Štetočine

ŠTETOČINE

Mladen Schwartz

    Uvriježilo se, u redovima hrvatskih minimalista, defetista, pasivista i sličnih, nastrano i nadasve štetno uvjerenje kako upravo prokušani, neustrašivi hrvatski sinovi, oni koji su za narod pripravni ići dokraja – «Hrvatskoj štete», ili, u najmanju ruku (premda je to tek eufemistička oznaka za isto!), da «ne rade dobro». Štete Hrvatskoj navodno baš radikali, ekstremisti, dakle oni koji joj žele temeljite, korjenite promjene, koji je ne vole umjereno već ekstremno, koji su napokon svjesni da ju samo na taj način mogu spasiti od prijeteće joj propasti.

     Umjerenjaci ekstremistima spočitavaju da nisu demokrati, da su fašisti i antisemiti, te da takvim svojim stavovima odudaraju od (valjda po sebi dobrog?!) duha vremena, izazivajući svetu «europsku uniju» i tako nam sklonu fantomsku «međunarodnu zajednicu», pa navlače odium na samu Hrvatsku, koja se uz velike napore istom uspjela osloboditi «ustaške hipoteke».

     Stoga umjerenjaci ekstremistima spočitavaju doista strašni krimen: da stoje u stranoj službi, huškajući inozemstvo protiv vlastite Domovine. Kao što budala u svakomu vidi budalu, tako su i za špijuna svi ljudi inozemni agenti.

     No ako umjerenjaci već tako čvrsto vjeruju u besmislicu da hrvatski ekstremizam Hrvatskoj šteti, zašto u samoobrani ne predoče svojim inozemnim gospodarima da ekstremisti u Hrvatskoj nisu na vlasti, da je današnja Hrvatska nešto drugo, nadalje, da u njoj vladaju takozvane «demokratske slobode», koje su im nametnuli upravo rečeni gospodari, te da stoga mora podnositi i mišljenja drugačija od vladajućih? (Na načelo nemiješanja u unutarnje stvari, dakako, ne mogu se pozvati, jer njega, u doba sustavnog i rastućeg ništenja nacionalno-državnih suvereniteta, više nitko ne priznaje.)

     Ali, hrvatski umjerenjaci i ne bi bili što jesu kada bi se uopće usudili braniti od optužaba, a kamoli kada bi se odvažili prijeći u napad. Oni šutke prihvaćaju neprijateljeve kritike, i, umjesto da napadaju neprijatelja, napadaju one ekstremne borce za Hrvatsku koji im kvare izdajnički posao, a neprijateljeve kriterije marljivo interioriziraju te usuglašuju svoje ponašanje prema tim kriterijima, umjesto prema načelu hrvatskoga nacionalno-državnog probitka.

     Istina je, međutim, posve drugačija. Nisu ekstremisti oni koji štete Hrvatskoj. To su druge skupine ljudi. Za hrvatski interes ponajprije je štetan sam vladajući režim. Zar on ne ništi krvlju izvojštenu hrvatsku slobodu i samostalnost srljanjem u «eurointegracije» i «natopakt», u kojima će se, više nego u bilo kakvoj jugoslaviji, utopiti i ono što je još preostalo od hrvatskog suvereniteta? Zar vladajuća klika ne šteti Hrvatskoj svim vidovima svoje politike, uništavajući pobjedničku, junačku hrvatsku vojsku, izgladnjujući hrvatski narod, ugrožavajući narodno zdravlje kao i sigurnost i život građana, gazeći načela pravde, rasprodajući u bescjenje prirodno i nacionalno bogatstvo, pljačkajući narod kako bi financirala svoje nenarodne pothvate, napokon, nježno tetošeći posvjedočene hrvatske neprijatelje Srbe i Židove?

     Neprocjenjivu štetu Hrvatskoj nanosi i jedna jedinstvena, svakim danom sve šira i drskija fronta, za koju njezina djela dopuštaju jedino ime Antihrvatska. U nju spadaju svi ti nepopravljivi jugonostalgičari, reciklirani jugoudbaši, titopartizani sa svojim nakotom, neokomunisti i antifašisti, lijevi liberali i «nevladine udruge», kozmopoliti, internacionalisti i globalisti, propovjednici anarhizma, feminizma i abortusa, homoseksualni agitpropovci, inozemni špijuni i trudbenici terorističkog žurnalizma, secesionisti, autonomaši i talijanaši, Srbi i Židovi sa svojim vanjskim centralama? Svi oni danomice rade na rušenju Hrvatske države, s čijom se obnovom nikada nisu pomirili. Ili oni ne štete Hrvatskoj?

     Napokon Hrvatskoj nanose golemu štetu upravo oni umjerenjaci koji štetočinama nazivlju ekstremiste. Umjerenjaci Hrvatsku pacificiraju, potiču na obranaštvo i nedjelovanje, koče svaki odlučniji otpor i svojom slabošću izravno ohrabruju i mame neprijatelja da neometano dolazi «po svoje». Umjerenjačka slabost ne izaziva poštovanje, nego prijezir. Umjerenjaci se ulaguju neprijatelju, navlastito Srbima i Židovima, a time im samo širom otvaraju vrata. Oni misle kako će svojom mekanošću uvjeriti neprijatelja da su se Hrvati «popravili». Zapravo će neprijatelj i nadalje, bez obzira na umjerenjačka prenemaganja, Hrvate, pa i one najumjerenije, i one koji mu se najljigavije dodvoravaju, smatrati ustašama i fašistima kad god mu to bude potrebno, zahvalan umjerenim «korisnim idiotima» da mu omogućuju prodor koji mu oni uistinu ekstremni nikada ne bi dopustili.

     Hrvatski umjerenjaci izruguju se narodnoj mudrosti i ustaškoj doktrini, koja ljutu ranu liječi ljutom travom, pa umjesto ove, povijesno uvijek iznova prokušane terapije, nude svoju tobož mudru strategiju uljuđenog i nenasilnog odricanja od otpora, osude uporabe sile kao legitimnog odgovora na nasilje, te mirnog promatranja nacionalne propasti. Može li se hrvatskoj naciji i hrvatskoj državi nanijeti veća šteta?!