao demografski rudnik i donijeti zakone po kojima će nestati Hrvata u BiH. Oni su bitni ako su u BiH. U Hrvatskoj su samo broj. Hrvatskim je vlastima bitno imati, a ne biti. Imati EU, imati nacionalne manjine i njihova prava, imati pohvale iz svijeta, imati povoljne kredite, imati Hercegovce kao krivce za sve neuspjehe...
A bitno je biti. Kosovo je primjer. Da ih nema onoliko, ne bi dobili državu. Primjer je Izrael. Početkom devetnaestog stoljeća na današnjem području države Izrael gotovo nije bilo Židova. Tu je državu stvorila dijaspora. A nekim hrvatskim političarima previše je Hrvata.
Hrvati iz BiH i dijaspore su plodovi žrtve i nesreće, pa prema tomu najveći kapital. Aktualne političke elite spremne su taj kapital prodati za ‘imati’, a ne ‘biti’. ‘Veliki’ se Hrvati i Hrvatice odriču grane na kojoj Hrvatska sjedi radi parade i trenutnih učinaka.
Dijaspora i Hrvati u BiH su hrvatska kalvarija. Tko ne cijeni žrtvu i u njoj ne vidi uskrsnuće, sam će postati žrtvom. Dijaspora će preživjeti, kao i Hrvati iz BiH, no hoće li bez njih preživjeti Hrvatska koja očito ne zna da žrtva rađa uskrsnuće. Hrvatska ipak više cijeni Barabu od Spasitelja.(Petar Miloš / SD)
